Oduvijek sam luda za grobljima. Grobove u selima mojih predaka znam napamet - znam te fotografije, znam ta imena, znam njihove priče. Ipak, kad god ih netko poželi ponovno ispričati, ja sam tu. Pretvorim se u uho.
Mislim da je i senor Carlos Ruiz Zafon volio groblja. Ako ste slučajno živjeli u bunkeru posljednjih petnaestak godina, Zafon je španjolski pisac kojeg je gotički dvorac u njegovom rodnom gradu nadahnuo na pripovijedanje priča, a koji je radio i u reklamnoj agenciji, i kao scenarist (i ipak nije želio ekranizaciju svojih djela). Volio je groblja, i knjige. Mislim da ga je to odvlačilo u neke druge svjetove u kojima je sve bilo po njegovom. Napisao je za života čudesa, ali najveću popularnost donijela mu je tetralogija Groblje zaboravljenih knjiga. Sjećam se još uvijek uzbuđenja čitanja "Sjene vjetra" (ugurala sam je negdje između ustavnog prava i opće povijesti prava i države), priče o Danielu Sempereu kojeg otac odvodi u tajnu barcelonsku knjižaru "Groblje zaboravljenih knjiga" i koji ondje odabire knjigu koja preuzme kontrolu nad njegovim životom. Uzbuđenje se nastavilo s "Anđelovom igrom", ali "Zatočenik Neba" i "Labirint duhova" još uvijek nisam dovršila (because, so many books, so little time!).
Možda zato nisam kompetentna za komentiranje "Grada od pare", ali reći ću, kud puklo da puklo - nije me ova zbirka priča oborila s nogu, iako jest pomalo bittersweet čitati je znajući da više nikada neće iz Zafonova pera proizaći neka nova priča u priči. Naime, Zafon je preminuo prije godinu dana, a njegova ostavina upravo su priče ukoričene u "Grad od pare." Njegova dogogodišnja urednica skupila ih je i objavljene su kao posljednja poslastica njegovim obožavateljima. Priče o Davidu Martinu razveselit će poklonike tetralogije, ali čak i onima koji je nisu finiširali, bit će lijepo uroniti u zafonovski svijet - svijet gotike, misterije, svijet Barcelone, naposljetku. Bit će lijepo, jer lijepe su to rečenice, ali nećete osjetiti puninu Zafonovog umijeća.
Zafon nije za one koji čvrsto stoje na zemlji - oni bi ga mogli smatrati šund literaturom i zavidjeti mu na čitanosti. Zafon je za one koje ovaj svijet zamara, one koji čuju taj topot konja na kamenim ulicama, to "sudaranje trgovaca i mudraca, dvorana i vitezova", koji ćute "more boje vina punog svjetlosti i gusara". Oni će uživati u prijateljevanju s Blancom pod crkvenim svodom, u pričama o poznatom tiskaru Sempereu, gospođici Laiji iz Barcelone (nju sam čitala dvaput, začarala me onako kako me začaraju priče iza imena s nadgrobnih spomenika), o legendarnom Cervantesu, o odvjetniku koji proždire jednu dušu svake Badnje večeri, o djevojci usana prekrivenih mrazom i bijelog lica i dr.
Oni će s punim povjerenjem odplutati u zafonovski svemir u kojem se sve te priče savršeno isprepliću, a opet, mogu čitati i zasebno - znajući da je riječ o nečemu posebnom, većem od književnosti, a, s obzirom na okolnosti, možda i od života.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)