Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima.
Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala "Zovem se Lucy Barton", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.
"Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William, odvest će ju iz New Yorka u izolaciju, u Maine, gdje će biti prisiljeni ponovno upoznati jedno drugo kao odrasli (da ne kažem - ostarjeli) ljudi.
"Evo što nisam znala tog jutra u ožujku: nisam znala da više nikad neću vidjeti svoj stan. Nisam znala da će netko od mojih prijatelja i član obitelji umrijeti od tog virusa. Nisam znala da će se moj od odnos s kćerima promijeniti na načine koje nikad slutila. Nisam znala da će mi cijeli život postati nešto novo."
Lucy kraj mora je udovica. Njezin muž, David, umro je godinu dana ranije, a ona još nije oplakala njegovu smrt. No, usred pandemije Lucy doznaje da smrt nije najveći gubitak koji čovjeka može snaći - gubitak nade daleko je gori, a te se godine svijet činio poprilično beznadan. Čitajući ovu knjigu zaključila sam - taj gubitak još nismo preboljeli. Gurnuli smo ga pod tepih da bismo preživjeli.
"I razumjela sam još nešto: tuga je nešto intimno. O, Bože, nije li nešto intimno?"
Lucy je nalik svima i od svih se razlikuje. Njoj mrtvi dolaze u san, ona ćaska sa susjedima, i čuva svoje tuge za sebe. Njezine su misli porozne - među njezine retke mogu se zavući i naše nesigurnosti i naše slabosti. Elizabeth Strout s lakoćom prikazuje slow-motion život na koji smo bili osuđeni, kao i strah koji nas je prožimao pred spavanje. Dane pandemije, o kojima još nerado čitam, Lucy opisuje riječima "kao da si pod vodom, kao da to što se događa nije stvarno". Kao i mnogi od nas, vjerujem, Lucy pokušava pratiti brojke na vijestima, ali odvraća glavu, zavlači se u svoj mali svijet, svijet Williama, koji voli popravljati stvari i koji proživljava vlastitu obiteljsku dramu, i njihovih kćeri, koje se nastoje nositi sa životnim nedaćama.
Ono što se činilo kao knjiga puna trigger warningsa, pokazalo se kao lucy-bartonovska-limunada (hvala Bogu, jer ja nisam spremna za išta više od toga). Elizabeth Strout je prava Amerikanka, jedna od onih spisateljica koje ne dopuštaju da knjigu zatvorimo očajni - ona nudi nadu svakom svom čitatelju, čak i u teškim vremenima. Gotta love fiction, je l'.
"Razmišljajući sad o tome, sjetila sam se nečeg na što sam prije često pomišljala: da je postojao posljednji put - dok su bile male - kad sam uzela naše kćeri u naručje. Često mi se srce slamalo zbog spoznaje da nismo svjesni trenutka u kojem smo posljednji put uzeli dijete u naručje Možda kažemo: "O, dušo, prevelika si za nošenje", ili nešto slično. I onda ih više nikad ne podignemo.
Život s pandemijom bio je takav. Nismo znali."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)