Preskoči na glavni sadržaj

Zašto treba čitati Henryja Millera

Henryja Millera godinama pronalazim na popisima autora čija djela se moraju pročitati, no, ipak sam ga do sada izbjegavala čitati, crveneći se na samu pomisao na riječi koje krije njegova trilogija Sexus, Plexus i Nexus, poznata po vulgarnosti. Sada sam odrasla, i hrabro sam ugrabila svog prvog Millera - Rakovu obratnicu - roman kojeg je Time uvrstio na listu 100 najboljih romana s engleskog govornog područja od 1923. do 2005. godine.


Rakova obratnica prvi je objavljeni (1934.) roman Henryja Millera kojeg je sponzorirala njegova ljubavnica Anais Nin i koji je u njegovim rodnim Sjedinjenim državama bio dugo zabranjivan zbog Millerovog blago pornografskog načina izražavanja. Roman je autobiografski, s mnogo psovki, ironije, filozofije i erotike, klišej od života jednog seljačine koji životari i nastoji postati pisac i pronaći svoj jedinstveni jezik u susretima s prostitutkama. Nije da omalovažavam nečiji život, ali što drugo očekivati od čovjeka koji je svoju gonereju zaradio u bordelu sa samo sedamnaest godina, koji je očito stručnjak za ljudske odnose jer se ženio pet puta, a uz to je imao i seksualnu vezu sa svojom punicom? Neki u Millerovim riječima prepoznaju nešto dublje od površinskih seksualnih fantazija, kritiku konvencionalnog, pa i njegov nihilistički stav prema civilizaciji - najčešće muškarci koju su oduševljeni ovom vrstom literature, valjda jer ih nadanjuje, ako me razumijete. Možda sam ja čistunka i pol, ali ja u Milleru prepoznajem samo čovjeka čije potencijalno mudre riječi zasjenjuju silni sinonimi za muške i ženske spolne organe i kojemu ništa, što nema veze sa srazom istih tih organa, nema puno smisla. Roman je ovo nalik sapunici u kojoj nakon prve tri epizode više nisi sposoban pratiti tko je tu koga - Boris, Borrowski, Cronstadt, Carl, Fillmore, Marlowe, Mona, Sylvester, Tanja i Germain - samo su neki od likova o kojima piše Miller, temeljeći ih na svojim stvarnim poznanicima. Jednima umjetnost i obvezna literatura, drugima nužno zlo, antisemitski nastrojen i erotikom nabijen Miller će za mene i dalje ostati neelokventan sirotan koji najbolje barata izrazima na području vulgarnosti. Ne kažem da ne treba pročitati Millera, treba, dakako - ali samo kako biste više cijenili sve književnike koji ljube jezik u nekoj njegovoj uzvišenijoj formi, a ne u onoj koja se može čuti na svakoj pijaci, te kako biste bili zahvalni što vaš život nije nimalo nalik onome u Millerovim romanima.


Primjedbe

  1. Nisam ga čitala, ali ako ga je Rory držala u rukama, onda ću morati :D Joj kad dođem na tvoj blog i vidim kako čitaš i razvijaš um, dođe mi žao mog zakržljalog :(

    OdgovoriIzbriši
  2. Hahahaha, ma to ti se samo čini, i ja sam poprilično zakržljala - posao i učenje me totalno ometa u čituckanju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...

Moj tjedan s Marilyn

Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove. No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stv...

Šumski život Marlen Haushofer

Svibanj je divan mjesec - savršen za putovanja, a od svih putovanja, najdraže mi je vrnuće, povratak k sebi. Ponekad je teško vratiti se (često se čini da bi jednostavnije bilo pobjeći od sebe!) - dani su odveć kratki ("Netko tko trči nema vremena vidjeti svijet oko sebe."), ispunjeni zahtjevima i prohtjevima posla na kojem moramo biti vazda staloženi, ljubazni i odgovorni (da ne kažem - nepogrešivi!), ali i emocijama i aktivnostima naše djece, kojima ne smijemo dati ni naslutiti da je čitavo ovo roditeljstvo jedna velika improvizacija i da zahtjevaju od nas odgovore na pitanja na koja još uvijek i sami tražimo odgovor (i btw, "...kako to da ta sličica Playtimea nije na podu gdje sam ju ostavio? Mama, sigurno si mi ju ti sakrila!"). Teško je kad si potreban, pa mi se glavom često vrzma misao o liniji manjeg otpora, o životu u miru i tišini šume - zato za emigraciju iz bučnog života koji preplavljuje, umjesto putovnice, trebam knjigu nalik " Waldenu ", ...