Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: šljokičasti Hallowe'en

Kao i svaki prosječni knjigoljubac, i ja volim jesen i biram cozy štivo da mi uljepša sive dane. Uostalom, poprilično sam predvidljiva - tijelo mi redovito u ovo doba godine traži povratak na čitateljske početke, traži Agathu Christie. Ove godine sam joj se posvetila još više nego ranijih godina - tako je nastao i svojevrstan serijal "Na tragu Agathe Christie". Ovaj put, odabrala sam, prigodno, "Zabavu za Noć vještica", jedinu knjigu Agathe Christie u izdanju Novelle, u prijevodu Nade Mirković, koju sam pribavila.


U ovoj priči jedan od glavnih likova je osebujna Ariadne Oliver, poznata spisateljica detektivskih roman. Ona gostuje kod prijateljice, gospođe Butler, koja stanuje u pitomom mjestašcu, Woodleigh Commonu, i sudjeluje u pripremama za zabavu za Noć vještica, koju organizira Rowena Drake za djecu stariju od jedanaest godina. Zabava je bučna i vesela - veselje kvari tek trinaestogodišnja Joyce Reynolds, koja nastoji impresionirati poznatu spisateljicu pričom o ubojstvu kojem je svjedočila. Joyce je mala lažljivica i nitko joj ne vjeruje, ali kad ju nađu utopljenu u velikom emajliranom vjedru u kojem su se igrali pecanja jabula (engl. apple-bobbing), nikome više nije do smijeha.

"To rješavam bočicom", rekao je Hercule Poirot. "Nema nikakva razloga u javnosti se pojavljivati sijed, osim ako to baš ne želiš."


Ariadne u pomoć zove svog prijatelja Poirota, kojem u istrazi pomaže i ravnatelj Spence, umirovljeni čangrizavi policajac, koji živi u mjestu, a čija uloga podrazumijeva opaske na ponašanje tadašnje mladeži, odnosnu kritiku na društvo. Naime, knjiga je napisana i objavljena 1969., kada je Agatha Christie, iako slavne, bila sedamdesetdevetogodišnja bakica koja se i nije najbolje nosila s promjenama - svijet postaje liberalniji, kaotičniji i bučniji, a Agathi to teško pada. Odanoj tradicionalnim pravilima, stav mladih tada nije joj bio jasan (pitam se kako se slagala sa svojim unukom Matthewom, koji je tada bio u dvadesetima), pa i romani pisani tih godina odaju njezino negodovanje.

Da se Agatha Christie u ovoj knjizi (mračnijoj od drugih - jer žrtva je djevojčica) sakrila među retke više nego u nekim drugima pokazuje i lik Ariadne Oliver koja je parodija autorice ("Mrs. Oliver is me - with all the muddles and muddling through that go with it. I can’t help being amused by her", napisala je u svojoj autobiografiji), kroz koju si mogla dati oduška i narugati se vlastitoj profesiji. Osim zanimanja, Agatha i Ariadne dijele i ljubav prema kraljici voća - jabuci. Agatha je jabuke grickala dok je pisala, i bilo je poznato da ih je zobala čak i u krevetu - smatrala ih je simbolom nevinosti, ali i prijetnje, i često su upravo jabuke oružje kojim netko biva ubijen u njezinim romanima ("Tužni čempres", "Kod blijedog konja"...) - "Hallowe'en party" nije iznimka.

"Ariadne Oliver. Autorica bestselera. Ljudi je žele intervjuirati i doznati što ona misli o temama poput studentskih nemira, socijalizma, odjeće mladih djevojaka, treba li se u seksu poznašati permisivno i o mnogim drugim stvarima koje se nju zapravo nimalo ne tiču.

"Da, da", rekao je Poirot, "grozno, i ja mislim. Od gospođe Oliver ne nauče puno, zamijetio sam to. Jedino nauče da ona rado jede jabuke. To se zna, sad već najmanje dvadeset godina, rekao bih, ali ona to i dalje ponavlja s ugodnim osmijehom. Iako, bojim se, ona sada više ne voli jabuke."


Uživala sam u audio verziji ove knjige, a sasvim slučajno sam uhvatila i epizodu 12. sezone serije "Poirot" ovih dana na RTL 2, ekranizaciju romana (doduše, priča je lišena upravo ovog po čemu je priča zanimljiva -gunđanja jedne starice, a dodan je LGBTQ+ element koji u knjizi ne postoji). Kako nemam ni sorte jabuka Cox's Orange Pippin ili Bramley, a ni jabukovaču s đumbirom, koje su garant konzumirali u Woodleigh Commonu, u čast Agathi i Ariadnei ispekla sam mekušne keksiće od jabuka, idealne za sve jabukoljupce, posebno one koji muku muče s koje kakvim ortodontskim pomagalima, kao ja. To je jedini Halloween koji ja trebam!

"Uvijek postoji neki vrli novi svijet", rekao je Poirot, "ali samo, ako me razumiješ, za vrlo posebne ljude. Sretnike. One koji takav svijet stvaraju unutar sebe."


Meki keksi od jabuka

2 jaja

100 g šećera

100 g omekšanog maslaca

korica limuna

350 g glatkog brašna

16 g praška za pecivo

2 jabuke

šećer u prahu (nakon pečenja)


Miksati šećer i jaja, dodati omekšani maslac pa i ostale sastojke, uključujući jabuke isjeckane na komadiće. Peći na 180 C 17-20 minuta, ovisno o pećnici. Vruće uvaljati u šećer u prahu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gorki život Božene Němcové

Zimi češće mislim na svoje mrtve - hladni dani odnijeli su mi neke od njih. Mislim na Hrvoja i njegove pune usne razvučene u osmijeh, na njegove nasmijane oči koje bi se stisnule između kapaka. Mislim na bockavu bradu, i na napeti trbuh mog djeda Zvonka, na kojeg sam naslanjala glavu, kao na jastuk. Mislim na njegova mršava kvrgava koljena u bolničkom krevetu, mislim na iščeznuće njegovog trbuha. Mislim na vodenaste oči bake Anice i na lik djeda Stipe, zgrbljen sjedi na ganjku. Mislim na Marija...ali ne sjećam se više ni njegovog lica ni njegovog glasa. Sjećam se strike koji me ljulja na prekriženoj nozi u našoj dnevnoj sobi. U sobi je upaljena samo zidna lampa koju nikada ne palimo - jesam li to samo sanjala? Svi su oni šutljivci. U mojim nijemim sjećanjima, glasna je samo moja baka Julka. Čujem ju dok se izjutra umivam 'ladnom vodom, čujem ju kad polažem ribu na tavicu ("Riba j' gotova čim dotakne vatru."), čujem ju kako priča o svojoj Janji i o svom dadi. Priča o b...

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...