Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: šljokičasti Hallowe'en

Kao i svaki prosječni knjigoljubac, i ja volim jesen i biram cozy štivo da mi uljepša sive dane. Uostalom, poprilično sam predvidljiva - tijelo mi redovito u ovo doba godine traži povratak na čitateljske početke, traži Agathu Christie. Ove godine sam joj se posvetila još više nego ranijih godina - tako je nastao i svojevrstan serijal "Na tragu Agathe Christie". Ovaj put, odabrala sam, prigodno, "Zabavu za Noć vještica", jedinu knjigu Agathe Christie u izdanju Novelle, u prijevodu Nade Mirković, koju sam pribavila.


U ovoj priči jedan od glavnih likova je osebujna Ariadne Oliver, poznata spisateljica detektivskih roman. Ona gostuje kod prijateljice, gospođe Butler, koja stanuje u pitomom mjestašcu, Woodleigh Commonu, i sudjeluje u pripremama za zabavu za Noć vještica, koju organizira Rowena Drake za djecu stariju od jedanaest godina. Zabava je bučna i vesela - veselje kvari tek trinaestogodišnja Joyce Reynolds, koja nastoji impresionirati poznatu spisateljicu pričom o ubojstvu kojem je svjedočila. Joyce je mala lažljivica i nitko joj ne vjeruje, ali kad ju nađu utopljenu u velikom emajliranom vjedru u kojem su se igrali pecanja jabula (engl. apple-bobbing), nikome više nije do smijeha.

"To rješavam bočicom", rekao je Hercule Poirot. "Nema nikakva razloga u javnosti se pojavljivati sijed, osim ako to baš ne želiš."


Ariadne u pomoć zove svog prijatelja Poirota, kojem u istrazi pomaže i ravnatelj Spence, umirovljeni čangrizavi policajac, koji živi u mjestu, a čija uloga podrazumijeva opaske na ponašanje tadašnje mladeži, odnosnu kritiku na društvo. Naime, knjiga je napisana i objavljena 1969., kada je Agatha Christie, iako slavne, bila sedamdesetdevetogodišnja bakica koja se i nije najbolje nosila s promjenama - svijet postaje liberalniji, kaotičniji i bučniji, a Agathi to teško pada. Odanoj tradicionalnim pravilima, stav mladih tada nije joj bio jasan (pitam se kako se slagala sa svojim unukom Matthewom, koji je tada bio u dvadesetima), pa i romani pisani tih godina odaju njezino negodovanje.

Da se Agatha Christie u ovoj knjizi (mračnijoj od drugih - jer žrtva je djevojčica) sakrila među retke više nego u nekim drugima pokazuje i lik Ariadne Oliver koja je parodija autorice ("Mrs. Oliver is me - with all the muddles and muddling through that go with it. I can’t help being amused by her", napisala je u svojoj autobiografiji), kroz koju si mogla dati oduška i narugati se vlastitoj profesiji. Osim zanimanja, Agatha i Ariadne dijele i ljubav prema kraljici voća - jabuci. Agatha je jabuke grickala dok je pisala, i bilo je poznato da ih je zobala čak i u krevetu - smatrala ih je simbolom nevinosti, ali i prijetnje, i često su upravo jabuke oružje kojim netko biva ubijen u njezinim romanima ("Tužni čempres", "Kod blijedog konja"...) - "Hallowe'en party" nije iznimka.

"Ariadne Oliver. Autorica bestselera. Ljudi je žele intervjuirati i doznati što ona misli o temama poput studentskih nemira, socijalizma, odjeće mladih djevojaka, treba li se u seksu poznašati permisivno i o mnogim drugim stvarima koje se nju zapravo nimalo ne tiču.

"Da, da", rekao je Poirot, "grozno, i ja mislim. Od gospođe Oliver ne nauče puno, zamijetio sam to. Jedino nauče da ona rado jede jabuke. To se zna, sad već najmanje dvadeset godina, rekao bih, ali ona to i dalje ponavlja s ugodnim osmijehom. Iako, bojim se, ona sada više ne voli jabuke."


Uživala sam u audio verziji ove knjige, a sasvim slučajno sam uhvatila i epizodu 12. sezone serije "Poirot" ovih dana na RTL 2, ekranizaciju romana (doduše, priča je lišena upravo ovog po čemu je priča zanimljiva -gunđanja jedne starice, a dodan je LGBTQ+ element koji u knjizi ne postoji). Kako nemam ni sorte jabuka Cox's Orange Pippin ili Bramley, a ni jabukovaču s đumbirom, koje su garant konzumirali u Woodleigh Commonu, u čast Agathi i Ariadnei ispekla sam mekušne keksiće od jabuka, idealne za sve jabukoljupce, posebno one koji muku muče s koje kakvim ortodontskim pomagalima, kao ja. To je jedini Halloween koji ja trebam!

"Uvijek postoji neki vrli novi svijet", rekao je Poirot, "ali samo, ako me razumiješ, za vrlo posebne ljude. Sretnike. One koji takav svijet stvaraju unutar sebe."


Meki keksi od jabuka

2 jaja

100 g šećera

100 g omekšanog maslaca

korica limuna

350 g glatkog brašna

16 g praška za pecivo

2 jabuke

šećer u prahu (nakon pečenja)


Miksati šećer i jaja, dodati omekšani maslac pa i ostale sastojke, uključujući jabuke isjeckane na komadiće. Peći na 180 C 17-20 minuta, ovisno o pećnici. Vruće uvaljati u šećer u prahu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Utjeha filozofije

U posljednjim danima zime, kad se trava zazeleni, a moja mama krečem oboja voćke u svom dvorištu, dok djeca ganjaju loptu, legnem na travu i zagledam se u vedro nebo i prisjetim nekih starih melodija zbog kojih mi se učini da nemam ni posao ni odgovornost, da nisam ni kćer, ni supruga, ni muško ni žensko, ni nečija mama, da samo jesam - lepršava sam kao ptica. Nebo, zemlja i ja, bez uloga, bez tereta. Dok mi sunce grije slane kapke, moja pluća se otvaraju, a ja udahnem kako dugo nisam udahnula - u tom kratkom trenutku, u svom starom dvorištu, ja sam netko tko nisam ni na kojem drugom mjestu (misao je to koja je ponekad utješna, a ponekad uznemirujuća). A onda me netko prene, zazove mi ime ili izrekne kakvu potrebu ("Mamaaaa!"), i ja sam opet biće s tisuću lica i naličja. Da, da, netko se preispituje suočen s kakvim teškim zadatkom ili bolesti, a netko (čitaj: ja) promišlja o svojim mijenama pri svakom povratku rodnoj grudi. "Kao posljedica ove epizode, Julius je posebno...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...