Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: posljednji slučaj Miss Marple

Kad god se Lucy Worsley (možete ju poslušati i na YT) pojavi na TV programu i počne pričati o Agathi Christie, ja se zagledam u svoje police i poželim pročitati štogod Agathino. Nemam sve njezine knjige, ali imam neke koje su mi bitne, koje su me kao desetogodišnjakinju uvele u svijet krimića, neke koje je Agatha najviše voljela, neke koje su predstavljali prekretnicu u njezinom stvaralaštvu. Volim da su mi Agathine knjige nadohvat ruke.

Miss Marple ili Poirot? Pitanje je raspoloženja, a ovih dana voljela bih biti živahna kao gospođica Marple pa sam si poklonila "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Miss Marple.
 

"Gospođica Marple bijaše privlačna stara lady, visoka i mršava, rumenih obraza i plavih očiju, otmjena, prilično kićena ponašanja. U njezinim bi plavim očima često znao zasvjetlucati munjevit bljesak."

Od svega što je Lucy Worsley, dežurna televizijska povjesničarka, izrekla o Agathi u serijalu "Agatha Christie: Lucy Worsley on the Mystery Queen", koji se posljednja tri tjedna srijedom prikazivao na HRT-u, najzanimljiviji mi je bio podatak da je "Zagonetni događaj u Stylesu", prvi roman Agathe Christie, u izvorniku završavao u sudnici - Poirot je izlagao dokaze i otkrivao ubojicu. Izdavaču je to bilo neuvjerljivo pa je savjetovao Agathi da se posavjetuje s pravnim stručnjakom ili postavi tu scenu u drugi prostor. I ta-da, silom prilika, željna da se roman objavi, jer ju je već šest izdavača odbilo, Agatha je stvorila svoj potpis - otkrivanje ubojice u kućnoj atmosferi. Nije to bilo jedino pravilo koje je prekršila - stvorivši Jane Marple, oslonila se na žensku intuiciju u otkrivanju zločina, što je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kojim su dominirali muški detektivi, bilo nedopustivo. You go, girl!

Svakih par godina pročitam jedan od Agathinih romana, ni ne sumnjajući da joj u njezinom žanru nema ravnih. Čitajući, prisjetim se lijenih popodneva nakon škole, kad sam običavala čitati krimiće (umjesto da učim o mitozi i mejozi) i vježbam svoje sive stanice - jer romani Agathe Christie čitaju se pažljivo, brinući o svakom detalju, baš kako i Jane Marple brine u "Usnulom umorstvu".


Na početku romana upoznajemo mladu ženu, Gwendu, koja prvi put, brodom, dolazi u Englesku, iz Novog Zelanda. U potrazi je za kućom na jugu Engleske, koja će biti dom njoj i njezinom suprugu koji bi trebao stići naknadno. Pronalazi prekrasnu kuću, "Hillside" - ona joj se na prvu učini kao dom. No, naša se junakinja u kući osjeća čudno, a skrivene stepenice u vrtu koje pronalazi vrtlar, raslinje žutilovke koje osobito napreduje, zazidana vrata i unutrašnjost ormara umalo ju otjeraju u ludilo. Gubi li Gwenda razum... "Ili je u pitanju kuća?"

Srećom, mužev rođak iz Londona upoznaje ju sa svojom tetkom Jane, kojoj bi, prema preporuci liječnika, godio morski zrak Dillmoutha, i koja rekreativno umije riješiti svaki zaboravljeni slučaj.

"Usnulo umorstvo" Agatha je napisala tijekom Drugog svjetskog rata (posvećen njezinom mužu, roman je stajao u trezoru kao poklon, u slučaju njezine smrti), otprilike kao i "Zavjesu", posljednji roman o Poirotu. Doduše, objavljen je tek posthumno, kao posljednji roman kraljice krimića. Napisan Agathinim ekonomičnim stilom, roman predstavlja savršeni spoj engleskog cottage lifestylea, haunted house momenta i jednostavne dedukcije Miss Marple. Romani Agathe Christie ne nude nevjerojatne obrate - whodunit postane vrlo brzo jasno - nego besprijekorno pronicanje ljudskog karaktera, motiva i prilika koje od čovjeka učine ubojicu. Njezino je pismo posebna poslastica za wannabe pisce jer pokazuje da je manje više, posebno u ovom žanru. Nema tu lirike, nema tu pretencioznih riječi - čitava ideja počiva na suptilnim (značenje riječi "suptilno" prvi put sam potražila u "Rječniku stranih riječi" upravo čitajući knjigu Agathe Christie) znakovima, onome između redaka, onome što nas kopka i vodi k otkrivanju zla u ljudima.

 "Nešto sam malo čavrljala u trgovinama...i na autobusnim stanicama. Od starih se gospođa jednostavno očekuje da vole kojekakva zapitkivanja. Da, tako se mogu pokupiti mnoge lokalne vijesti."

Istina je često očita i valja uvijek poći od najjednostavnijeg rješenja - modus operandi je gospođice Marple, poduzetne starice koja je osmišljena po uzoru na prijateljice Agathine bake. Da joj je posebno prirasla k srcu jasno je i iz sudbine koju joj je namijenila u "Usnulom umorstvu", a koja se razlikuje od Poirotove u "Zavjesi" - zato je čitanje posljednjeg slučaja gospođice Marple toplo iskustvo, posebno za tvrdokorne obožavatelje.

"Zaista je veoma opasno vjerovati ljudima. Ja to već godinama ne činim."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...