Preskoči na glavni sadržaj

Jedva čekam

Moji roditelji više nisu moji roditelji. Sada na otiraču ispred njihovih ulaznih vrata piše "Ovdje žive najbolji baka i djed". Promijenili su se. Godine su izbrisale stroge crte s njihovih lica, usta su im neprestano razvučena u osmijeh - sada imaju unuke. Mora da je lijepo imati unuke. Odbaciti onaj strah koji te guši dok djeca odrastaju, onu krivnju koja ti ne da spavati. Mora da je lijepo biti blesava baka ili bedasti djed, nutkati djeci sladoled netom prije ručka, pustiti ih da skaču po blatu u novim patikama (Pobogu! Ne u novim patikama!) i penju se na najveće tobogane koje je svijet vidio (ja sam ona napeta gospođa koja tuđu djecu pridržava kad se penju na tobogan, dok im opušteni starci zvjerglaju okolo). Jedva čekam da budem baka. Bit ću bolja baka nego mama, obećavam.



Možda ću biti luckasta baš kao Backmanova Baka, znate, ona iz knjige "Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao". Dobila sam ju za rođendan, ali čekala je sunčane dane. Backmana se čita dok sunce sja - život pod kristalno plavim nebom najbliže je životu u bajci, jednom kad odrasteš ("nekad je baš komplicirano biti odrastao"). Kao što postoje pisci nostalgije, očaja ili napetosti, tako postoje i pisci optimizma (da smo u Danskoj, rekla bih - hyggea) - švedski pisac i kolumnist Fredrik Backman jedan je od njih. Otkrila sam ga relativno nedavno, pa čituckam, pomalo.


Backmanova Baka je baka sedmogodišnjoj, skoro osmogodišnjoj Elsi čiji roditelji su razvedeni. Elsa živi s mamom i Georgeom, s kojim će mama imati polubrata ili polusestru iliti Halfieja (Polovko po naški), u zgradi u kojoj stanuje i Bakica, i nervozna susjeda Britt-Marie, koja želi da se netko sjeća da je bila ovdje, i njezin Kent, i Čudovište, i Žena u crnoj suknji, i Alf. Elsina Baka misli da svako dijete zaslužuje imati superheroja. Iako mama ima supermoć savršenstva, Elsin superheroj je njezina Bakica, čija supermoć je pričanje priča. Bakica priča Elsi o šest kraljevstava u Zemlji Gotovo Budnih, a Miamas im je omiljeno od svih kraljevstava. U njemu žive Sjene, i Vučje Srce, i oblačne životinje, i volkonji, i snježni anđeli i prinčevi i princeze. Ne trebaš zažmiriti da bi se našao u Miamasu, samo gotovo utonuti u san. Baka i Elsa najbolje su prijateljice, pričaju tajnim jezikom, i stalno se svađaju. Bakica se sa svima svađa, zapravo. Ali Elsa joj oprašta "popriličan broj karakternih mana", jer Bakica je dobra u izmišljanju priča. Jednog dana Bakica umre od prokletog raka, a Elsa mora čuvati dvorac i krenuti u potragu za blagom - tj. saznati istinu o Bakici, o Mami, o svima koje je Baka za života dotaknula, ili povrijedila. Na tom putu shvatit će da je Miamas stvarniji nego je mislila, da "ako se ne možeš riješiti loših stvari, moraš ih zatrpati s puno dobrijih", da "neobične tragedije stvaraju neobične heroje", da "postoje situacije u kojima se smiješ boriti i one u kojima ne smiješ", da "ne izgledaju sva čudovišta kao čudovišta, neka od njih nose čudovišnost u sebi", da jesmo svi drugačiji na drugačiji način, ali da su naše drugačijosti itekako povezane.



"Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao" duhovita je knjiga o životu, ali i o smrti. O onome što smrt ostavlja, ali i o novom životu. Mislim da je ovo Backmanov hommage Astrid Lindgren, jer Bakica je zapravo sedamdesetineštogodišnja Pipi Duga Čarapa. Pipi koja je griješila, koja je živjela. Ovo jest knjiga o bakama, ali trebale bi ju čitati mame, iste one koje nikad ne gube kontrolu, a ni gryffindorske šalove, koje nikad ne voze renault po traci za autobus, ne kradu žute torbe u Ikei, i nikad, al' baš nikad ne ostavljaju vrata kupaonice otvorena, a možda čak i one koje i svoju i tuđu djecu pridržavaju dok se penju na tobogane.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...