Preskoči na glavni sadržaj

Male tajne velikih majstora

Nisam nikad voljela književne susrete, iako sam oduvijek voljela čitati. Razgovor moderatora i pisca još bih nekako i odslušala, ali kad god bi netko izrekao ono strašno "Ima li pitanja?", oblio bi me hladan znoj. Nikad mi niti jedno pitanje nije padalo na pamet. Nikad nisam osjećala da je išta ostalo nedorečeno između mene i tog književnika, ta ja sam se s njegovim knjigama već upoznala, možda se s njima i sprijateljila, zavoljela ih. Moj stav već je bio zauzet, a za brige pisca nisam marila. U mojoj glavi, on se bavio "uzvišenom djelatnošću", pisao je s lakoćom, nadahnut, od rođenja, i nije bilo potrebno govoriti o tome - mi, obični pišljivi čitatelji, to ionako ne bismo razumjeli.

No, prošle se godine nešto o meni promijenilo - isklijala je jedna klica. Na pamet mi je pala jedna mala ideja i odjednom sam se zainteresirala za navike pisaca, njihove male trikove. Slušala sam intervjue i podcaste, a omiljeni su mi postali snimci književnih susreta na fakultetima (oni Stephena Kinga i Johna Greena su mi najdraži). Odjednom mi je postalo jasno zašto sam u doba najveće usamljenosti, prije osam godina, počela pisati ovaj blog, i zašto sam u godini koju je obilježila socijalna distanca pomislila da imam i ja nešto za ponuditi svijetu - nije pisanje tjeralo dosadu iz mog života, kao što sam dotad mislila, nego sam se ja s tekstom družila, htjela sam ga bolje razumjeti, htjela sam biti bolji čitatelj, a možda i pisac. "Književnost je oblik društvenog života", napisao je Pavao Pavličić u svojoj knjizi "Tajne zanata", objašnjavajući zašto je postao pisac. Simple as that.


Susrela sam se s Pavličićem kao srednjoškolka na književnom susretu u našičkoj gradskoj vijećnici. Ne znam povodom čega je susret bio organiziran, ali sam sigurna da ga nisam ništa pitala. Sjećam se da sam mu na kraju susreta gurnula u ruke svoj primjerak "Večernjeg akta" (bio je iz antikvarijata, izrauban - nadam se da ga je to razveselilo), potpisao mi ga je uz jedan "Srdačno" na koji sam uvrnula nosom, i sjećam se da je govorio o Dunavu. Pavličić, čini se, uvijek govori o tom svom Dunavu. I u ovoj knjizi na dirljiv način Pavličić opisuje svoje bivanje piscem uspoređujući ga s ljubavlju prema Dunavu. Kao i književnost, i Dunav ga je oduvijek privlačio, htio mu je biti blizak, htio je biti dobar plivač, uroniti u njegove dubine. Iz istog razloga počeo je i pisati. Osim početaka, u knjizi "Tajne zanata" odlučio se prisjetiti i pitanja koja su mu postavljana na raznim vrstama književnih susreta - onih u osnovnoj školi, srednjoj i školi pisanja.



Pavličić je zanimljiv pripovjedač, zato i jest dobar pisac (mora da mi se dopada ta plošnost likova o kojoj kritičari govore), pa se i čitatelju ove knjige čini da mu čuje glas dok čita njegove rečenice - gotovo kao da je na kojekakvom književnom susretu. Pavličić nije koncizan, on je simpatizer Markovih konaka, ali umije zadržati pažnju čitatelja - ton mu je profesorski odmjeren, a stil duhovit. Svidjelo mi se što svako pitanje shvaća ozbiljno - je li volio lektiru (bilježnica za lektiru mora imati tvrde korice!), kakve su mu bile školske zadaćnice (nisam jedina koja je pisala zadaćnice i maturalne radove drugima), kako pronalazi teme, što misli o blogerima, zašto je u njegovim knjigama uvijek lipanj, zašto mu krimići uvijek imaju trideset poglavlja, piše li za sadašnjost ili vječnost (Pavličić tvrdi da Šenou nitko ne čita jer su se vremena promijenila pa sam si kupila ovaj tjedan "Zlatarovo zlato" - jedna od mojih najvećih sramota je da ju nisam pročitala u školi), može li književnost biti i vrijedna i zabavna, zašto u Hrvatskoj od pisanja živi samo Miro Gavran, kako daje imena svojim likovima i zašto, pobogu, piše rukom, čita li svoje stare tekstove i kome na čitanje daje nove, koliko su važni opisi, zašto djeca ne preskaču dijaloge i dr. Shvaća ih ozbiljno i nudi ozbiljne odgovore na njih, ne soleći pamet, ne gledajući čitatelja s visoka. Pavličiću su i čitatelj, a i pisac-pripravnik (pisci imaju svetu zadaću nadahnuti i druge na pisanje!), bitni, i zato će i jedan i drugi uzeti u ruke "Tajne zanata" - knjigu pisca s Dunava koji "voli opisivati više nego kruha jesti", čija ljubav prema književnosti će inspirirati i generacije poslije nas.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...