Preskoči na glavni sadržaj

Zašto treba čitati Henryja Millera

Henryja Millera godinama pronalazim na popisima autora čija djela se moraju pročitati, no, ipak sam ga do sada izbjegavala čitati, crveneći se na samu pomisao na riječi koje krije njegova trilogija Sexus, Plexus i Nexus, poznata po vulgarnosti. Sada sam odrasla, i hrabro sam ugrabila svog prvog Millera - Rakovu obratnicu - roman kojeg je Time uvrstio na listu 100 najboljih romana s engleskog govornog područja od 1923. do 2005. godine.


Rakova obratnica prvi je objavljeni (1934.) roman Henryja Millera kojeg je sponzorirala njegova ljubavnica Anais Nin i koji je u njegovim rodnim Sjedinjenim državama bio dugo zabranjivan zbog Millerovog blago pornografskog načina izražavanja. Roman je autobiografski, s mnogo psovki, ironije, filozofije i erotike, klišej od života jednog seljačine koji životari i nastoji postati pisac i pronaći svoj jedinstveni jezik u susretima s prostitutkama. Nije da omalovažavam nečiji život, ali što drugo očekivati od čovjeka koji je svoju gonereju zaradio u bordelu sa samo sedamnaest godina, koji je očito stručnjak za ljudske odnose jer se ženio pet puta, a uz to je imao i seksualnu vezu sa svojom punicom? Neki u Millerovim riječima prepoznaju nešto dublje od površinskih seksualnih fantazija, kritiku konvencionalnog, pa i njegov nihilistički stav prema civilizaciji - najčešće muškarci koju su oduševljeni ovom vrstom literature, valjda jer ih nadanjuje, ako me razumijete. Možda sam ja čistunka i pol, ali ja u Milleru prepoznajem samo čovjeka čije potencijalno mudre riječi zasjenjuju silni sinonimi za muške i ženske spolne organe i kojemu ništa, što nema veze sa srazom istih tih organa, nema puno smisla. Roman je ovo nalik sapunici u kojoj nakon prve tri epizode više nisi sposoban pratiti tko je tu koga - Boris, Borrowski, Cronstadt, Carl, Fillmore, Marlowe, Mona, Sylvester, Tanja i Germain - samo su neki od likova o kojima piše Miller, temeljeći ih na svojim stvarnim poznanicima. Jednima umjetnost i obvezna literatura, drugima nužno zlo, antisemitski nastrojen i erotikom nabijen Miller će za mene i dalje ostati neelokventan sirotan koji najbolje barata izrazima na području vulgarnosti. Ne kažem da ne treba pročitati Millera, treba, dakako - ali samo kako biste više cijenili sve književnike koji ljube jezik u nekoj njegovoj uzvišenijoj formi, a ne u onoj koja se može čuti na svakoj pijaci, te kako biste bili zahvalni što vaš život nije nimalo nalik onome u Millerovim romanima.


Primjedbe

  1. Nisam ga čitala, ali ako ga je Rory držala u rukama, onda ću morati :D Joj kad dođem na tvoj blog i vidim kako čitaš i razvijaš um, dođe mi žao mog zakržljalog :(

    OdgovoriIzbriši
  2. Hahahaha, ma to ti se samo čini, i ja sam poprilično zakržljala - posao i učenje me totalno ometa u čituckanju :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...