Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: posljednji slučaj Miss Marple

Kad god se Lucy Worsley (možete ju poslušati i na YT) pojavi na TV programu i počne pričati o Agathi Christie, ja se zagledam u svoje police i poželim pročitati štogod Agathino. Nemam sve njezine knjige, ali imam neke koje su mi bitne, koje su me kao desetogodišnjakinju uvele u svijet krimića, neke koje je Agatha najviše voljela, neke koje su predstavljali prekretnicu u njezinom stvaralaštvu. Volim da su mi Agathine knjige nadohvat ruke.

Miss Marple ili Poirot? Pitanje je raspoloženja, a ovih dana voljela bih biti živahna kao gospođica Marple pa sam si poklonila "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Miss Marple.
 

"Gospođica Marple bijaše privlačna stara lady, visoka i mršava, rumenih obraza i plavih očiju, otmjena, prilično kićena ponašanja. U njezinim bi plavim očima često znao zasvjetlucati munjevit bljesak."

Od svega što je Lucy Worsley, dežurna televizijska povjesničarka, izrekla o Agathi u serijalu "Agatha Christie: Lucy Worsley on the Mystery Queen", koji se posljednja tri tjedna srijedom prikazivao na HRT-u, najzanimljiviji mi je bio podatak da je "Zagonetni događaj u Stylesu", prvi roman Agathe Christie, u izvorniku završavao u sudnici - Poirot je izlagao dokaze i otkrivao ubojicu. Izdavaču je to bilo neuvjerljivo pa je savjetovao Agathi da se posavjetuje s pravnim stručnjakom ili postavi tu scenu u drugi prostor. I ta-da, silom prilika, željna da se roman objavi, jer ju je već šest izdavača odbilo, Agatha je stvorila svoj potpis - otkrivanje ubojice u kućnoj atmosferi. Nije to bilo jedino pravilo koje je prekršila - stvorivši Jane Marple, oslonila se na žensku intuiciju u otkrivanju zločina, što je u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kojim su dominirali muški detektivi, bilo nedopustivo. You go, girl!

Svakih par godina pročitam jedan od Agathinih romana, ni ne sumnjajući da joj u njezinom žanru nema ravnih. Čitajući, prisjetim se lijenih popodneva nakon škole, kad sam običavala čitati krimiće (umjesto da učim o mitozi i mejozi) i vježbam svoje sive stanice - jer romani Agathe Christie čitaju se pažljivo, brinući o svakom detalju, baš kako i Jane Marple brine u "Usnulom umorstvu".


Na početku romana upoznajemo mladu ženu, Gwendu, koja prvi put, brodom, dolazi u Englesku, iz Novog Zelanda. U potrazi je za kućom na jugu Engleske, koja će biti dom njoj i njezinom suprugu koji bi trebao stići naknadno. Pronalazi prekrasnu kuću, "Hillside" - ona joj se na prvu učini kao dom. No, naša se junakinja u kući osjeća čudno, a skrivene stepenice u vrtu koje pronalazi vrtlar, raslinje žutilovke koje osobito napreduje, zazidana vrata i unutrašnjost ormara umalo ju otjeraju u ludilo. Gubi li Gwenda razum... "Ili je u pitanju kuća?"

Srećom, mužev rođak iz Londona upoznaje ju sa svojom tetkom Jane, kojoj bi, prema preporuci liječnika, godio morski zrak Dillmoutha, i koja rekreativno umije riješiti svaki zaboravljeni slučaj.

"Usnulo umorstvo" Agatha je napisala tijekom Drugog svjetskog rata (posvećen njezinom mužu, roman je stajao u trezoru kao poklon, u slučaju njezine smrti), otprilike kao i "Zavjesu", posljednji roman o Poirotu. Doduše, objavljen je tek posthumno, kao posljednji roman kraljice krimića. Napisan Agathinim ekonomičnim stilom, roman predstavlja savršeni spoj engleskog cottage lifestylea, haunted house momenta i jednostavne dedukcije Miss Marple. Romani Agathe Christie ne nude nevjerojatne obrate - whodunit postane vrlo brzo jasno - nego besprijekorno pronicanje ljudskog karaktera, motiva i prilika koje od čovjeka učine ubojicu. Njezino je pismo posebna poslastica za wannabe pisce jer pokazuje da je manje više, posebno u ovom žanru. Nema tu lirike, nema tu pretencioznih riječi - čitava ideja počiva na suptilnim (značenje riječi "suptilno" prvi put sam potražila u "Rječniku stranih riječi" upravo čitajući knjigu Agathe Christie) znakovima, onome između redaka, onome što nas kopka i vodi k otkrivanju zla u ljudima.

 "Nešto sam malo čavrljala u trgovinama...i na autobusnim stanicama. Od starih se gospođa jednostavno očekuje da vole kojekakva zapitkivanja. Da, tako se mogu pokupiti mnoge lokalne vijesti."

Istina je često očita i valja uvijek poći od najjednostavnijeg rješenja - modus operandi je gospođice Marple, poduzetne starice koja je osmišljena po uzoru na prijateljice Agathine bake. Da joj je posebno prirasla k srcu jasno je i iz sudbine koju joj je namijenila u "Usnulom umorstvu", a koja se razlikuje od Poirotove u "Zavjesi" - zato je čitanje posljednjeg slučaja gospođice Marple toplo iskustvo, posebno za tvrdokorne obožavatelje.

"Zaista je veoma opasno vjerovati ljudima. Ja to već godinama ne činim."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...