Preskoči na glavni sadržaj

I love Lucy

Kad živa u termometru vrtoglavo krene prema dnu, Drava se zamrzne. Iako se čini da je vrijeme stalo, ispod leda ona je i dalje divlja, hitra, nezaustavljiva. Mislim o tome ovih dana u veljači, kad me mraz grize za obraze, kad mi se sinusi rastapaju i talože u ušima.

Moram priznati da uopće nisam imala u planu čitati "Lucy kraj mora". Iako sam čitala "Zovem se Lucy Barton", nisam znala kakve su zgode snašle Lucy kraj mora. I bolje - da jesam, sigurno ju ne bih ni podigla s pulta ispred knjižničara (u Osijeku imamo puno knjižničara) ni odnijela kući.
 

"Lucy kraj mora" četvrta je knjiga u serijalu o Lucy Barton, nenametljivoj ženi zanimljiva životopisa, ženi koja je i čvrsta i lomljiva, koja i voli i prezire. Njezin je glas jasan i staložen (ali i nježan), a tempo života usporen - Lucy me nuka da budem strpljivija nego što jesam. Ipak, kad svijet zastane 2020. i panika zavlada, i Lucy će konci ispasti iz ruku. Njezin bivši suprug, opjevani William, odvest će ju iz New Yorka u izolaciju, u Maine, gdje će biti prisiljeni ponovno upoznati jedno drugo kao odrasli (da ne kažem - ostarjeli) ljudi.

"Evo što nisam znala tog jutra u ožujku: nisam znala da više nikad neću vidjeti svoj stan. Nisam znala da će netko od mojih prijatelja i član obitelji umrijeti od tog virusa. Nisam znala da će se moj od odnos s kćerima promijeniti na načine koje nikad slutila. Nisam znala da će mi cijeli život postati nešto novo."

Lucy kraj mora je udovica. Njezin muž, David, umro je godinu dana ranije, a ona još nije oplakala njegovu smrt. No, usred pandemije Lucy doznaje da smrt nije najveći gubitak koji čovjeka može snaći - gubitak nade daleko je gori, a te se godine svijet činio poprilično beznadan. Čitajući ovu knjigu zaključila sam - taj gubitak još nismo preboljeli. Gurnuli smo ga pod tepih da bismo preživjeli.

"I razumjela sam još nešto: tuga je nešto intimno. O, Bože, nije li nešto intimno?"


Lucy je nalik svima i od svih se razlikuje. Njoj mrtvi dolaze u san, ona ćaska sa susjedima, i čuva svoje tuge za sebe. Njezine su misli porozne - među njezine retke mogu se zavući i naše nesigurnosti i naše slabosti. Elizabeth Strout s lakoćom prikazuje slow-motion život na koji smo bili osuđeni, kao i strah koji nas je prožimao pred spavanje. Dane pandemije, o kojima još nerado čitam, Lucy opisuje riječima "kao da si pod vodom, kao da to što se događa nije stvarno". Kao i mnogi od nas, vjerujem, Lucy pokušava pratiti brojke na vijestima, ali odvraća glavu, zavlači se u svoj mali svijet, svijet Williama, koji voli popravljati stvari i koji proživljava vlastitu obiteljsku dramu, i njihovih kćeri, koje se nastoje nositi sa životnim nedaćama. 

Ono što se činilo kao knjiga puna trigger warningsa, pokazalo se kao lucy-bartonovska-limunada (hvala Bogu, jer ja nisam spremna za išta više od toga). Elizabeth Strout je prava Amerikanka, jedna od onih spisateljica koje ne dopuštaju da knjigu zatvorimo očajni - ona nudi nadu svakom svom čitatelju, čak i u teškim vremenima. Gotta love fiction, je l'.

"Razmišljajući sad o tome, sjetila sam se nečeg na što sam prije često pomišljala: da je postojao posljednji put - dok su bile male - kad sam uzela naše kćeri u naručje. Često mi se srce slamalo zbog spoznaje da nismo svjesni trenutka u kojem smo posljednji put uzeli dijete u naručje Možda kažemo: "O, dušo, prevelika si za nošenje", ili nešto slično. I onda ih više nikad ne podignemo.
Život s pandemijom bio je takav. Nismo znali."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Put prema jednostavnosti

Kad smo 2004. zašli u prašku Zlatnu ulicu, znajući da je ondje živio čuveni Franz Kafka, nemalo smo se iznenadili vidjevši njegov plavi kućerak s kućnim brojem 22 (muzej na mjestu njegove (srušene) rodne kuće, blizu Starogradskog trga iliti u Židovskoj četvrti, otvoren je tek 2005. pa su horde turista 2004. uglavnom posjećivale Zlatnu ulicu, ni ne sluteći da će za koju godinu čitav grad postati Kafkin). Malecku je kuću unajmila njegova najmlađa i voljena sestra Ottla i Kafka je ondje živio 1916. i 1917., a već 1924. preselio se na praško Novo židovsko groblje. Tada smo se bez inhibicija prepuštali kafkijanskim prikazima pobunjenih mladaca koje nitko ne razumije - jedino nas je Kafka kužio - ipak ga smatravši čudakom hladnjikavog karaktera. Nitko nam nije Kafku prikazao kao čovjeka kontradiktornog karaktera - čovjeka koji je bio omiljen u društvu prijatelja, ali je bio užasno usamljen, čovjeka intenzivne emocije, koji je od iste te emocije nastojao uteći, muškarca koji je bio zaljublj...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...