Preskoči na glavni sadržaj

Ove se nedjelje pomiče sat




Nedjelja je počela idilično. Djeca su nas pustila da spavamo do 7.30 (to se gotovo nikad ne događa). Svukli smo pidžame (fan sam povlačenja po kući, ali ne u pidžami), obukli se, oprali krmelje, muž je otišao u pekaru po svježi kruh. Juraj je izvukao s police Bambija pa smo se bacili na čitanje. Juraj je rekao: „Još opet! (to govori kad mu se nešto sviđa), pa smo ga pročitali još opet par puta (Bambi, malo te mrzim, sorry). Franka je iz dječje sobe donijela hrpu slikovnica i ubrzo je krenulo vrištanje i otimanje jer oboje su morali u rukama imati baš tu jednu slikovnicu (OK, malo i uživam dok im je predmet sukoba knjiga, ali naši susjedi ne uživaju). Franki je oružje guranje, a Juraju čupanje. Ubrzo mi je uplakana i histerična Franka sjedila u krilu, dok sam držala punu šaku njene iščupane kose, a Juraj je začuđeno rekao: „I ja isto!“, želeći se ugnijezditi mami u krilu kraj seke koja bezrazložno (doista, šaka kose) očajava. A bilo je tek 8:00.

Non, je ne regrette rien
, volim život koji živim, ali ponekad se pitam – može li vrijeme malo usporiti? Jednog ću se dana okrenuti, a oni će biti ludi tinejdžeri koji ne mare za svoje starce. Kako je moguće da sam mama s dvoje dječice, a nisam još ni odrasla? Naravno, glumim zrelost na mjestima gdje se zrelost cijeni, ali u svom srcu još sam balavica koja želi slušati angry girl music, i osjećati se bezbrižno kao Dawsonova ekipica na onoj savršenoj plaži s introa serije (btw, Paula Cole je sada bakica), koja želi maštati i sanjati, a ne glavu razbijati nekim ozbiljnim problemima. Ponekad se osjećam kao da sam tek raširila krila, kao da mi je sedamnaest – yup, 2004. godina je na kalendaru, što se mene tiče. Spavaš li mirno, 2020., ha?

Ovih me dana pandemična anksioznost potjerala u knjižnicu, u posudbu knjige pisca kojeg sam obožavala čitati kao srednjoškolka – najpopularnijeg japanskog autora, Harukija Murakamija. Bio je moj comfort food i njegove sam knjige, kao volonter knjižnice, najčešće čitala prije nego bi ušle u službeni katalog, ali posljednjih godina sam ga zapostavila. U oči mi je upala knjiga "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" - učinila mi se potpuno nepoznatom (2014., kad je izdana, planirala sam vjenčanje i selidbu s jednog kraja zemlje na drugi, ali nije da se opravdavam).

"Ljudsko je srce poput noćne ptice. Šutke nešto čeka, a kad dođe vrijeme, poleti ravno prema tome."



Njezin glavni lik je Tsukuro Tazaki, čovjek koji gradi željezničke kolodvore, ima 36 godina i nema niti jednog prijatelja. Nije on nezadovoljan svojim životom, ali opterećuju ga neriješeni odnosi iz prošlosti. Nekoć davno, imao je prijatelje - on, Aka (jap. crvena), Ao (jap. plava), Shiro (jap. bijela) i Kuro (jap. crna) bili su skladna klapa. A onda, iznenada, prijatelji su se njemu, jednom čije ime ne predstavlja niti jednu boju, prestali javljati, bez obrazloženja. Godinama je hinio da je to prihvatio, sve dok nije upoznao Saru - ženu s kojom bi mogao i imati romantičnu vezu, pod uvjetom da sazna što se dogodilo prije šesnaest godina, gdje su njegovi prijatelji danas i, znajući odgovore na svoja pitanja, krene dalje. Na Sarin nagovor i s informacijama o prijateljima koje je ostavio u Nagoyi, on kreće na put iscjeljenja svog hladnokrvnog i bezbojnog srca.





Nemoguće je predstaviti Murakamija onako kako on zaslužuje - njegova su djela puno više od puke fabule, koja, u svojoj osnovnoj melodiji, i nije out of this world. Prije nego i počnete s čitanjem njegovih uradaka, morate razumjeti da Murakami nije samo pisac, nego je umjetnik - jer nudi slojeve, jer nudi nijanse, javu i snove ispremiješane u tolikoj mjeri da se ne mogu jasno razlikovati, on nudi ono svjesno i nesvjesno u čovjeku, i u tom je jako vješt, i nepredvidljiv - to je ono što čime me, zapravo, i osvojio.

Iako sam inače sklona njegovim likovima, nije mi se svidio Tsukuru, priznajem. Ne volim ljude koje ništa ne uzbuđuje, koji se ni zbog čega ne uzrujavaju, koji glume da su Cool hand Luke (kad bih bar to mogla!). Ipak, ne mogu reći da me nije potaknuo na razmišljanje - imam li neriješenih odnosa koji bi me mogli progoniti u budućnosti, i jesam li iskrena prema samoj sebi kad kažem da nemam?

Dakako, češće se sjetim ljudi s kojima sam imala sjajan odnos koji je imao potencijal da postane grandiozan (ej, živote!), nego onih kojima sam se zahvalila na suradnji ili druženju i rekla: "Zbogom." Svoje sam odnose uvijek studiozno analizirala (možete zamisliti koliko sam popularna zbog toga) i ako netko nije dio mog života mojom odlukom, u tu odluku nisam nikad posumnjala. Čitajući o putovanju nesretnog i zbunjenog Tsukurua, nisam promijenila mišljenje - prošlost ne treba ostaviti u prošlosti, sve što nas slabi danas, a svoj uzrok vuče iz prošlih dana, valja riješiti. Treba se suočiti, treba osjećati, treba preboljeti, osloboditi se, bez povratka. "Ne gubi se sve u tijeku vremena", Tsukuro je htio reći Eri na obali jezera u Finskoj. Ljude zahvaljujući kojima smo upoznali snažne emocije vrijeme ne može obezvrijediti, bili oni danas uz nas ili ne - samo si trebamo dopustiti imati ih. Snovi koje smo sanjali i osjećaji koje smo gajili ne mogu izblijediti s vremenom, to i jest ono što nas čini vječno mladima i nadobudnima - čak i dok gledamo svoju djecu koja se čupaju poput malih zvijeri u slow motionu, a pogled nam bježi na sat kojem se kazaljke pomiču sve brže i brže.

"I u tom času napokon je sve prihvatio. U najdubljem zakutku duše, Tsakuru Tazaki je shvatio: ljudska srca ne vezuje samo sklad. Umjesto toga duboko ih povezuju rane. Zajednička bol, zajednička ranjivost. Nema tišine bez očajnog jauka, nema oprosta bez krvoprolića, nema prihvaćanja bez proživljenog gubitka. To leži u temeljima istinskog sklada."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

Kenneth Branagh, Van Morrison, Dunja Matić, Andrea Bajani, nastavi niz

Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče. Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju e