Preskoči na glavni sadržaj

Dođi da ti nešto šapnem

Jedna je moja kolegica nedavno, radosna i uzbuđena, podsjetila muža da im predstoji godišnjica braka, i to ne bilo koja, nego sedma, što će reći da su uspješno priveli kraju tu kritičnu godinu i da ulaze u osmu godinu svog bračnog zajedništva. Muž joj se smeo računicom i stao ju uvjeravati da će tek sada kročiti u nesretnu sedmu godinu braka, pa su, odlučni da jedno drugome dokažu da su u pravu, začinili planiranje romantične godišnjice braka jednom svađom. Vjerojatno su oboje bili u pravu jer istina jest - nema godine u braku koja nije kritična (volim svog muža već dvadeset godina, a toliko me dugo i izluđuje). Briga, panika, obveze, poslovni izazovi, roditeljstvo - žonglirati njima ne žrtvujući pri tome partnera ponekad se čini nemogućim. Svaki čovjek sanja svoje snove, za sebe, ali i za svoju vezu, za svoju obitelj. No, što kad naši snovi nemaju dodirnih točaka, kad ne prepoznajemo jedno drugo u životnim planovima?



"Sobu 909" zadarskog farmaceuta Frane Herende nisam čitala, ali mi je za oko zapela knjiga "Sedam", njezin nastavak. Tema suludog života u korporaciji u kojoj nitko nema ime, nego tek ulogu, želja za napretkom u korporativnom lancu, ali i želja za bijegom od njega nametnula se autoru nakon godina rada u tvrtki takvog tipa - saznala sam to iz medija. Nisu te informacije bile dovoljne da bih na samom početku spinoffa shvatila tko je Kolegica, a tko Ona, koja je Crvena, a koja Plava, ali Herendine rečenice su me privukle.

Radnja ovog romana započinje sedam godina nakon što je naš pripovjedač izašao iz "Sobe 909" (navodno, ondje je radio neke crazy stvari s nekom ženom s povezom) i uplivao u bračnu luku. Prokleta sedma godina dovela ga je do bračnog brodoloma (super sam originalna s ovim klišejima, sorry) - njegova je supruga napustila njihov stan s njihovim kćerima, a on, sam i beznadan (Ha! A tko je kriv za to!), s džointom u ruci, mora pronaći novi posao i novi smisao u životu. Iako mrzi riječi kao što su kapitalistički, kompenzacijski, signifikantno ili challengeirati, on nema hrabrosti za odmak, nego kreće linijom manjeg otpora. Može li se nadati happy endu
 
Iako se nisam pronašla u korporativnim zavrzlamama sirotog menadžera (zaista volim svoj posao, ali i ljude s kojima radim), prepoznala sam se u strahovima koje ima svatko tko dijeli život s drugim čovjekom. Život wannabe Direktora koji se pipka tijekom online konferencija i koji uspijeva prodati maglu svima, osim svojoj supruzi, nije me oduševio, riječ je o drami na tragu "I bogati plaču", ali zbog Herendinog opisa raspada jedne obitelji i pripovjedačevog iznenadno stečenog single statusa cmizdrila sam u javnosti, na klupici u parku na koju bježim za vrijeme pauze (a knjiga se činila bezopasnom!). Prsten koji leži u vrećici u ormaru pokraj albuma s vjenčanja podsjetio me na ustajali rižoto koji čami u hladnjaku protagonista "Priče o jednom braku" Geira Gulliksena i još jednom sam zaključila da sam slaba na ljubavne priče iz pera muškaraca. Muškarci su realni, neopterećeni romantičnim komedijama, njihove ideje o braku ne uključuju serenade i doručke u krevetu (ipak, buket cvijeća za godišnjicu nikada nije loša ideja), nego osluškivanje disanja na jastuku kraj njihovog i ispijanje kave u društvu, a ne odvojeno, "svatko u svoje vrijeme, svatko sa svojim mislima, bez riječi". Brak može od najgoreg dana učiniti najbolji, ali umije i najgori dan učiniti još gorim. Delikatna je to stvar koja podrazumijeva čitavu lepezu osjećaja i stanja koja ne uključuju uvijek nježnost, pa niti ljubaznost, prema bračnom drugu. O osjećajima koji ostaju s čovjekom nakon što izgubi ono što je nekoć zvao teretom Frane Herenda piše uvjerljivo i nepokolebljivo, dovoljno da pažljivo čitamo ovu ispovijed, slušamo svih sedam grijeha našeg pripovjedača, pa i dođemo do nekih novih spoznaja o onome što smo spremni žrtvovati da bismo preživjeli, i bili sretni.
 

"Vratio bih se u stan ili u zajednički krevet, legao, misleći uvijek da je to jedino važno, da što god se dogodilo, da je najvažnije da se vratim u krevet i da zajedno zaspimo. Da to znači da je sve u redu. Da se moramo svađati jer smo dvoje, povezivani i razdvajani djecom, životom, u današnje doba u kojemu ne smiješ ni na koga biti ljut, svima moraš pristupiti asertivno i sa smiješkom, i prema podređenim, a nadređenima, djeci, neugodnim prolaznicima, prema svima moraš biti pun razumijevanja i ne smiješ se istresti, pa ti ostaje partner. Na njega smiješ. On i tako ne može otići.

Barem tako misliš.

Brak je kao i i krema, emulzija. Svaka je krema mješavina vode i ulja. Kad gledaš lijepu, bijelu kremu koju nanosiš na lice, nikad ne bi pomislio da je sastavljena od dviju nespojivih komponenti, ulja i vode, komponenti koje se ne podnose. Za nas nitko nije mogao reći da u bjelini našeg braka postoje dvije nespojive osobe. Ono što je kremama ta supstancija koja ih spaja u jedinstvenu, lijepu, korisnu cjelinu, to je za dvoje ljudi ljubav, pa djeca, pa zajedničke obveze i kredit. Ali potrebna je želja da se to napravi, potreban je trud i miješanje da se ulje i voda povežu. Koliko ljudi zna da se to može, kako se to radi i da žele uložiti energiju? Kad pogledamo kremu koja se raspala, zar nije najlakše baciti je u smeće? Jednostavno kupiti novu? Na prvu možda još ugodniju, još ljepšeg mirisa, u novom, ljepšem pakiranju?"




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...