Preskoči na glavni sadržaj

Jedva čekam

Moji roditelji više nisu moji roditelji. Sada na otiraču ispred njihovih ulaznih vrata piše "Ovdje žive najbolji baka i djed". Promijenili su se. Godine su izbrisale stroge crte s njihovih lica, usta su im neprestano razvučena u osmijeh - sada imaju unuke. Mora da je lijepo imati unuke. Odbaciti onaj strah koji te guši dok djeca odrastaju, onu krivnju koja ti ne da spavati. Mora da je lijepo biti blesava baka ili bedasti djed, nutkati djeci sladoled netom prije ručka, pustiti ih da skaču po blatu u novim patikama (Pobogu! Ne u novim patikama!) i penju se na najveće tobogane koje je svijet vidio (ja sam ona napeta gospođa koja tuđu djecu pridržava kad se penju na tobogan, dok im opušteni starci zvjerglaju okolo). Jedva čekam da budem baka. Bit ću bolja baka nego mama, obećavam.



Možda ću biti luckasta baš kao Backmanova Baka, znate, ona iz knjige "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Dobila sam ju za rođendan, ali čekala je sunčane dane. Backmana se čita dok sunce sja - život pod kristalno plavim nebom najbliže je životu u bajci, jednom kad odrasteš ("nekad je baš komplicirano biti odrastao"). Kao što postoje pisci nostalgije, očaja ili napetosti, tako postoje i pisci optimizma (da smo u Danskoj, rekla bih - hyggea) - švedski pisac i kolumnist Fredrik Backman jedan je od njih. Otkrila sam ga relativno nedavno, pa čituckam, pomalo.


Backmanova Baka je baka sedmogodišnjoj, skoro osmogodišnjoj Elsi čiji roditelji su razvedeni. Elsa živi s mamom i Georgeom, s kojim će mama imati polubrata ili polusestru iliti Halfieja (Polovko po naški), u zgradi u kojoj stanuje i Bakica, i nervozna susjeda Britt-Marie, koja želi da se netko sjeća da je bila ovdje, i njezin Kent, i Čudovište, i Žena u crnoj suknji, i Alf. Elsina Baka misli da svako dijete zaslužuje imati superheroja. Iako mama ima supermoć savršenstva, Elsin superheroj je njezina Bakica, čija supermoć je pričanje priča. Bakica priča Elsi o šest kraljevstava u Zemlji Gotovo Budnih, a Miamas im je omiljeno od svih kraljevstava. U njemu žive Sjene, i Vučje Srce, i oblačne životinje, i volkonji, i snježni anđeli i prinčevi i princeze. Ne trebaš zažmiriti da bi se našao u Miamasu, samo gotovo utonuti u san. Baka i Elsa najbolje su prijateljice, pričaju tajnim jezikom, i stalno se svađaju. Bakica se sa svima svađa, zapravo. Ali Elsa joj oprašta "popriličan broj karakternih mana", jer Bakica je dobra u izmišljanju priča. Jednog dana Bakica umre od prokletog raka, a Elsa mora čuvati dvorac i krenuti u potragu za blagom - tj. saznati istinu o Bakici, o Mami, o svima koje je Baka za života dotaknula, ili povrijedila. Na tom putu shvatit će da je Miamas stvarniji nego je mislila, da "ako se ne možeš riješiti loših stvari, moraš ih zatrpati s puno dobrijih", da "neobične tragedije stvaraju neobične heroje", da "postoje situacije u kojima se smiješ boriti i one u kojima ne smiješ", da "ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta, neka od njih nose čudovišnost u sebi", da jesmo svi drugačiji na drugačiji način, ali da su naše drugačijosti itekako povezane.



"Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao" duhovita je knjiga o životu, ali i o smrti. O onome što smrt ostavlja, ali i o novom životu. Mislim da je ovo Backmanov hommage Astrid Lindgren, jer Bakica je zapravo sedamdesetineštogodišnja Pipi Duga Čarapa. Pipi koja je griješila, koja je živjela. Ovo jest knjiga o bakama, ali trebale bi ju čitati mame, iste one koje nikad ne gube kontrolu, a ni gryffindorske šalove, koje nikad ne voze renault po traci za autobus, ne kradu žute torbe u Ikei, i nikad, al' baš nikad ne ostavljaju vrata kupaonice otvorena, a možda čak i one koje i svoju i tuđu djecu pridržavaju dok se penju na tobogane.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...