Preskoči na glavni sadržaj

I love Lucy

Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima.

Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala "Zovem se Lucy Barton", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.
 

"Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William, odvest će ju iz New Yorka u izolaciju, u Maine, gdje će biti prisiljeni ponovno upoznati jedno drugo kao odrasli (da ne kažem - ostarjeli) ljudi.

"Evo što nisam znala tog jutra u ožujku: nisam znala da više nikad neću vidjeti svoj stan. Nisam znala da će netko od mojih prijatelja i član obitelji umrijeti od tog virusa. Nisam znala da će se moj od odnos s kćerima promijeniti na načine koje nikad slutila. Nisam znala da će mi cijeli život postati nešto novo."

Lucy kraj mora je udovica. Njezin muž, David, umro je godinu dana ranije, a ona još nije oplakala njegovu smrt. No, usred pandemije Lucy doznaje da smrt nije najveći gubitak koji čovjeka može snaći - gubitak nade daleko je gori, a te se godine svijet činio poprilično beznadan. Čitajući ovu knjigu zaključila sam - taj gubitak još nismo preboljeli. Gurnuli smo ga pod tepih da bismo preživjeli.

"I razumjela sam još nešto: tuga je nešto intimno. O, Bože, nije li nešto intimno?"


Lucy je nalik svima i od svih se razlikuje. Njoj mrtvi dolaze u san, ona ćaska sa susjedima, i čuva svoje tuge za sebe. Njezine su misli porozne - među njezine retke mogu se zavući i naše nesigurnosti i naše slabosti. Elizabeth Strout s lakoćom prikazuje slow-motion život na koji smo bili osuđeni, kao i strah koji nas je prožimao pred spavanje. Dane pandemije, o kojima još nerado čitam, Lucy opisuje riječima "kao da si pod vodom, kao da to što se događa nije stvarno". Kao i mnogi od nas, vjerujem, Lucy pokušava pratiti brojke na vijestima, ali odvraća glavu, zavlači se u svoj mali svijet, svijet Williama, koji voli popravljati stvari i koji proživljava vlastitu obiteljsku dramu, i njihovih kćeri, koje se nastoje nositi sa životnim nedaćama. 

Ono što se činilo kao knjiga puna trigger warningsa, pokazalo se kao lucy-bartonovska-limunada (hvala Bogu, jer ja nisam spremna za išta više od toga). Elizabeth Strout je prava Amerikanka, jedna od onih spisateljica koje ne dopuštaju da knjigu zatvorimo očajni - ona nudi nadu svakom svom čitatelju, čak i u teškim vremenima. Gotta love fiction, je l'.

"Razmišljajući sad o tome, sjetila sam se nečeg na što sam prije često pomišljala: da je postojao posljednji put - dok su bile male - kad sam uzela naše kćeri u naručje. Često mi se srce slamalo zbog spoznaje da nismo svjesni trenutka u kojem smo posljednji put uzeli dijete u naručje Možda kažemo: "O, dušo, prevelika si za nošenje", ili nešto slično. I onda ih više nikad ne podignemo.
Život s pandemijom bio je takav. Nismo znali."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...
Objavi komentar
Pročitajte više

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...
Objavi komentar
Pročitajte više

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...
Objavi komentar
Pročitajte više

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...
Objavi komentar
Pročitajte više

Samoborski augtober (3)

Kad god - bez pretjerivanja - kad god se pojavim u retfalačkom ogranku gradske knjižnice, nađe se netko tko posuđuje roman Jo Nesbøa (prema njegovoj web stranici, "Jo" zvuči kao engleska riječ "you," a "ø" in Nesbø zvuči kao samoglasnik u riječi " bomb " kad ju izgovara Inspector Clouseau, pa vi vidite). Obično su to gospođe u najboljim godinama, a i ja sam gospođa koja hrli ususret tim najboljim godinama pa sam odlučila preuzeti štafetu i po prvi put pročitati štogod od ovog popularnog norveškog pisca. Odlučila sam se za roman "Spasitelj", šesti po redu u serijalu o detektivu Harryju Holeu, u kojem on rješava slučaj ubojice iz Hrvatske. Ako nemate pojma o Jo Nesbøu, kao ja, valja znati da je riječ o nekoć burzovnom mešetru i novinaru koji je sada pisac za djecu i odrasle, ali i član rock banda Di Derre, koji voli outdoorsy aktivnosti (strastveni je penjač i već je osvojio i neke hrvatske stijene), kao svaki pravi Skandinavac. Njegova ...
Objavi komentar
Pročitajte više