Kad god se Lucy Worsley (možete ju poslušati i na YT) pojavi na TV programu i počne pričati o Agathi Christie, ja se zagledam u svoje police i poželim pročitati štogod Agathino. Nemam sve njezine knjige, ali imam neke koje su mi bitne, koje su me kao desetogodišnjakinju uvele u svijet krimića, neke koje je Agatha najviše voljela, neke koje su predstavljali prekretnicu u njezinom stvaralaštvu. Volim da su mi Agathine knjige nadohvat ruke.
Miss Marple ili Poirot? Pitanje je raspoloženja, a ovih dana voljela bih biti živahna kao gospođica Marple pa sam si poklonila "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Miss Marple.
"Gospođica Marple bijaše privlačna stara lady, visoka i mršava, rumenih obraza i plavih očiju, otmjena, prilično kićena ponašanja. U njezinim bi plavim očima često znao zasvjetlucati munjevit bljesak."
Od svega što je Lucy Worsley, dežurna televizijska povjesničarka, izrekla o Agathi u serijalu "Agatha Christie: Lucy Worsley on the Mystery Queen", koji se posljednja tri tjedna srijedom prikazivao na HRT-u, najzanimljiviji mi je bio podatak da je "Zagonetni događaj u Stylesu", prvi roman Agathe Christie, u izvorniku završavao u sudnici - Poirot je izlagao dokaze i otkrivao ubojicu. Izdavaču je to bilo neuvjerljivo pa je savjetovao Agathi da se posavjetuje s pravnim stručnjakom ili postavi tu scenu u drugi prostor. I ta-da, silom prilika, željna da se roman objavi, jer ju je već šest izdavača odbilo, Agatha je stvorila svoj potpis - otkrivanje ubojice u kućnoj atmosferi. Nije to bilo jedino pravilo koje je prekršila - stvorivši Jane Marple, oslonila se na žensku intuiciju u otkrivanju zločina, što je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kojim su dominirali muški detektivi, bilo nedopustivo. You go, girl!
Svakih par godina pročitam jedan od Agathinih romana, ni ne sumnjajući da joj u njezinom žanru nema ravnih. Čitajući, prisjetim se lijenih popodneva nakon škole, kad sam običavala čitati krimiće (umjesto da učim o mitozi i mejozi) i vježbam svoje sive stanice - jer romani Agathe Christie čitaju se pažljivo, brinući o svakom detalju, baš kako i Jane Marple brine u "Usnulom umorstvu".
Na početku romana upoznajemo mladu ženu, Gwendu, koja prvi put, brodom, dolazi u Englesku, iz Novog Zelanda. U potrazi je za kućom na jugu Engleske, koja će biti dom njoj i njezinom suprugu koji bi trebao stići naknadno. Pronalazi prekrasnu kuću, "Hillside" - ona joj se na prvu učini kao dom. No, naša se junakinja u kući osjeća čudno, a skrivene stepenice u vrtu koje pronalazi vrtlar, raslinje žutilovke koje osobito napreduje, zazidana vrata i unutrašnjost ormara umalo ju otjeraju u ludilo. Gubi li Gwenda razum... "Ili je u pitanju kuća?"
Srećom, mužev rođak iz Londona upoznaje ju sa svojom tetkom Jane, kojoj bi, prema preporuci liječnika, godio morski zrak Dillmoutha, i koja rekreativno umije riješiti svaki zaboravljeni slučaj.
"Usnulo umorstvo" Agatha je napisala tijekom Drugog svjetskog rata (posvećen njezinom mužu, roman je stajao u trezoru kao poklon, u slučaju njezine smrti), otprilike kao i "Zavjesu", posljednji roman o Poirotu. Doduše, objavljen je tek posthumno, kao posljednji roman kraljice krimića. Napisan Agathinim ekonomičnim stilom, roman predstavlja savršeni spoj engleskog cottage lifestylea, haunted house momenta i jednostavne dedukcije Miss Marple. Romani Agathe Christie ne nude nevjerojatne obrate - whodunit postane vrlo brzo jasno - nego besprijekorno pronicanje ljudskog karaktera, motiva i prilika koje od čovjeka učine ubojicu. Njezino je pismo posebna poslastica za wannabe pisce jer pokazuje da je manje više, posebno u ovom žanru. Nema tu lirike, nema tu pretencioznih riječi - čitava ideja počiva na suptilnim (značenje riječi "suptilno" prvi put sam potražila u "Rječniku stranih riječi" upravo čitajući knjigu Agathe Christie) znakovima, onome između redaka, onome što nas kopka i vodi k otkrivanju zla u ljudima.
"Nešto sam malo čavrljala u trgovinama...i na autobusnim stanicama. Od starih se gospođa jednostavno očekuje da vole kojekakva zapitkivanja. Da, tako se mogu pokupiti mnoge lokalne vijesti."
Istina je često očita i valja uvijek poći od najjednostavnijeg rješenja - modus operandi je gospođice Marple, poduzetne starice koja je osmišljena po uzoru na prijateljice Agathine bake. Da joj je posebno prirasla k srcu jasno je i iz sudbine koju joj je namijenila u "Usnulom umorstvu", a koja se razlikuje od Poirotove u "Zavjesi" - zato je čitanje posljednjeg slučaja gospođice Marple toplo iskustvo, posebno za tvrdokorne obožavatelje.
"Zaista je veoma opasno vjerovati ljudima. Ja to već godinama ne činim."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)