Preskoči na glavni sadržaj

Back to basics

Ponekad život napravi puni krug - ma ponekad ga napravi toliko puta da ti nema druge nego priznati da si se umorio od gledanja u jedan te isti prizor, pa i da si zaboravio koje je tvoje željeno odredište. Ako slijepo slijediš navigaciju, ponekad ćeš biti prisiljen vratiti se na početak, i nema u tome sramote - jer nije riječ o odustanku, riječ je vraćanju na tvorničke postavke koje je tu i tamo potrebno svima nama.

Poslovni izazovi (da, nazovimo to tako) naveli su me na razmišljanje o onome što u životu, zapravo, želim, za što mislim da bi me usrećilo, i shvatila sam da su snovi, koje sam slijedila, i nisu nužno moji snovi. Da, poboljšali bi kućni budžet, ali nisu nešto što mi u ovom trenutku u životu baš treba, ako ćemo iskreno. Polakomila sam se za njima jer su bili nadomak ruke.Ponekad slijedimo tuđe snove jer su praktičniji i realniji od onih koje ljubomorno čuvamo od drugih, o kojima ne želimo naglas niti pričati. Jer tim redom treba ići. Jer imamo ego. Jer želimo opipljivo, vidljivo priznanje ili nagradu. I jer se bojimo pokušati ostvariti nemoguće.



Možda promjena koju trebam nije uopće ona za kojom sam pošla. Počela sam, stoga, baby stepsima - back to basics. Na pauzu sam stavila stvari koje me nerviraju ("Malena, nemoj da te nervira, to te život trenira"), dala si priliku za upoznavanjem novih ljudi (Pozdrav, Mušice!), ali i, prije toga, susrela se sa starim prijateljima, onima koji su me voljeli kad sam bila samo tinejdžer koji želi markirati ispitivanje kod Ljube, plakati slušajući R.E.M. i buljiti satima u Dawson's creek. Nitko ti ne odmara dušu kao ti ljudi, nitko te ne može nasmijati kao ti ljudi, nitko te ne može podsjetiti na ono što uistinu jesi kao ti ljudi. Gledajući ih, razmišljala sam o tome koliko smo se svi naradili u posljednih pet, deset, petnaest godina, koliko smo ispita morali položiti, koliko puta se dokazati, koliko smo se puta morali natjecati, koliko djece smo stvorili, koliko kuća izgradili, koliko ambicija ostvarili - sad je vrijeme da se malo opustimo i uživamo. 3,2,1, kreni!



Osim što sam proslavila obljetnicu mature, protekli tjedan čitala sam i Smrt na Nilu Agathe Christie, za novi ogranak book cluba u koji sam ljubazno primljena. I to je doprinjelo mom vraćanju na početak jer - smiješno kako život sve posloži - knjiški moljac sam postala upravo Agathi Christie (i, zahvaljujući njoj, kad god čujem tupi udarac, pogledam na sat). Njena Tragedija u tri čina bila je prvi roman izvan školske lektire koji sam posudila u gradskoj knjižnici. Išla sam u četvrti razred osnovne škole i posudila taj krimić kopirajući svoju stariju sestričnu. Kao i milijuni ljudi, odmah sam zavoljela njene Poirota i gospođicu Marple, i tu njihovu elegantnu dedukciju. Čitanje Smrti na Nilu podsjetilo me na doba kad mi je mozak bio brz, a jezik oštar (ah, good times, bez pelena i tantruma), kad sam se smatrala neustrašivom. Agatha Christie bila je žena iznimno bistra uma čiji misteriji su savršena vježba za mozak koji neprestano traži odgovor na pitanje: "Pa tko je ubojica!?" - čak i ako taj roman čitate po drugi ili treći put. Naše male sive stanice uvijek iznova nastoje proniknuti u skrivene namjere Agathinih likova, šik gospođica i samozatajne gospode, i posložiti sve slagalice naoko savršenih zločina počinjenih na dramatičnim lokacijama, dakako.

Smrt na Nilu jedan od njenih najpopularnijih romana, a uskoro bismo u kinima mogli gledati i njegovu novu ekranizaciju s predivnom Gal Gadot u ulozi fatalne bogatašice Linnet Ridgeway Doyle, kulericom Emmom Mackey (iz Sex Education!) kao Jacqueline de Bellefort i Kennethom Branaghom kao Poirotom (hm, to ćemo zanemariti jer samo je jedan Poirot - David Suchet, naravno). Bogata nasljednica Linnet ima sve, pa i zaručnika svoje prijateljice Jackie, šlampavog Simona Doylea. Kad nakon vjenčanja Linnet i Simon otputuju u Egipat, Jackie ih neumorno prati i pokušava im uništiti medeni mjesec. Osim nje, na krstarenju Nilom nalazi se čudna svita ljudi - Andrew Pannington, Fleetwood, Richetti, Rosali Otterbourne, Ferguson, Cornelia Robson, Tim Allerton, Dr. Bessner i dr. Kad celebrity Linnet pronađu mrtvu u njenoj kabini, svi oni postaju sumnjivci, a na Poirotu je da otkrije počinitelja. Iako je Agatha Christie preferirala otrove za oružje, u ovom romanu ima krvi - ali, tako to biva kad je strast u pitanju (wink, wink!). Za mene dovoljno! Romani Agathe Christie idealna su razbibriga za ove kišne dane, pogotovo ako žudite za jednostavnijim životom i 'pomalo' postavkama, ili na pauzi na poslu radije čitate knjigu, nego vijesti.



"Znate li tko je počinio ova tri ubojstva na brodu ili ne znate?
- Znam.
- I zašto onda sve toliko odugovlačite?
- Mislite da se samo zabavljam sporednim stvarima? I to vas smeta? Ali nije tako. Jedanput sam se pridružio jednoj arheološkoj ekspediciji i tamo sam nešto naučio. Kad se u toku otkopavanja nađe neki trag, najprije se sve naokolo vrlo pažljivo očisti. Uklonite svu zemlju, tu i tamo grebete nožem, dok se na kraju ne pokaže traženi predmet sasvim sam, spreman da se crta i slika bez iakakvih stvari koje bi smetale. To sam i ja pokušavao učiniti, očistiti sve sporedne stvari, tako da vidimo istinu, golu i sjajnu istinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...