Preskoči na glavni sadržaj

Jedva čekam

Moji roditelji više nisu moji roditelji. Sada na otiraču ispred njihovih ulaznih vrata piše "Ovdje žive najbolji baka i djed". Promijenili su se. Godine su izbrisale stroge crte s njihovih lica, usta su im neprestano razvučena u osmijeh - sada imaju unuke. Mora da je lijepo imati unuke. Odbaciti onaj strah koji te guši dok djeca odrastaju, onu krivnju koja ti ne da spavati. Mora da je lijepo biti blesava baka ili bedasti djed, nutkati djeci sladoled netom prije ručka, pustiti ih da skaču po blatu u novim patikama (Pobogu! Ne u novim patikama!) i penju se na najveće tobogane koje je svijet vidio (ja sam ona napeta gospođa koja tuđu djecu pridržava kad se penju na tobogan, dok im opušteni starci zvjerglaju okolo). Jedva čekam da budem baka. Bit ću bolja baka nego mama, obećavam.



Možda ću biti luckasta baš kao Backmanova Baka, znate, ona iz knjige "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Dobila sam ju za rođendan, ali čekala je sunčane dane. Backmana se čita dok sunce sja - život pod kristalno plavim nebom najbliže je životu u bajci, jednom kad odrasteš ("nekad je baš komplicirano biti odrastao"). Kao što postoje pisci nostalgije, očaja ili napetosti, tako postoje i pisci optimizma (da smo u Danskoj, rekla bih - hyggea) - švedski pisac i kolumnist Fredrik Backman jedan je od njih. Otkrila sam ga relativno nedavno, pa čituckam, pomalo.


Backmanova Baka je baka sedmogodišnjoj, skoro osmogodišnjoj Elsi čiji roditelji su razvedeni. Elsa živi s mamom i Georgeom, s kojim će mama imati polubrata ili polusestru iliti Halfieja (Polovko po naški), u zgradi u kojoj stanuje i Bakica, i nervozna susjeda Britt-Marie, koja želi da se netko sjeća da je bila ovdje, i njezin Kent, i Čudovište, i Žena u crnoj suknji, i Alf. Elsina Baka misli da svako dijete zaslužuje imati superheroja. Iako mama ima supermoć savršenstva, Elsin superheroj je njezina Bakica, čija supermoć je pričanje priča. Bakica priča Elsi o šest kraljevstava u Zemlji Gotovo Budnih, a Miamas im je omiljeno od svih kraljevstava. U njemu žive Sjene, i Vučje Srce, i oblačne životinje, i volkonji, i snježni anđeli i prinčevi i princeze. Ne trebaš zažmiriti da bi se našao u Miamasu, samo gotovo utonuti u san. Baka i Elsa najbolje su prijateljice, pričaju tajnim jezikom, i stalno se svađaju. Bakica se sa svima svađa, zapravo. Ali Elsa joj oprašta "popriličan broj karakternih mana", jer Bakica je dobra u izmišljanju priča. Jednog dana Bakica umre od prokletog raka, a Elsa mora čuvati dvorac i krenuti u potragu za blagom - tj. saznati istinu o Bakici, o Mami, o svima koje je Baka za života dotaknula, ili povrijedila. Na tom putu shvatit će da je Miamas stvarniji nego je mislila, da "ako se ne možeš riješiti loših stvari, moraš ih zatrpati s puno dobrijih", da "neobične tragedije stvaraju neobične heroje", da "postoje situacije u kojima se smiješ boriti i one u kojima ne smiješ", da "ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta, neka od njih nose čudovišnost u sebi", da jesmo svi drugačiji na drugačiji način, ali da su naše drugačijosti itekako povezane.



"Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao" duhovita je knjiga o životu, ali i o smrti. O onome što smrt ostavlja, ali i o novom životu. Mislim da je ovo Backmanov hommage Astrid Lindgren, jer Bakica je zapravo sedamdesetineštogodišnja Pipi Duga Čarapa. Pipi koja je griješila, koja je živjela. Ovo jest knjiga o bakama, ali trebale bi ju čitati mame, iste one koje nikad ne gube kontrolu, a ni gryffindorske šalove, koje nikad ne voze renault po traci za autobus, ne kradu žute torbe u Ikei, i nikad, al' baš nikad ne ostavljaju vrata kupaonice otvorena, a možda čak i one koje i svoju i tuđu djecu pridržavaju dok se penju na tobogane.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...