Gila iliti divja žena

Znate već da san ja furešta koju je sudba kleta zaposlila u Dalmaciji (ka Luku iz Sladojevaca kraj Slatine) i koja je pobigla od doli čin joj se za to ukazala prilika. I bez obzira što još uvijek znam pitati muža "Kak' se ono kod nas kažu kašete?" i što me ljeti živciraju osječki komarci, zbog bijega iz Šibenika nisam nikad požalila. Rođena sam na obroncima Krndije, na pooranoj našičkoj njivi, u hladu martinskog hrasta koji se družio s templarima - tu mi je mjesto. Zato, ne znam gdje mi je pamet bila kad sam u ruke uzela "Mladenku kostonogu", knjigu pisanu ričima od kojih bižin godinama.

Vukla sam je uporno za sobom danima, čitala je ispod oblačnog osječkog neba, dok su cvjetovi kestena mirisali, dok su vrane graktale kao lude, a ja strepila hoće li mi se rasteretiti po knjizi koja je vlasništvo gradske knjižnice. Morala sam pročitati ovu knjigu vradžbina (great naslovnica, btw) pa makar mi bilo zadnje u životu.

"Moraš zapisat. Magija se stvara tek kad se zapiše. Nema magije bez riječi, a nema jače riječi od one zapisane."

"Mladenka kostonoga", epska priča, započinje s jednim uhićenim guslarom koji priča o Anki Revolucionarki koja s fiks ideji o udaji dolazi seoskoj babi vračari Gili po pomade za letenje. I Anka, kao i čitatelj, biva uvučena u život Gile, mudre žene sa sivom kosom i biljegom na čelu koja umije iskoristiti slabosti svojih sumještana - Gila je njihov "centar za krizne situacije". Iako živi u 19. stoljeću, Gila je strašna žena za sva vremena, tako bar proizlazi iz priča ljudi koji su se s njom susretali. Uvijek korak ispred drugih, uvijek u bijegu, uvijek otkriva, uvijek intervenira, hrabro, staloženo, majčinski, ženski. Nije niti čudo da su je od Zagore do Beča smatrali vješticom, vilenicom, vidaricom, irudicom, bahoricom.

"Ako poštujete sva pravila, propustit ćete svu zabavu", rekla je navodno Katherine Hepburn, a slaže se s tim i Želimir Periš, sigurna sam. No, ja sam pravnik i u privatnom i u profesionalnom aspektu života, pravila me čine sigurnom i sretnom, nema tu pomoći. Prezirem sve koji ignoriraju crveno svjetlo na semaforu, ne volim one koji se guraju preko reda, nose najlonke sa sandalama ili ne-daj-Bože nose tajice umjesto hlača, ne volim one koji šetaju pse, a ne čiste izmet za njima, ne volim i gotovo. Možda se oni koji rade po svom samo žele zabaviti, ali mene takva zabava ne zanima. Kruta sam i kao čitatelj - ja kad čitam djela kao što su "Manji smo boemi", ja čupam kosu (ali čitam ih, mazohistički). Ne cijenim inovaciju samo radi inovativnosti, jer od svakog teksta tražim isto - da me dotakne. Zašto vam ovo pišem? Zato što mi je baš teško reći da mi se, unatoč svemu - svidio ovaj ludi eksperiment od knjige. Eto, rekla sam.

Ovo je roman lika, ali napisan iz različitih perspektiva, različitim stilovima. O praznovjerju progovara kroz satiru, spominje se i nacionalizma, imperijalizma i drugih teških riči koje me i ne zanimaju. Mene zanima lik usred tog konteksta, životopis Gile, koji je pisan nelinearno, u fragmentima koje čitatelj slaže poput slagalica. Svako poglavlje započinje stihom desetercem i kratkim objašnjenjem koje olakšava čitatelju put kroz šumu teksta. Put vodi od Svilaje pa sve do carskog Beča - putuje Gila kroz prostor i vrijeme, "di god prođe, ostavi trag čuda iza sebe". Susreće učitelje, načelnike, trudnice, redovnike, pijance, hajduke, svilare, žandare, čudnovate likove. Ima tu svega - drame, ljubavi, horora, trilera, magije, komedije - Želimir Periš je skuhao pravi čušpajz. Posebno su mi se svidjeli mali cliffhangeri koji su ostavljeni u tekstu poput krušnih mrvica koje su Ivica i Marica ostavljali za sobom u šumi, prije nego su nabasali na kuću babe vještice. Ukratko, ova knjiga je sve ono što najmanje očekujete od knjige koja se bazira na povijesnoj tematici. Ako ste klasičar, kao ja, postoji mogućnost da ćete si čupati kosu čitajući je. Ali narast će vam nova (ima Gila i za to napitak, sigurna sam).

"Na koliko načina se može opisati krv? Malo je atributa koji je definiraju. Ona je crvena, tamna ili svijetla, ali uvijek crvena, zvali je rumenom ili rujnom, plamenom ili grimiznom. Ona je gusta ili rijetka, viskozna ili ljepljiva, a uvijek tekuća i nema mnogo načina za variranje te slike. Krv je toliko bazična, toliko iskonska stvar da nema sinonime, nema uopćene metafore ni slike kojima se opisuje. Krv je riječ bez porijekla, riječ koja postoji oduvijek, prva riječ koju je jezik izgovorio i nije je otad prestao izgovarati. Krvlju se nazivaju i druge stvari. Krvlju se zove porodica, rod i loza. Krv je pleme i rasa. Krv je odakle si i čiji si, što je upisano u tebi, što je tvoje. Krv je svojta. Krv je pravilo. Krv određuje život, ne i obratno. Nismo ono što želimo biti, nego smo ono što nam piše u krvi. Što je upisano u krvi, vječno je, jer se krv ne gubi, krv ne nestaje, krv se prenosi s koljena na koljeno i taj je proces vječan. A što je vječno, to je od Boga. A što je od Boga, to je sveto. A što je sveto, to se ne dira. Krv se ne dira. Krv je takva kakva jest. Krv je ona koja jest. Krv je vječna i nepromjenjiva. Krv se ne može promijeniti. Osim ako si Gila."

Priča o ženama kakvih je uvijek bilo, o legendama i pričama naših praotaca (moja baka još uvijek ne baca vodu na dvorište kad padne mrak, da ne smoči vile) zaslužila je biti ispričana. Ne zato što je feminizam u modi, nego zato što smo na tom folkloru svi na neki način odrasli, to je naše. Od tih smo praznovjerja sazdani, priznali mi to ili ne. Neka od tih praznovjerja možda su nam i sačuvala živu glavu, tko bi znao. Ako im se danas možemo nasmijati, onda smo napredovali. Valjda.

Tekst, pisan izvan svih okvira, nije me dotaknuo onako kako bih ja željela biti dotaknuta (odjednom čujem Samanthu Fox u glavi), ali mislim da nije niti napisan s tim ciljem. Ali da me "Mladenka kostonoga" zabavila - jest, i mirne duše mogu reći da je riječ o knjizi koja nudi poseban doživljaj, poput ringišpila koji nije nalik niti jednom drugom ringišpilu, i na kojem se želite provozati iako znate da bi vas mogao koštati mučnine.

Moraš li biti malo lud da bi napisao ovakvu knjigu? Moraš, ali moraš biti i malo lud da bi ju pročitao. Hoće li se Gile netko sjećati za deset godina? Ne znam, ali koga brige. Nu, malo ludosti uvik dobro dođe.