O piscima san gajila dvije predrasude - bila sam uvjerena da vjerujemo piscima koji znaju vjerno prenijeti svoj život na papir, dok su drugi dobri jer imaju bujnu maštu i ne moraju krasti ideje iz svog života da bi stvarali. No, sudjelovanjem na radionici pisanja "Pusti priču" i čitanjem autobiografije "Govori, sjećanje!" okanila sam se takvih vjerovanja i shvatila da vješti književnici uzimaju najbolje iz oba svijeta, i iz realnosti i iz fikcije.
Nisam nikad čitala nijednu knjigu Vladimira Nabokova, ali o njemu znam ponešto. Znam da je ruski aristokrat, da je prezirao Dostojevskog, a da je volio pisati o pedofiliji i da je volio leptire. Njegovu sam autobiografiju poželjela čitati jer ju i kritičari i čitatelji hvale zbog rafiniranog stila kojim je napisana (New York Times ju je nazvao i "najljepše napisanom autobiografijom"). U vrijeme kad je objavljena, 1951., Nabokov je ovu autobiografiju okarakterizirao kao hibrid romana i memoara, kao nešto novo i neviđeno. Danas to više ne bismo mogli smatrati naročito inovativnim - ovakve kombinacije su mainstream.
U ovoj knjizi Nabokov ne otkriva tajne i rituale koji pridonose njegovom stvaranju - on sam čitatelje, koje takvo što interesira, upućuje na čitanje biografije. Ova je knjiga, kako i naslov govori, smočnica piščevih sjećanja. Gotovo ih mogu vidjeti konzervirane u staklenkama, čekaju da ih Vlado, po potrebi, uzme u ruku, i konzumira.
"Istražujući svoje djetinjstvo (što je najbliže moguće istraživanju vlastite vječnosti) vidim buđenje svijesti kao niz odijeljenih bljeskova, s razmacima unutar njih koji se postupno smanjuju sve dok se ne oblikuju blistavi blokovi percepcije, pružajući sklisko uporište uspomenama."
Na početku Nabokov nudi fotografiju kuće u kojoj se rodio i odrastao, a koju se kasnije uselilo dansko veleposlanstvo, a nakon toga arhitektonski fakultet - jasno vam je u kakvom tipu kućanstva je ovaj pisac odrastao. Njegov osjećaj za prostor je besprijekoran, on poseže za svim osjetilima da bi približio čitatelju svoja najranija sjećanja. Svoj smisao za baratanje memorijom on objašnjava sinestezijom - sposobnošću za buđenje osjeta nakon što je samo jedan osjet doista stimuliran. On glasove osjeća, vidi kao određenu formu, n mu je zobenkašasti, k je boje borovnica, a od otvaranja kapaka pri buđenju on umije napravi spektakl - što čini iskustvo čitanja uzbudljivim.
Osim o prostorima u kojima je odrastao, Nabokov govori i o ljudima koji su ga odgajali - njegova majka je graciozuna sankt-peterburška dama u kočiji, preci su mu svi od reda uvažene ličnosti o kojima su se pisale biografije, otac mu je bio pravnik i buntovnik koji se odmetnuo u liberale i nakon Revolucije izgubio glavu zbog ideala. Piše i o batleru, vrtlarima, kuharima, učiteljima. Piše o guvernantama, a ponajviše o Mademoiselle, švicarsko-francuskoj guvernanti o kojoj je napisao i zaseban roman, "Mademoiselle O.". Zanimljiv mu je i Lenski, učitelj kojem posvećuje čitavo poglavlje. Svi oni oživljeni su na papiru, što čini ovu knjigu čarobnim non-fiction primjerkom kojeg svaki čovjek iole sposoban za pisanje poželi kopirati. Ono što mi svakodnevno pokušavamo fotografirajući svoj svijet - ovjekovječiti trenutak - Nabokov s lakoćom čini riječima.
"Opet vidim svoju učionicu u Viri, plave ruže na zidnim tapetama, otvoren prozor. Njegov odraz ispunja ovalno zrcalo iznad kožnog kauča na kojem sjedi moj ujak i naslađuje se jednom napola poderanom knjigom. Moja sjećanja prožimlje osjećaj sigurnosti, blagostanja, ljetne topline. Prema toj robusnoj stvarnosti sadašnjost je tek opsjena. Zrcalo je prepuno sjaja; jedan bumbar uletio je u sobu i udara o strop. Sve je kao što treba biti, ništa se nikad neće promijeniti, nitko nikada neće umrijeti."
Njegov izbor riječi je doista zanimljiv (ne smijemo zaboraviti da razgovaramo s aristokracijom) - posegnula sam za rječnikom stranih riječi puno puta probijajući se kroz piščeve rečenice. Možda ne znam što znači retinalna, hipnagogična ili somnambulni, ali imam potpuno povjerenje u pisca specijaliziranog za harmonične isječke sjećanja - nostalgija mi je srednje ime. Nabokov je pjesnički sklon grozničavim metaforama - on ima povjerenje u svoju podsvijest kao malo koji pisac (jednom je čak napisao knjigu svojih snova, "Insomniac Dreams: Experiments with Time").
"Priznajem da mi vrijeme ništa ne znači. Volim složiti svoj leteći sag nakon upotrebe tako da jedan dio uzorka prekrijem drugim. Neka se posjetitelji spotiču. A najveći užitak bezvremenosti u nekom nasumce odabranom krajoliku nalazim kad stojim među rijetkim leptirima i biljkama kojima se oni hrane. To je blaženstvo, a iznad blaženstva je nešto drugo, nešto što je teško objasniti. Nešto poput nenadanog vakuuma u koji kao bujica naglo uvire sve što volim. Osjećaj jedinstva sa suncem i kamenom. Uzbuđena zahvalnost neodređenom nekom - dobronamjernom kontrapunktu ljudske sudbine, ili nježnim dusima koji ugađaju sretnom smrtniku."
Iako je bio kritički nastrojen prema brojnim autorima, Prousta je cijenio, sviđala mu se ideja da se roman rađa iz mrvljenja keksa na jeziku (a ja volim od čitanja knjige stvoriti doživljaj oplemenjen kojekakvim rekvizitima). Čitajući "Govori, sjećanje!", poželjela sam grickati medovik, ležati u travi i gledati leptire (Nabokov je bio cijenjeni samouki lepidopterolog), slušati Čajkovskog, pa onda i Sandija, pročitati "Lolitu", za koju tvrdi da je bila "bolan porod, naporno dijete", dopustiti mislima da vrludaju, poneku i zapisati... počastiti sva svoja osjetila.
"Nakon što sam likovima u svojim romanima darovao neki dragocjeni primjerak iz svoje prošlosti, često mi se događalo da zapazim kako taj predmet polako blijedi u umjetnom svijetu u koji sam ga tako nenadano postavio. Premda i dalje traje u mom duhu, njegova osobna toplina, njegova retrospektivna privlačnost nestaje te se nakon nekog vremena tješnje identificira s mojim romanom nego s mojim nekadašnjim ja, gdje je nekoć izgledao tako siguran od upletanja umjetnika. Kuće su se rušile u mom sjećanju jednako nečujno kao što su se rušile u starim nijemim filmovima, i portret moje stare francuske guvernante koji sam posudio jednom dječaku u nekoj od svojih knjiga, naglo se gubi nakon što je uhvaćen u opisu djetinjstva koje nema baš nikakve veze s mojim. Čovjek u meni buni se protiv romanopisca i ovo je očajnički pokušaj da spasim ono što je preostalo od jadne Mademoiselle."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)