Preskoči na glavni sadržaj

I love Lucy

Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima.

Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala "Zovem se Lucy Barton", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.
 

"Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William, odvest će ju iz New Yorka u izolaciju, u Maine, gdje će biti prisiljeni ponovno upoznati jedno drugo kao odrasli (da ne kažem - ostarjeli) ljudi.

"Evo što nisam znala tog jutra u ožujku: nisam znala da više nikad neću vidjeti svoj stan. Nisam znala da će netko od mojih prijatelja i član obitelji umrijeti od tog virusa. Nisam znala da će se moj od odnos s kćerima promijeniti na načine koje nikad slutila. Nisam znala da će mi cijeli život postati nešto novo."

Lucy kraj mora je udovica. Njezin muž, David, umro je godinu dana ranije, a ona još nije oplakala njegovu smrt. No, usred pandemije Lucy doznaje da smrt nije najveći gubitak koji čovjeka može snaći - gubitak nade daleko je gori, a te se godine svijet činio poprilično beznadan. Čitajući ovu knjigu zaključila sam - taj gubitak još nismo preboljeli. Gurnuli smo ga pod tepih da bismo preživjeli.

"I razumjela sam još nešto: tuga je nešto intimno. O, Bože, nije li nešto intimno?"


Lucy je nalik svima i od svih se razlikuje. Njoj mrtvi dolaze u san, ona ćaska sa susjedima, i čuva svoje tuge za sebe. Njezine su misli porozne - među njezine retke mogu se zavući i naše nesigurnosti i naše slabosti. Elizabeth Strout s lakoćom prikazuje slow-motion život na koji smo bili osuđeni, kao i strah koji nas je prožimao pred spavanje. Dane pandemije, o kojima još nerado čitam, Lucy opisuje riječima "kao da si pod vodom, kao da to što se događa nije stvarno". Kao i mnogi od nas, vjerujem, Lucy pokušava pratiti brojke na vijestima, ali odvraća glavu, zavlači se u svoj mali svijet, svijet Williama, koji voli popravljati stvari i koji proživljava vlastitu obiteljsku dramu, i njihovih kćeri, koje se nastoje nositi sa životnim nedaćama. 

Ono što se činilo kao knjiga puna trigger warningsa, pokazalo se kao lucy-bartonovska-limunada (hvala Bogu, jer ja nisam spremna za išta više od toga). Elizabeth Strout je prava Amerikanka, jedna od onih spisateljica koje ne dopuštaju da knjigu zatvorimo očajni - ona nudi nadu svakom svom čitatelju, čak i u teškim vremenima. Gotta love fiction, je l'.

"Razmišljajući sad o tome, sjetila sam se nečeg na što sam prije često pomišljala: da je postojao posljednji put - dok su bile male - kad sam uzela naše kćeri u naručje. Često mi se srce slamalo zbog spoznaje da nismo svjesni trenutka u kojem smo posljednji put uzeli dijete u naručje Možda kažemo: "O, dušo, prevelika si za nošenje", ili nešto slično. I onda ih više nikad ne podignemo.
Život s pandemijom bio je takav. Nismo znali."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...