Preskoči na glavni sadržaj

Dođi da ti nešto šapnem

Jedna je moja kolegica nedavno, radosna i uzbuđena, podsjetila muža da im predstoji godišnjica braka, i to ne bilo koja, nego sedma, što će reći da su uspješno priveli kraju tu kritičnu godinu i da ulaze u osmu godinu svog bračnog zajedništva. Muž joj se smeo računicom i stao ju uvjeravati da će tek sada kročiti u nesretnu sedmu godinu braka, pa su, odlučni da jedno drugome dokažu da su u pravu, začinili planiranje romantične godišnjice braka jednom svađom. Vjerojatno su oboje bili u pravu jer istina jest - nema godine u braku koja nije kritična (volim svog muža već dvadeset godina, a toliko me dugo i izluđuje). Briga, panika, obveze, poslovni izazovi, roditeljstvo - žonglirati njima ne žrtvujući pri tome partnera ponekad se čini nemogućim. Svaki čovjek sanja svoje snove, za sebe, ali i za svoju vezu, za svoju obitelj. No, što kad naši snovi nemaju dodirnih točaka, kad ne prepoznajemo jedno drugo u životnim planovima?



"Sobu 909" zadarskog farmaceuta Frane Herende nisam čitala, ali mi je za oko zapela knjiga "Sedam", njezin nastavak. Tema suludog života u korporaciji u kojoj nitko nema ime, nego tek ulogu, želja za napretkom u korporativnom lancu, ali i želja za bijegom od njega nametnula se autoru nakon godina rada u tvrtki takvog tipa - saznala sam to iz medija. Nisu te informacije bile dovoljne da bih na samom početku spinoffa shvatila tko je Kolegica, a tko Ona, koja je Crvena, a koja Plava, ali Herendine rečenice su me privukle.

Radnja ovog romana započinje sedam godina nakon što je naš pripovjedač izašao iz "Sobe 909" (navodno, ondje je radio neke crazy stvari s nekom ženom s povezom) i uplivao u bračnu luku. Prokleta sedma godina dovela ga je do bračnog brodoloma (super sam originalna s ovim klišejima, sorry) - njegova je supruga napustila njihov stan s njihovim kćerima, a on, sam i beznadan (Ha! A tko je kriv za to!), s džointom u ruci, mora pronaći novi posao i novi smisao u životu. Iako mrzi riječi kao što su kapitalistički, kompenzacijski, signifikantno ili challengeirati, on nema hrabrosti za odmak, nego kreće linijom manjeg otpora. Može li se nadati happy endu
 
Iako se nisam pronašla u korporativnim zavrzlamama sirotog menadžera (zaista volim svoj posao, ali i ljude s kojima radim), prepoznala sam se u strahovima koje ima svatko tko dijeli život s drugim čovjekom. Život wannabe Direktora koji se pipka tijekom online konferencija i koji uspijeva prodati maglu svima, osim svojoj supruzi, nije me oduševio, riječ je o drami na tragu "I bogati plaču", ali zbog Herendinog opisa raspada jedne obitelji i pripovjedačevog iznenadno stečenog single statusa cmizdrila sam u javnosti, na klupici u parku na koju bježim za vrijeme pauze (a knjiga se činila bezopasnom!). Prsten koji leži u vrećici u ormaru pokraj albuma s vjenčanja podsjetio me na ustajali rižoto koji čami u hladnjaku protagonista "Priče o jednom braku" Geira Gulliksena i još jednom sam zaključila da sam slaba na ljubavne priče iz pera muškaraca. Muškarci su realni, neopterećeni romantičnim komedijama, njihove ideje o braku ne uključuju serenade i doručke u krevetu (ipak, buket cvijeća za godišnjicu nikada nije loša ideja), nego osluškivanje disanja na jastuku kraj njihovog i ispijanje kave u društvu, a ne odvojeno, "svatko u svoje vrijeme, svatko sa svojim mislima, bez riječi". Brak može od najgoreg dana učiniti najbolji, ali umije i najgori dan učiniti još gorim. Delikatna je to stvar koja podrazumijeva čitavu lepezu osjećaja i stanja koja ne uključuju uvijek nježnost, pa niti ljubaznost, prema bračnom drugu. O osjećajima koji ostaju s čovjekom nakon što izgubi ono što je nekoć zvao teretom Frane Herenda piše uvjerljivo i nepokolebljivo, dovoljno da pažljivo čitamo ovu ispovijed, slušamo svih sedam grijeha našeg pripovjedača, pa i dođemo do nekih novih spoznaja o onome što smo spremni žrtvovati da bismo preživjeli, i bili sretni.
 

"Vratio bih se u stan ili u zajednički krevet, legao, misleći uvijek da je to jedino važno, da što god se dogodilo, da je najvažnije da se vratim u krevet i da zajedno zaspimo. Da to znači da je sve u redu. Da se moramo svađati jer smo dvoje, povezivani i razdvajani djecom, životom, u današnje doba u kojemu ne smiješ ni na koga biti ljut, svima moraš pristupiti asertivno i sa smiješkom, i prema podređenim, a nadređenima, djeci, neugodnim prolaznicima, prema svima moraš biti pun razumijevanja i ne smiješ se istresti, pa ti ostaje partner. Na njega smiješ. On i tako ne može otići.

Barem tako misliš.

Brak je kao i i krema, emulzija. Svaka je krema mješavina vode i ulja. Kad gledaš lijepu, bijelu kremu koju nanosiš na lice, nikad ne bi pomislio da je sastavljena od dviju nespojivih komponenti, ulja i vode, komponenti koje se ne podnose. Za nas nitko nije mogao reći da u bjelini našeg braka postoje dvije nespojive osobe. Ono što je kremama ta supstancija koja ih spaja u jedinstvenu, lijepu, korisnu cjelinu, to je za dvoje ljudi ljubav, pa djeca, pa zajedničke obveze i kredit. Ali potrebna je želja da se to napravi, potreban je trud i miješanje da se ulje i voda povežu. Koliko ljudi zna da se to može, kako se to radi i da žele uložiti energiju? Kad pogledamo kremu koja se raspala, zar nije najlakše baciti je u smeće? Jednostavno kupiti novu? Na prvu možda još ugodniju, još ljepšeg mirisa, u novom, ljepšem pakiranju?"




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...