Preskoči na glavni sadržaj

Jedva čekam

Moji roditelji više nisu moji roditelji. Sada na otiraču ispred njihovih ulaznih vrata piše "Ovdje žive najbolji baka i djed". Promijenili su se. Godine su izbrisale stroge crte s njihovih lica, usta su im neprestano razvučena u osmijeh - sada imaju unuke. Mora da je lijepo imati unuke. Odbaciti onaj strah koji te guši dok djeca odrastaju, onu krivnju koja ti ne da spavati. Mora da je lijepo biti blesava baka ili bedasti djed, nutkati djeci sladoled netom prije ručka, pustiti ih da skaču po blatu u novim patikama (Pobogu! Ne u novim patikama!) i penju se na najveće tobogane koje je svijet vidio (ja sam ona napeta gospođa koja tuđu djecu pridržava kad se penju na tobogan, dok im opušteni starci zvjerglaju okolo). Jedva čekam da budem baka. Bit ću bolja baka nego mama, obećavam.



Možda ću biti luckasta baš kao Backmanova Baka, znate, ona iz knjige "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Dobila sam ju za rođendan, ali čekala je sunčane dane. Backmana se čita dok sunce sja - život pod kristalno plavim nebom najbliže je životu u bajci, jednom kad odrasteš ("nekad je baš komplicirano biti odrastao"). Kao što postoje pisci nostalgije, očaja ili napetosti, tako postoje i pisci optimizma (da smo u Danskoj, rekla bih - hyggea) - švedski pisac i kolumnist Fredrik Backman jedan je od njih. Otkrila sam ga relativno nedavno, pa čituckam, pomalo.


Backmanova Baka je baka sedmogodišnjoj, skoro osmogodišnjoj Elsi čiji roditelji su razvedeni. Elsa živi s mamom i Georgeom, s kojim će mama imati polubrata ili polusestru iliti Halfieja (Polovko po naški), u zgradi u kojoj stanuje i Bakica, i nervozna susjeda Britt-Marie, koja želi da se netko sjeća da je bila ovdje, i njezin Kent, i Čudovište, i Žena u crnoj suknji, i Alf. Elsina Baka misli da svako dijete zaslužuje imati superheroja. Iako mama ima supermoć savršenstva, Elsin superheroj je njezina Bakica, čija supermoć je pričanje priča. Bakica priča Elsi o šest kraljevstava u Zemlji Gotovo Budnih, a Miamas im je omiljeno od svih kraljevstava. U njemu žive Sjene, i Vučje Srce, i oblačne životinje, i volkonji, i snježni anđeli i prinčevi i princeze. Ne trebaš zažmiriti da bi se našao u Miamasu, samo gotovo utonuti u san. Baka i Elsa najbolje su prijateljice, pričaju tajnim jezikom, i stalno se svađaju. Bakica se sa svima svađa, zapravo. Ali Elsa joj oprašta "popriličan broj karakternih mana", jer Bakica je dobra u izmišljanju priča. Jednog dana Bakica umre od prokletog raka, a Elsa mora čuvati dvorac i krenuti u potragu za blagom - tj. saznati istinu o Bakici, o Mami, o svima koje je Baka za života dotaknula, ili povrijedila. Na tom putu shvatit će da je Miamas stvarniji nego je mislila, da "ako se ne možeš riješiti loših stvari, moraš ih zatrpati s puno dobrijih", da "neobične tragedije stvaraju neobične heroje", da "postoje situacije u kojima se smiješ boriti i one u kojima ne smiješ", da "ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta, neka od njih nose čudovišnost u sebi", da jesmo svi drugačiji na drugačiji način, ali da su naše drugačijosti itekako povezane.



"Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao" duhovita je knjiga o životu, ali i o smrti. O onome što smrt ostavlja, ali i o novom životu. Mislim da je ovo Backmanov hommage Astrid Lindgren, jer Bakica je zapravo sedamdesetineštogodišnja Pipi Duga Čarapa. Pipi koja je griješila, koja je živjela. Ovo jest knjiga o bakama, ali trebale bi ju čitati mame, iste one koje nikad ne gube kontrolu, a ni gryffindorske šalove, koje nikad ne voze renault po traci za autobus, ne kradu žute torbe u Ikei, i nikad, al' baš nikad ne ostavljaju vrata kupaonice otvorena, a možda čak i one koje i svoju i tuđu djecu pridržavaju dok se penju na tobogane.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...