Zašto treba čitati Henryja Millera

Henryja Millera godinama pronalazim na popisima autora čija djela se moraju pročitati, no, ipak sam ga do sada izbjegavala čitati, crveneći se na samu pomisao na riječi koje krije njegova trilogija Sexus, Plexus i Nexus, poznata po vulgarnosti. Sada sam odrasla, i hrabro sam ugrabila svog prvog Millera - Rakovu obratnicu - roman kojeg je Time uvrstio na listu 100 najboljih romana s engleskog govornog područja od 1923. do 2005. godine.

Rakova obratnica prvi je objavljeni (1934.) roman Henryja Millera kojeg je sponzorirala njegova ljubavnica Anais Nin i koji je u njegovim rodnim Sjedinjenim državama bio dugo zabranjivan zbog Millerovog blago pornografskog načina izražavanja. Roman je autobiografski, s mnogo psovki, ironije, filozofije i erotike, klišej od života jednog seljačine koji životari i nastoji postati pisac i pronaći svoj jedinstveni jezik u susretima s prostitutkama. Nije da omalovažavam nečiji život, ali što drugo očekivati od čovjeka koji je svoju gonereju zaradio u bordelu sa samo sedamnaest godina, koji je očito stručnjak za ljudske odnose jer se ženio pet puta, a uz to je imao i seksualnu vezu sa svojom punicom? Neki u Millerovim riječima prepoznaju nešto dublje od površinskih seksualnih fantazija, kritiku konvencionalnog, pa i njegov nihilistički stav prema civilizaciji - najčešće muškarci koju su oduševljeni ovom vrstom literature, valjda jer ih nadanjuje, ako me razumijete. Možda sam ja čistunka i pol, ali ja u Milleru prepoznajem samo čovjeka čije potencijalno mudre riječi zasjenjuju silni sinonimi za muške i ženske spolne organe i kojemu ništa, što nema veze sa srazom istih tih organa, nema puno smisla. Roman je ovo nalik sapunici u kojoj nakon prve tri epizode više nisi sposoban pratiti tko je tu koga - Boris, Borrowski, Cronstadt, Carl, Fillmore, Marlowe, Mona, Sylvester, Tanja i Germain - samo su neki od likova o kojima piše Miller, temeljeći ih na svojim stvarnim poznanicima. Jednima umjetnost i obvezna literatura, drugima nužno zlo, antisemitski nastrojen i erotikom nabijen Miller će za mene i dalje ostati neelokventan sirotan koji najbolje barata izrazima na području vulgarnosti. Ne kažem da ne treba pročitati Millera, treba, dakako - ali samo kako biste više cijenili sve književnike koji ljube jezik u nekoj njegovoj uzvišenijoj formi, a ne u onoj koja se može čuti na svakoj pijaci, te kako biste bili zahvalni što vaš život nije nimalo nalik onome u Millerovim romanima.