Ako se u kafiću nalaktite na rub stola i osluhnete razgovor za susjednim stolom, vrlo vjerojatno ćete čuti skup žena koje se žale jedna drugoj da su opterećene - da su preplavljene očekivanjima koja od njih imaju njihova djeca, njihovi partneri, njihovi roditelji, njihovi prijatelji, da su iscrpljene kriterijima koje su si same nametnule u svijetu izobilja, u svijetu u kojem više ne znaju ni što vole, o čemu maštaju, ni tko su uopće. I ja sam žena koja se iz dana u dan gubi u obvezama i dužnostima, ali na kraju dana, ipak poznajem svoje radosti i snove, ipak znam tko sam ispod ove kože koju sam primorana pokazivati svijetu - ja sam čitateljica, ja čitam. Čitam kao da mi život ovisi o tome.
Jesenski must: bicikl i oxfordice
Čitanje je osamljeni sport. Da parafraziram Flannery O'Connor, srodne čitateljske duše teško je pronaći - čini mi se da ih ovih dana pronalazim tek u knjigama, u knjigama o knjigama, da bude preciznija. Sudeći po Goodreadsu, knjigu "Lolita u Teheranu" Azar Nafisi već sam pročitala, no, to mora da je bilo toliko davno da ju ni ne pamtim, a u svakom slučaju - to mora da je bilo onomad, kad ju nisam mogla cijeniti. Znatiželjna, a "znatiželja je nepokornost u svom najčišćem obliku", kako je rekao Nabokov, i zahvalna na ponovnom susretu, uzela sam knjigu u ruke.
Jesenski must: Azar Nafisi, keksi od maka i limuna, kava i Medena tvornica
Riječ je o memoarima profesorice Azar Nafisi, (lijepo ju i slušati), koja govori o životu u Iranu u devedesetima, nakon vladavine Ruholaha Homeinija, istog onog koji je 1989., netom prije svoje smrti, između ostalog, izdao fetvu kojom je naredio da "svaki pravi musliman" treba biti posvećen ubojstvu pisca Salmana zbog njegovog romana "Sotonski stihovi" (jasno vam je, Ajatolah književnost nije smatrao pukom razbibrigom). Smrt i strah bili su stalnost stanovnika Teherana u doba kada se profesorica Azis vraća iz Amerike, ponukana nostalgijom za domovinom. No, ubrzo će shvatiti da Iran koji je radi školovanja napustila nije Iran kojem se vratila. Pomalo očajna, kao znak protesta, u svom će domu okupiti sedam svojih najbistrijih učenica i uroniti u svijet književnih klasika.
"Ali, da se poslužim riječima pjesnika/zločinca iz Lolite, Humberta, potreban si mi ti, čitatelju, da nas zamisliš, jer u protivnome nećemo doista postojati. Usprkos tiraniji i politici, pokušaj nas zamisliti na način na koji se ponekad same nismo usudile zamisliti: u našim najintimnijim i najtajnijim trenucima, u najneobičnijim običnim zgodama života, kako slušamo glazbu, zaljubljujujemo se, šetamo sjenovitim ulicama ili čitamo Lolitu u Teheranu. A potom nas opet zamisli kad nam je sve to bilo oduzeto, otjerano pod zemlju, oteto."
U trenutku kad je stvarnost na sveučilištu postala nepodnošljiva, jer živjeli su "u kulturi koja je nijekala svaku vrijednost književnih djela, smatrajući ih važnima jedino ako pomažu nečemu što se njima činilo mnogo važnijim - ideologiji", profesorica Nafisi za susrete četvrtkom odabire djela autora koji su vjerovali u magijsku moć književnosti. Ne živim u totalitarnoj državi (ili?), ali prepoznajem potrebu o kojoj govori profesorica Nafisi, potrebu za umjetnošću i književnošću koje "nisu tek razonoda, nego prijeka nužda" - osjećam tu potrebu cijelog života. Pop kultura, glazba, filmovi i knjige boje moje dane otkad pamtim sebe, i često sam se pitala o ispranim tonovima života onih koji za takvom umjetnošću ne posežu (ovaj blog alat je kojim se služim da ljepotu i šarenilo takvog života uočim i zabilježim, čuvajući ih tako od zaborava (lakomisleno mislim da se sve važno u životu mora zapisati, iako slador života uvijek ostane negdje između redaka)).
Ja sam mama kojoj djeca nose na dar uvelo lišće umjesto tratinčica
Prelijevajući sladoled od čokolade hladnom kavom, i posipajući ga bademima, Azis Nafisi na divan način pripovijeda o životu u svijetu koji zatire sve ono što mi uzimamo zdravo za gotovo, oslanjajući se na imaginaciju i artikulaciju mladih žena kojima je okružena. Govori o životu na ulicama na kojima žene pritvaraju zbog pramena kose koji viri ispod zara, na kojima ženini nalakirani nokti ugrožavaju javnu sigurnost, na kojima je dobna granica za stupanje u brak devet godina, zakonska kazna za preljub kamenovanje, a svaka osoba "proizvod je tuđeg sna", svaka osoba lišena je identiteta, svog osobnog, ali i narodnog, kulturnog. Njezine studentice otvorene su, neobuzdane, četvrtkom skidaju čadore sa sebe, nose traperice, raspuštaju kose i lakiraju nokte (inače ne pridajem pažnju noktima, ali čitajući ovu knjigu, lakirala sam ih danima), i, poput Lolite, "pokušavaju pobjeći i stvoriti male prostore slobode".
Azar Nafisi prisjeća se čitanja "Velikog Gatsbyja" na sveučilištu, dok je izvana odjekivalo "Smrt Americi", dok su se studenti borili za Islamsku republiku (kad su ju dobili, isti taj islam iskoristili su kao alat za represiju protiv vlastitog naroda). Kako uopće čitati veliki američki roman u vrijeme takve nesigurnosti? Azis veli - empatično, "udišući iskustvo" likova, usprkos onima koji fikciju čitaju kao "priručnik s uputama za život". Da bi obranila Fitzgeraldovo djelo i ispitala opravdanost učenja te "nemoralne" knjige na sveučilištu, izvela ju knjigu pred studentski sud, u svojstvu braniteljice književnosti.
...da citiram Tadijanovića: "Ja volim
oblake, u jesen"
"Veliki Gatsby", iako se "može nazvati moralnim ako nas trgne iz obamrlosti", roman je o "propadljivosti snova" i time izravna prijetnja islamskoj kulturi, a ni "Daisy Miller" Henryja Jamesa nije ništa bolji izbor, bar što se tiče slijepog cenzora kulture. Profesorica Nafisi o "Daisy Miller" piševkroz prizmu osmogodišnjeg iračko-iranskog rata, u kojem je poginulo više od milijun ljud, u kojem je djeci obećavan raj ako se bace pred neprijateljski tenk. Dok su žene "dizale galamu oko komada tkanine", Henry James je studente "dovodio u nedoumicu, zbunjivao ih, izazivao u njima stanovitu nelagodu", jer njegovi su likovi vazda prkosili konvencijama, a on je uvijek propagirao prepuštanje osjećajima (note to self: čitati Henryja Jamesa!) i očuvanje integriteta.
Memoari "Lolita u Teheranu" podijeljeni su u četiri poglavlja. Posljednji od njih govori o posebnom tajnom užitku profesorice Nafisi - o slavnoj knjizi "Ponos i predrasude". Razgovarajući o Jane Austen, profesorica Azar se prisjeća svog djetinjstva, u kojem su dvije žene bile imenovane ministricama, da bi nakon revolucije iste te žene bile osuđene na smrt jer su se "ogriješile o Boga i podržavale prostituciju". Jane Austen stvorila je roman nalik plesu, on se odlikuje u demokratičnoj kakofoniji glasova (njezini dijalozi strašno mi prijaju), u harmoničnoj izmjeni približavanja i udaljavanja, veli profesorica, primjenjujući takvu strukturu na raspravu sa svojim omiljenim ženama o udaji u Islamskoj Republici Iranu.
Jesen na Solarskom trgu
Čitajući o ženama u Iranu, I couldn't help but wonder (ups, opet sam gledala "Sex i grad") - hoćemo li ikada biti slobodne? Moramo li imati sve - posao, djecu, partnera, hobije, društveni život, najnovije krpice, uredan stan? Imamo li slobodu željeti, slobodu ostvarivati te želje? Ponekad mi se čini da tratimo slobodu kakva je drugima uskraćena (jer ni danas Iran ne živi drugačije, nego u razdoblju o kojem progovara Nafisi), umjesto da razgovaramo o književnosti, o Loliti, o Gatsbyju, o Elizabeth i Darcyju, umjesto da prepustimo velikim romanima da uzvisuju naše osjećaje, nukajući nas na razumijevanje složenosti života u kojem promišljati i razgovarati o svijetu znači preuzimati odgovornost - ali, to sam samo ja. Ja čitam kao da mi život ovisi o tome. S knjigom u ruci, nalaktit ću se na stol, osluškujući, maštajući i dalje o grlenim ženama koje će u svojim pretrpanima rasporedima pronaći vrijeme za sebe, svoje prkose, svoje radosti, svoje prijateljice, sladoled preliven kavom i - književnost.
"Ponekad bih gotovo nesvjesno uvukla ruku u široki rukav i počela se dodirivati po nogama i trbuhu. Postoje li? Postojim li? Taj trbuh, te noge, te ruke? Nažalost, Revolucionarna straža i čuvari ćudoređa nisu svijet gledali mojim očima. Vidjeli su ruke, lica i ružičasti ruž za usne; vidjeli su pramen kose i neprimjerenu boju sokni tamo gdje sam ja vidjela eterično biće koje bešumno lebdi ulicom.
U to sam vrijeme stalno ponavljala sebi i svima koji su me htjeli slušati da su ljudi poput mene postali nebitni. Taj patološki poremećaj nije zahvatio samo mene; mnogi su izgubili svoje mjesto u svijetu. U prilično dramatičnu tonu napisala sam jednoj američkoj prijateljici: "Pitaš me što znači biti nebitan? Osjećaj je nalik onome kad poput lutajućeg duha koji još mora dovršiti neki posao posjetiš svoju staru kuću. Zamisli taj povratak: struktura je poznata, ali vrata više nisu drvena nego metalna, zidovi su obojeni u kričavoružičasto, stolac za ljuljanje koji si tako voljela nestao je. Tvoja radna soba sada je dnevna, a obožavane police s knjigama zamijenio je najnoviji tip televizora. To jest tvoja kuća ali i nije. I ti više toj kući, tim zidovima, vratima i podovima nisi važna; nevidljiva si."
Što rade ljudi koji su postali nevažni? Ponekad će pobjeći, mislim fizički, a ako to nije moguće, pokušat će se vratiti, uklopiti se u igru, poprimajući osobine svojih tlačitelja. Ili će se povući u sebe, i poput Claire u "Amerikancima", pretvoriti svoj mali kutak u svetište: bitan dio njihova života postat će podzeman, tajan."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)