Preskoči na glavni sadržaj

Dođi da ti nešto šapnem

Jedna je moja kolegica nedavno, radosna i uzbuđena, podsjetila muža da im predstoji godišnjica braka, i to ne bilo koja, nego sedma, što će reći da su uspješno priveli kraju tu kritičnu godinu i da ulaze u osmu godinu svog bračnog zajedništva. Muž joj se smeo računicom i stao ju uvjeravati da će tek sada kročiti u nesretnu sedmu godinu braka, pa su, odlučni da jedno drugome dokažu da su u pravu, začinili planiranje romantične godišnjice braka jednom svađom. Vjerojatno su oboje bili u pravu jer istina jest - nema godine u braku koja nije kritična (volim svog muža već dvadeset godina, a toliko me dugo i izluđuje). Briga, panika, obveze, poslovni izazovi, roditeljstvo - žonglirati njima ne žrtvujući pri tome partnera ponekad se čini nemogućim. Svaki čovjek sanja svoje snove, za sebe, ali i za svoju vezu, za svoju obitelj. No, što kad naši snovi nemaju dodirnih točaka, kad ne prepoznajemo jedno drugo u životnim planovima?



"Sobu 909" zadarskog farmaceuta Frane Herende nisam čitala, ali mi je za oko zapela knjiga "Sedam", njezin nastavak. Tema suludog života u korporaciji u kojoj nitko nema ime, nego tek ulogu, želja za napretkom u korporativnom lancu, ali i želja za bijegom od njega nametnula se autoru nakon godina rada u tvrtki takvog tipa - saznala sam to iz medija. Nisu te informacije bile dovoljne da bih na samom početku spinoffa shvatila tko je Kolegica, a tko Ona, koja je Crvena, a koja Plava, ali Herendine rečenice su me privukle.

Radnja ovog romana započinje sedam godina nakon što je naš pripovjedač izašao iz "Sobe 909" (navodno, ondje je radio neke crazy stvari s nekom ženom s povezom) i uplivao u bračnu luku. Prokleta sedma godina dovela ga je do bračnog brodoloma (super sam originalna s ovim klišejima, sorry) - njegova je supruga napustila njihov stan s njihovim kćerima, a on, sam i beznadan (Ha! A tko je kriv za to!), s džointom u ruci, mora pronaći novi posao i novi smisao u životu. Iako mrzi riječi kao što su kapitalistički, kompenzacijski, signifikantno ili challengeirati, on nema hrabrosti za odmak, nego kreće linijom manjeg otpora. Može li se nadati happy endu
 
Iako se nisam pronašla u korporativnim zavrzlamama sirotog menadžera (zaista volim svoj posao, ali i ljude s kojima radim), prepoznala sam se u strahovima koje ima svatko tko dijeli život s drugim čovjekom. Život wannabe Direktora koji se pipka tijekom online konferencija i koji uspijeva prodati maglu svima, osim svojoj supruzi, nije me oduševio, riječ je o drami na tragu "I bogati plaču", ali zbog Herendinog opisa raspada jedne obitelji i pripovjedačevog iznenadno stečenog single statusa cmizdrila sam u javnosti, na klupici u parku na koju bježim za vrijeme pauze (a knjiga se činila bezopasnom!). Prsten koji leži u vrećici u ormaru pokraj albuma s vjenčanja podsjetio me na ustajali rižoto koji čami u hladnjaku protagonista "Priče o jednom braku" Geira Gulliksena i još jednom sam zaključila da sam slaba na ljubavne priče iz pera muškaraca. Muškarci su realni, neopterećeni romantičnim komedijama, njihove ideje o braku ne uključuju serenade i doručke u krevetu (ipak, buket cvijeća za godišnjicu nikada nije loša ideja), nego osluškivanje disanja na jastuku kraj njihovog i ispijanje kave u društvu, a ne odvojeno, "svatko u svoje vrijeme, svatko sa svojim mislima, bez riječi". Brak može od najgoreg dana učiniti najbolji, ali umije i najgori dan učiniti još gorim. Delikatna je to stvar koja podrazumijeva čitavu lepezu osjećaja i stanja koja ne uključuju uvijek nježnost, pa niti ljubaznost, prema bračnom drugu. O osjećajima koji ostaju s čovjekom nakon što izgubi ono što je nekoć zvao teretom Frane Herenda piše uvjerljivo i nepokolebljivo, dovoljno da pažljivo čitamo ovu ispovijed, slušamo svih sedam grijeha našeg pripovjedača, pa i dođemo do nekih novih spoznaja o onome što smo spremni žrtvovati da bismo preživjeli, i bili sretni.
 

"Vratio bih se u stan ili u zajednički krevet, legao, misleći uvijek da je to jedino važno, da što god se dogodilo, da je najvažnije da se vratim u krevet i da zajedno zaspimo. Da to znači da je sve u redu. Da se moramo svađati jer smo dvoje, povezivani i razdvajani djecom, životom, u današnje doba u kojemu ne smiješ ni na koga biti ljut, svima moraš pristupiti asertivno i sa smiješkom, i prema podređenim, a nadređenima, djeci, neugodnim prolaznicima, prema svima moraš biti pun razumijevanja i ne smiješ se istresti, pa ti ostaje partner. Na njega smiješ. On i tako ne može otići.

Barem tako misliš.

Brak je kao i i krema, emulzija. Svaka je krema mješavina vode i ulja. Kad gledaš lijepu, bijelu kremu koju nanosiš na lice, nikad ne bi pomislio da je sastavljena od dviju nespojivih komponenti, ulja i vode, komponenti koje se ne podnose. Za nas nitko nije mogao reći da u bjelini našeg braka postoje dvije nespojive osobe. Ono što je kremama ta supstancija koja ih spaja u jedinstvenu, lijepu, korisnu cjelinu, to je za dvoje ljudi ljubav, pa djeca, pa zajedničke obveze i kredit. Ali potrebna je želja da se to napravi, potreban je trud i miješanje da se ulje i voda povežu. Koliko ljudi zna da se to može, kako se to radi i da žele uložiti energiju? Kad pogledamo kremu koja se raspala, zar nije najlakše baciti je u smeće? Jednostavno kupiti novu? Na prvu možda još ugodniju, još ljepšeg mirisa, u novom, ljepšem pakiranju?"




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...