Preskoči na glavni sadržaj

Back to basics

Ponekad život napravi puni krug - ma ponekad ga napravi toliko puta da ti nema druge nego priznati da si se umorio od gledanja u jedan te isti prizor, pa i da si zaboravio koje je tvoje željeno odredište. Ako slijepo slijediš navigaciju, ponekad ćeš biti prisiljen vratiti se na početak, i nema u tome sramote - jer nije riječ o odustanku, riječ je vraćanju na tvorničke postavke koje je tu i tamo potrebno svima nama.

Poslovni izazovi (da, nazovimo to tako) naveli su me na razmišljanje o onome što u životu, zapravo, želim, za što mislim da bi me usrećilo, i shvatila sam da su snovi, koje sam slijedila, i nisu nužno moji snovi. Da, poboljšali bi kućni budžet, ali nisu nešto što mi u ovom trenutku u životu baš treba, ako ćemo iskreno. Polakomila sam se za njima jer su bili nadomak ruke.Ponekad slijedimo tuđe snove jer su praktičniji i realniji od onih koje ljubomorno čuvamo od drugih, o kojima ne želimo naglas niti pričati. Jer tim redom treba ići. Jer imamo ego. Jer želimo opipljivo, vidljivo priznanje ili nagradu. I jer se bojimo pokušati ostvariti nemoguće.



Možda promjena koju trebam nije uopće ona za kojom sam pošla. Počela sam, stoga, baby stepsima - back to basics. Na pauzu sam stavila stvari koje me nerviraju ("Malena, nemoj da te nervira, to te život trenira"), dala si priliku za upoznavanjem novih ljudi (Pozdrav, Mušice!), ali i, prije toga, susrela se sa starim prijateljima, onima koji su me voljeli kad sam bila samo tinejdžer koji želi markirati ispitivanje kod Ljube, plakati slušajući R.E.M. i buljiti satima u Dawson's creek. Nitko ti ne odmara dušu kao ti ljudi, nitko te ne može nasmijati kao ti ljudi, nitko te ne može podsjetiti na ono što uistinu jesi kao ti ljudi. Gledajući ih, razmišljala sam o tome koliko smo se svi naradili u posljednih pet, deset, petnaest godina, koliko smo ispita morali položiti, koliko puta se dokazati, koliko smo se puta morali natjecati, koliko djece smo stvorili, koliko kuća izgradili, koliko ambicija ostvarili - sad je vrijeme da se malo opustimo i uživamo. 3,2,1, kreni!



Osim što sam proslavila obljetnicu mature, protekli tjedan čitala sam i Smrt na Nilu Agathe Christie, za novi ogranak book cluba u koji sam ljubazno primljena. I to je doprinjelo mom vraćanju na početak jer - smiješno kako život sve posloži - knjiški moljac sam postala upravo Agathi Christie (i, zahvaljujući njoj, kad god čujem tupi udarac, pogledam na sat). Njena Tragedija u tri čina bila je prvi roman izvan školske lektire koji sam posudila u gradskoj knjižnici. Išla sam u četvrti razred osnovne škole i posudila taj krimić kopirajući svoju stariju sestričnu. Kao i milijuni ljudi, odmah sam zavoljela njene Poirota i gospođicu Marple, i tu njihovu elegantnu dedukciju. Čitanje Smrti na Nilu podsjetilo me na doba kad mi je mozak bio brz, a jezik oštar (ah, good times, bez pelena i tantruma), kad sam se smatrala neustrašivom. Agatha Christie bila je žena iznimno bistra uma čiji misteriji su savršena vježba za mozak koji neprestano traži odgovor na pitanje: "Pa tko je ubojica!?" - čak i ako taj roman čitate po drugi ili treći put. Naše male sive stanice uvijek iznova nastoje proniknuti u skrivene namjere Agathinih likova, šik gospođica i samozatajne gospode, i posložiti sve slagalice naoko savršenih zločina počinjenih na dramatičnim lokacijama, dakako.

Smrt na Nilu jedan od njenih najpopularnijih romana, a uskoro bismo u kinima mogli gledati i njegovu novu ekranizaciju s predivnom Gal Gadot u ulozi fatalne bogatašice Linnet Ridgeway Doyle, kulericom Emmom Mackey (iz Sex Education!) kao Jacqueline de Bellefort i Kennethom Branaghom kao Poirotom (hm, to ćemo zanemariti jer samo je jedan Poirot - David Suchet, naravno). Bogata nasljednica Linnet ima sve, pa i zaručnika svoje prijateljice Jackie, šlampavog Simona Doylea. Kad nakon vjenčanja Linnet i Simon otputuju u Egipat, Jackie ih neumorno prati i pokušava im uništiti medeni mjesec. Osim nje, na krstarenju Nilom nalazi se čudna svita ljudi - Andrew Pannington, Fleetwood, Richetti, Rosali Otterbourne, Ferguson, Cornelia Robson, Tim Allerton, Dr. Bessner i dr. Kad celebrity Linnet pronađu mrtvu u njenoj kabini, svi oni postaju sumnjivci, a na Poirotu je da otkrije počinitelja. Iako je Agatha Christie preferirala otrove za oružje, u ovom romanu ima krvi - ali, tako to biva kad je strast u pitanju (wink, wink!). Za mene dovoljno! Romani Agathe Christie idealna su razbibriga za ove kišne dane, pogotovo ako žudite za jednostavnijim životom i 'pomalo' postavkama, ili na pauzi na poslu radije čitate knjigu, nego vijesti.



"Znate li tko je počinio ova tri ubojstva na brodu ili ne znate?
- Znam.
- I zašto onda sve toliko odugovlačite?
- Mislite da se samo zabavljam sporednim stvarima? I to vas smeta? Ali nije tako. Jedanput sam se pridružio jednoj arheološkoj ekspediciji i tamo sam nešto naučio. Kad se u toku otkopavanja nađe neki trag, najprije se sve naokolo vrlo pažljivo očisti. Uklonite svu zemlju, tu i tamo grebete nožem, dok se na kraju ne pokaže traženi predmet sasvim sam, spreman da se crta i slika bez iakakvih stvari koje bi smetale. To sam i ja pokušavao učiniti, očistiti sve sporedne stvari, tako da vidimo istinu, golu i sjajnu istinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...