Preskoči na glavni sadržaj

Dođi da ti nešto šapnem

Jedna je moja kolegica nedavno, radosna i uzbuđena, podsjetila muža da im predstoji godišnjica braka, i to ne bilo koja, nego sedma, što će reći da su uspješno priveli kraju tu kritičnu godinu i da ulaze u osmu godinu svog bračnog zajedništva. Muž joj se smeo računicom i stao ju uvjeravati da će tek sada kročiti u nesretnu sedmu godinu braka, pa su, odlučni da jedno drugome dokažu da su u pravu, začinili planiranje romantične godišnjice braka jednom svađom. Vjerojatno su oboje bili u pravu jer istina jest - nema godine u braku koja nije kritična (volim svog muža već dvadeset godina, a toliko me dugo i izluđuje). Briga, panika, obveze, poslovni izazovi, roditeljstvo - žonglirati njima ne žrtvujući pri tome partnera ponekad se čini nemogućim. Svaki čovjek sanja svoje snove, za sebe, ali i za svoju vezu, za svoju obitelj. No, što kad naši snovi nemaju dodirnih točaka, kad ne prepoznajemo jedno drugo u životnim planovima?



"Sobu 909" zadarskog farmaceuta Frane Herende nisam čitala, ali mi je za oko zapela knjiga "Sedam", njezin nastavak. Tema suludog života u korporaciji u kojoj nitko nema ime, nego tek ulogu, želja za napretkom u korporativnom lancu, ali i želja za bijegom od njega nametnula se autoru nakon godina rada u tvrtki takvog tipa - saznala sam to iz medija. Nisu te informacije bile dovoljne da bih na samom početku spinoffa shvatila tko je Kolegica, a tko Ona, koja je Crvena, a koja Plava, ali Herendine rečenice su me privukle.

Radnja ovog romana započinje sedam godina nakon što je naš pripovjedač izašao iz "Sobe 909" (navodno, ondje je radio neke crazy stvari s nekom ženom s povezom) i uplivao u bračnu luku. Prokleta sedma godina dovela ga je do bračnog brodoloma (super sam originalna s ovim klišejima, sorry) - njegova je supruga napustila njihov stan s njihovim kćerima, a on, sam i beznadan (Ha! A tko je kriv za to!), s džointom u ruci, mora pronaći novi posao i novi smisao u životu. Iako mrzi riječi kao što su kapitalistički, kompenzacijski, signifikantno ili challengeirati, on nema hrabrosti za odmak, nego kreće linijom manjeg otpora. Može li se nadati happy endu
 
Iako se nisam pronašla u korporativnim zavrzlamama sirotog menadžera (zaista volim svoj posao, ali i ljude s kojima radim), prepoznala sam se u strahovima koje ima svatko tko dijeli život s drugim čovjekom. Život wannabe Direktora koji se pipka tijekom online konferencija i koji uspijeva prodati maglu svima, osim svojoj supruzi, nije me oduševio, riječ je o drami na tragu "I bogati plaču", ali zbog Herendinog opisa raspada jedne obitelji i pripovjedačevog iznenadno stečenog single statusa cmizdrila sam u javnosti, na klupici u parku na koju bježim za vrijeme pauze (a knjiga se činila bezopasnom!). Prsten koji leži u vrećici u ormaru pokraj albuma s vjenčanja podsjetio me na ustajali rižoto koji čami u hladnjaku protagonista "Priče o jednom braku" Geira Gulliksena i još jednom sam zaključila da sam slaba na ljubavne priče iz pera muškaraca. Muškarci su realni, neopterećeni romantičnim komedijama, njihove ideje o braku ne uključuju serenade i doručke u krevetu (ipak, buket cvijeća za godišnjicu nikada nije loša ideja), nego osluškivanje disanja na jastuku kraj njihovog i ispijanje kave u društvu, a ne odvojeno, "svatko u svoje vrijeme, svatko sa svojim mislima, bez riječi". Brak može od najgoreg dana učiniti najbolji, ali umije i najgori dan učiniti još gorim. Delikatna je to stvar koja podrazumijeva čitavu lepezu osjećaja i stanja koja ne uključuju uvijek nježnost, pa niti ljubaznost, prema bračnom drugu. O osjećajima koji ostaju s čovjekom nakon što izgubi ono što je nekoć zvao teretom Frane Herenda piše uvjerljivo i nepokolebljivo, dovoljno da pažljivo čitamo ovu ispovijed, slušamo svih sedam grijeha našeg pripovjedača, pa i dođemo do nekih novih spoznaja o onome što smo spremni žrtvovati da bismo preživjeli, i bili sretni.
 

"Vratio bih se u stan ili u zajednički krevet, legao, misleći uvijek da je to jedino važno, da što god se dogodilo, da je najvažnije da se vratim u krevet i da zajedno zaspimo. Da to znači da je sve u redu. Da se moramo svađati jer smo dvoje, povezivani i razdvajani djecom, životom, u današnje doba u kojemu ne smiješ ni na koga biti ljut, svima moraš pristupiti asertivno i sa smiješkom, i prema podređenim, a nadređenima, djeci, neugodnim prolaznicima, prema svima moraš biti pun razumijevanja i ne smiješ se istresti, pa ti ostaje partner. Na njega smiješ. On i tako ne može otići.

Barem tako misliš.

Brak je kao i i krema, emulzija. Svaka je krema mješavina vode i ulja. Kad gledaš lijepu, bijelu kremu koju nanosiš na lice, nikad ne bi pomislio da je sastavljena od dviju nespojivih komponenti, ulja i vode, komponenti koje se ne podnose. Za nas nitko nije mogao reći da u bjelini našeg braka postoje dvije nespojive osobe. Ono što je kremama ta supstancija koja ih spaja u jedinstvenu, lijepu, korisnu cjelinu, to je za dvoje ljudi ljubav, pa djeca, pa zajedničke obveze i kredit. Ali potrebna je želja da se to napravi, potreban je trud i miješanje da se ulje i voda povežu. Koliko ljudi zna da se to može, kako se to radi i da žele uložiti energiju? Kad pogledamo kremu koja se raspala, zar nije najlakše baciti je u smeće? Jednostavno kupiti novu? Na prvu možda još ugodniju, još ljepšeg mirisa, u novom, ljepšem pakiranju?"




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...