Preskoči na glavni sadržaj

Back to basics

Ponekad život napravi puni krug - ma ponekad ga napravi toliko puta da ti nema druge nego priznati da si se umorio od gledanja u jedan te isti prizor, pa i da si zaboravio koje je tvoje željeno odredište. Ako slijepo slijediš navigaciju, ponekad ćeš biti prisiljen vratiti se na početak, i nema u tome sramote - jer nije riječ o odustanku, riječ je vraćanju na tvorničke postavke koje je tu i tamo potrebno svima nama.

Poslovni izazovi (da, nazovimo to tako) naveli su me na razmišljanje o onome što u životu, zapravo, želim, za što mislim da bi me usrećilo, i shvatila sam da su snovi, koje sam slijedila, i nisu nužno moji snovi. Da, poboljšali bi kućni budžet, ali nisu nešto što mi u ovom trenutku u životu baš treba, ako ćemo iskreno. Polakomila sam se za njima jer su bili nadomak ruke.Ponekad slijedimo tuđe snove jer su praktičniji i realniji od onih koje ljubomorno čuvamo od drugih, o kojima ne želimo naglas niti pričati. Jer tim redom treba ići. Jer imamo ego. Jer želimo opipljivo, vidljivo priznanje ili nagradu. I jer se bojimo pokušati ostvariti nemoguće.



Možda promjena koju trebam nije uopće ona za kojom sam pošla. Počela sam, stoga, baby stepsima - back to basics. Na pauzu sam stavila stvari koje me nerviraju ("Malena, nemoj da te nervira, to te život trenira"), dala si priliku za upoznavanjem novih ljudi (Pozdrav, Mušice!), ali i, prije toga, susrela se sa starim prijateljima, onima koji su me voljeli kad sam bila samo tinejdžer koji želi markirati ispitivanje kod Ljube, plakati slušajući R.E.M. i buljiti satima u Dawson's creek. Nitko ti ne odmara dušu kao ti ljudi, nitko te ne može nasmijati kao ti ljudi, nitko te ne može podsjetiti na ono što uistinu jesi kao ti ljudi. Gledajući ih, razmišljala sam o tome koliko smo se svi naradili u posljednih pet, deset, petnaest godina, koliko smo ispita morali položiti, koliko puta se dokazati, koliko smo se puta morali natjecati, koliko djece smo stvorili, koliko kuća izgradili, koliko ambicija ostvarili - sad je vrijeme da se malo opustimo i uživamo. 3,2,1, kreni!



Osim što sam proslavila obljetnicu mature, protekli tjedan čitala sam i Smrt na Nilu Agathe Christie, za novi ogranak book cluba u koji sam ljubazno primljena. I to je doprinjelo mom vraćanju na početak jer - smiješno kako život sve posloži - knjiški moljac sam postala upravo Agathi Christie (i, zahvaljujući njoj, kad god čujem tupi udarac, pogledam na sat). Njena Tragedija u tri čina bila je prvi roman izvan školske lektire koji sam posudila u gradskoj knjižnici. Išla sam u četvrti razred osnovne škole i posudila taj krimić kopirajući svoju stariju sestričnu. Kao i milijuni ljudi, odmah sam zavoljela njene Poirota i gospođicu Marple, i tu njihovu elegantnu dedukciju. Čitanje Smrti na Nilu podsjetilo me na doba kad mi je mozak bio brz, a jezik oštar (ah, good times, bez pelena i tantruma), kad sam se smatrala neustrašivom. Agatha Christie bila je žena iznimno bistra uma čiji misteriji su savršena vježba za mozak koji neprestano traži odgovor na pitanje: "Pa tko je ubojica!?" - čak i ako taj roman čitate po drugi ili treći put. Naše male sive stanice uvijek iznova nastoje proniknuti u skrivene namjere Agathinih likova, šik gospođica i samozatajne gospode, i posložiti sve slagalice naoko savršenih zločina počinjenih na dramatičnim lokacijama, dakako.

Smrt na Nilu jedan od njenih najpopularnijih romana, a uskoro bismo u kinima mogli gledati i njegovu novu ekranizaciju s predivnom Gal Gadot u ulozi fatalne bogatašice Linnet Ridgeway Doyle, kulericom Emmom Mackey (iz Sex Education!) kao Jacqueline de Bellefort i Kennethom Branaghom kao Poirotom (hm, to ćemo zanemariti jer samo je jedan Poirot - David Suchet, naravno). Bogata nasljednica Linnet ima sve, pa i zaručnika svoje prijateljice Jackie, šlampavog Simona Doylea. Kad nakon vjenčanja Linnet i Simon otputuju u Egipat, Jackie ih neumorno prati i pokušava im uništiti medeni mjesec. Osim nje, na krstarenju Nilom nalazi se čudna svita ljudi - Andrew Pannington, Fleetwood, Richetti, Rosali Otterbourne, Ferguson, Cornelia Robson, Tim Allerton, Dr. Bessner i dr. Kad celebrity Linnet pronađu mrtvu u njenoj kabini, svi oni postaju sumnjivci, a na Poirotu je da otkrije počinitelja. Iako je Agatha Christie preferirala otrove za oružje, u ovom romanu ima krvi - ali, tako to biva kad je strast u pitanju (wink, wink!). Za mene dovoljno! Romani Agathe Christie idealna su razbibriga za ove kišne dane, pogotovo ako žudite za jednostavnijim životom i 'pomalo' postavkama, ili na pauzi na poslu radije čitate knjigu, nego vijesti.



"Znate li tko je počinio ova tri ubojstva na brodu ili ne znate?
- Znam.
- I zašto onda sve toliko odugovlačite?
- Mislite da se samo zabavljam sporednim stvarima? I to vas smeta? Ali nije tako. Jedanput sam se pridružio jednoj arheološkoj ekspediciji i tamo sam nešto naučio. Kad se u toku otkopavanja nađe neki trag, najprije se sve naokolo vrlo pažljivo očisti. Uklonite svu zemlju, tu i tamo grebete nožem, dok se na kraju ne pokaže traženi predmet sasvim sam, spreman da se crta i slika bez iakakvih stvari koje bi smetale. To sam i ja pokušavao učiniti, očistiti sve sporedne stvari, tako da vidimo istinu, golu i sjajnu istinu."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e