Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: šljokičasti Hallowe'en

Kao i svaki prosječni knjigoljubac, i ja volim jesen i biram cozy štivo da mi uljepša sive dane. Uostalom, poprilično sam predvidljiva - tijelo mi redovito u ovo doba godine traži povratak na čitateljske početke, traži Agathu Christie. Ove godine sam joj se posvetila još više nego ranijih godina - tako je nastao i svojevrstan serijal "Na tragu Agathe Christie". Ovaj put, odabrala sam, prigodno, "Zabavu za Noć vještica", jedinu knjigu Agathe Christie u izdanju Novelle, u prijevodu Nade Mirković, koju sam pribavila.


U ovoj priči jedan od glavnih likova je osebujna Ariadne Oliver, poznata spisateljica detektivskih roman. Ona gostuje kod prijateljice, gospođe Butler, koja stanuje u pitomom mjestašcu, Woodleigh Commonu, i sudjeluje u pripremama za zabavu za Noć vještica, koju organizira Rowena Drake za djecu stariju od jedanaest godina. Zabava je bučna i vesela - veselje kvari tek trinaestogodišnja Joyce Reynolds, koja nastoji impresionirati poznatu spisateljicu pričom o ubojstvu kojem je svjedočila. Joyce je mala lažljivica i nitko joj ne vjeruje, ali kad ju nađu utopljenu u velikom emajliranom vjedru u kojem su se igrali pecanja jabula (engl. apple-bobbing), nikome više nije do smijeha.

"To rješavam bočicom", rekao je Hercule Poirot. "Nema nikakva razloga u javnosti se pojavljivati sijed, osim ako to baš ne želiš."


Ariadne u pomoć zove svog prijatelja Poirota, kojem u istrazi pomaže i ravnatelj Spence, umirovljeni čangrizavi policajac, koji živi u mjestu, a čija uloga podrazumijeva opaske na ponašanje tadašnje mladeži, odnosnu kritiku na društvo. Naime, knjiga je napisana i objavljena 1969., kada je Agatha Christie, iako slavne, bila sedamdesetdevetogodišnja bakica koja se i nije najbolje nosila s promjenama - svijet postaje liberalniji, kaotičniji i bučniji, a Agathi to teško pada. Odanoj tradicionalnim pravilima, stav mladih tada nije joj bio jasan (pitam se kako se slagala sa svojim unukom Matthewom, koji je tada bio u dvadesetima), pa i romani pisani tih godina odaju njezino negodovanje.

Da se Agatha Christie u ovoj knjizi (mračnijoj od drugih - jer žrtva je djevojčica) sakrila među retke više nego u nekim drugima pokazuje i lik Ariadne Oliver koja je parodija autorice ("Mrs. Oliver is me - with all the muddles and muddling through that go with it. I can’t help being amused by her", napisala je u svojoj autobiografiji), kroz koju si mogla dati oduška i narugati se vlastitoj profesiji. Osim zanimanja, Agatha i Ariadne dijele i ljubav prema kraljici voća - jabuci. Agatha je jabuke grickala dok je pisala, i bilo je poznato da ih je zobala čak i u krevetu - smatrala ih je simbolom nevinosti, ali i prijetnje, i često su upravo jabuke oružje kojim netko biva ubijen u njezinim romanima ("Tužni čempres", "Kod blijedog konja"...) - "Hallowe'en party" nije iznimka.

"Ariadne Oliver. Autorica bestselera. Ljudi je žele intervjuirati i doznati što ona misli o temama poput studentskih nemira, socijalizma, odjeće mladih djevojaka, treba li se u seksu poznašati permisivno i o mnogim drugim stvarima koje se nju zapravo nimalo ne tiču.

"Da, da", rekao je Poirot, "grozno, i ja mislim. Od gospođe Oliver ne nauče puno, zamijetio sam to. Jedino nauče da ona rado jede jabuke. To se zna, sad već najmanje dvadeset godina, rekao bih, ali ona to i dalje ponavlja s ugodnim osmijehom. Iako, bojim se, ona sada više ne voli jabuke."


Uživala sam u audio verziji ove knjige, a sasvim slučajno sam uhvatila i epizodu 12. sezone serije "Poirot" ovih dana na RTL 2, ekranizaciju romana (doduše, priča je lišena upravo ovog po čemu je priča zanimljiva -gunđanja jedne starice, a dodan je LGBTQ+ element koji u knjizi ne postoji). Kako nemam ni sorte jabuka Cox's Orange Pippin ili Bramley, a ni jabukovaču s đumbirom, koje su garant konzumirali u Woodleigh Commonu, u čast Agathi i Ariadnei ispekla sam mekušne keksiće od jabuka, idealne za sve jabukoljupce, posebno one koji muku muče s koje kakvim ortodontskim pomagalima, kao ja. To je jedini Halloween koji ja trebam!

"Uvijek postoji neki vrli novi svijet", rekao je Poirot, "ali samo, ako me razumiješ, za vrlo posebne ljude. Sretnike. One koji takav svijet stvaraju unutar sebe."


Meki keksi od jabuka

2 jaja

100 g šećera

100 g omekšanog maslaca

korica limuna

350 g glatkog brašna

16 g praška za pecivo

2 jabuke

šećer u prahu (nakon pečenja)


Miksati šećer i jaja, dodati omekšani maslac pa i ostale sastojke, uključujući jabuke isjeckane na komadiće. Peći na 180 C 17-20 minuta, ovisno o pećnici. Vruće uvaljati u šećer u prahu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...