Priča o jednom braku

- Ona vam je našla muža u sedmom razredu - zna me kolega zadirkivati kad god mu se pruži prilika. Silno ga zabavlja taj moj „pronalazak“, valjda. – U osmom, točnije – kažem, i ponosno preuzmem sve zasluge, znajući da smo iznimka, da smo sretnici jer nismo morali kročiti grbavim cestama, lomiti ruke, noge, pa ni srca, jer smo svakim putem u svom životu išli s rukom u ruci. Da, sreća! Možda naš susret jest bio sreća, ali to što smo se prepoznali i zadržali tu privrženost tijekom turbulentnih godina odrastanja – srednje škole, fakulteta, nezaposlenosti, zapošljavanja, sklapanja braka, stvaranja potomstva – to nije sreća, to je odluka, to je trud, to je hrabrost, i ludost. Svatko tko od braka očekuje išta drugo, mogu odmah reći – not gonna happen.

Da parafraziram norveškog književnika Geira Gulliksena, koji o braku piše u romanu „Priča o jednom braku“ (Fraktura, 2020.), svaki bračni život započinje svijetlim sobama, blagim glasovima, neočekivanom i nezasluženom srećom, s dvoje ljudi koji sjede za ovalnim stolom, za kojim djeca pišu zadaću, a onda, stol odjednom postane prevelik, biva prodan i dobiva novi život, kao i sve drugo što je par s početka priče dijelio. Divan je ovo roman u kojem pripovijeda jedan suprug, i to promatrajući kretnje svoje supruge, neprestano tragajući za odgovorom – kad je točno sve pošlo po zlu? On suptilno ulazi u kožu žene koju je nekada zvao svojom i smatrao svojom, prisjeća se njene svakodnevice, onako kako se zaboravljiv čovjek prisjeća svakog koraka koji bi ga mogao podsjetiti u kojem trenutku je izgubio ključeve, jer lako kao što se gube ključevi, i njihov je brak izgubio svoj smisao. Njezin je život bio njegov život, imali su nešto posebno, plivali su u savršenoj intimni, sve dok mu jednog dana supruga nije spomenula da je upoznala muškarca koji ju je zaintrigirao. Voljela mu je pričati o muškarcima koji su ju gledali, koje je ona gledala, a njenog je supruga to čak i uzbuđivalo, to je bila njihova stvar. Ljubomora je podgrijavala njihovu strast, a strasti nije nedostajalo, let me tell you that. No, može li itko biti toliko slobodan, može li se u braku imati i novce i ovce?

„Voljela je sebe i svoj život. Sve što je živjelo, otvaralo joj se kuda god išla“, ali, nedostajalo joj je izazova, čini se. Često smo mi, ljudi, takvi, ne zadovoljavamo se s tihom bliskošću, nego tražimo uvijek nešto novo, nešto divlje – nove poslove, nove uspjehe, novu zaljubljenost, nova mjesta – i nema često ničeg osobnog u tom, jer ne čeznemo za drugim tijelom, koliko za drugim osjećajem, onim koji bi nas izbavio iz života koji je, pa, život – obični, konvencionalni život. Dogodi se, „lako i naglo, kao kad izlizano uže pukne“, pa zaboravimo, retroaktivno omalovažimo sve što je postojalo, i mislimo da smo silno hrabri jer idemo za onime što želimo. Lako tako! Lakše je krenuti ispočetka, nego strpljivo čekati ljepotu ponovnog zaljubljivanja u istu osobu, over and over. Zajednički život ne podrazumijeva samo želju, nameće se to kao lajt motiv ovog romana, jer često tvrdimo da nešto želimo, dok su naše potrebe ono što nas vodi. Ovi su supružnici – njemu je ime Jon, a nju naziva Cvrčak – željeli sve – biti privrženi, i biti slobodni. Svatko sa svoje strane kreveta, dodirivali su se i maštali jedno o drugome, žonglirajući strahom od potpune predanosti i igrama nadmetanja do iznemoglosti. Možda su takvi moderni brakovi, i možda su igre moći uobičajene dok se par još preispituje, dok još važu jedno drugo, ali u braku igre moći nikoga ne čine moćnim, dapače, one se taru o to, već izlizano, uže, znamo to svi, u teoriji. Je li to bila ljubav, ili ovisnost, može li čovjek cijeloga života imati potrebu samo za jednom osobom, može li njihova ljubav sve podnijeti, pita se Jon u ovom intenzivnom i seksi romanu (zašto mi se čini da takve romane mogu napisati samo muškarci?) koji me ispunio gotovo nepodnošljivom žudnjom (muž se nije bunio), ali i osupnuo do suza dirljivim slikama kao što je slika zdjele ustajalog rižota koja stoji u hladnjaku, čeka, nitko ne zna što, niti koga. 

"Takvi susreti, kratki i posve otvoreni, događaju se posvuda, cijelo vrijeme. Svi upoznaju nekoga u koga bi se mogli zaljubiti, posvuda. Sasvim neočekivano gledate u lice nekoga tko vas gleda iskreni i zainteresirano. Nekoga tko ima nešto što biste rado imali, smisao za humor, , sigurnost, zaigranost. To se gotovo nikad ne poklopi, već imate nekoga, on ili ona također je u vezi, i odlazite svatko svojim putem. Velika većina takvih kratkih susreta bude zaboravljena jer ne vode nikamo. Dok se vozite autobusom, susrećete nekoga s kim biste se mogli vjenčati,pogledi vam se lagano dodirnu, ali više se nikad ne vidite. Dok izlazite iz autobusa, srećete nekog drugog s kim biste mogli doista sretno živjeti. Jedno od vas iskušava teren osmijehom, drugo uzvraća osmijehom, ali prekasno. Posvuda su ljudi koji su mogli naći jedno drugo, a nikad nisu. Kad bi svi koji to mogu posegnuli jedni za drugima, vrlo rijetki brakovi opstali bi dulje od jednog dana, tjedna ili nekoliko mjeseci, možda godinu-dvije u slučaju onih koji su postali bespomoćno sretni zajedno. Uostalom, ima nečeg bespomoćnog u sreći, u prepuštanju drugoj osobi."

Napisano za Ziher.hr