Preskoči na glavni sadržaj

Slon u staklani

Ima dana kada se na poslu osjećam kao slon u staklani, potpuno nedoraslo zadatku koji mi je povjeren, baš kao da mi je ovo prvi posao u struci nakon stjecanja diplome na pravnom fakultetu, kao da sam jedna obična, mala, nezrela i neuka - vježbenica. I dok si tako promišljam o svom slonovskom postojanju na ovom lomljivom svijetu, ne mogu, a da se ne zapitam - odakle uopće taj frazem? I kad smo već kod slonova, odakle svi ti frazemi, i koliko dobro zapravo slonovi pamte? Zasigurno je njihova moć pamćenja izuzetna kada se za nekoga tko ima odlično pamćenje kaže da pamti kao slon - baš kao što je mislila i Agatha Christie kada je posljednji roman s Poirotom nazvala Slonovi pamte. I kad smo već kod knjiga, koje još knjige o slonovima postoje? Zašto su slonovi tako zanimljivi? Zašto nosimo sloniće na nakitu, a zašto porculanski slonovi skupljaju prašinu na našim policama? Zašto mi se čini kao da svaki grad ima svoju priču o slonu? U Osijeku se ljudi i danas sastaju "ispod slona" koji stoji na uglu Štrosike i Ribarove ulice zahvaljujući priči o starom cirkuskom slonu koji je, na čelu povorke koja se ondje kretala drugom polovinom 20. stoljeća, preminuo i kojeg su potom braća mesari, čiji je mesnica stajala na kraju ulice, rastrančirali kako bi olakšali posao tadašnjim službama čistoće.


U Šibeniku je 1912. slon iz cirkusa „Kludsky“ pobjegao i prošetao kalelargom i rivom, zbog čega još više volim te stare kamene ploče po kojima i danas gazimo. Vjerojatno nikoga u šetnji nije ni preplašio, ta svi znaju da su slonovi najveća živuća stvorenja koja nemaju prirodnog neprijatelja, a ipak su vegetarijanci, svi znaju da je slonova surla osjetljiva toliko da može ubrati jednu travku, a snažna dovoljno da otkine granu, a slon je ipak nije simbol snage, nego izvanredne sreće. Ta dobrodušna stvorenja hvale svi narodi - u feng shuiju on predstavlja sreću za začeće djece, u Kini je slon sveta životinja i simbolizira poštenje, mudrost, hrabrost i moralnost, sve odlike plemenitog vođe (riječ slon na kineskom jeziku slična je riječi premijer), budisti vjeruju da je Buddha u obličju bijelog slona uzašao u utrobu svoje majke, prema hinduističkoj mitologiji svijet leži na leđima slona Mahapudma koji stoji na kornjači, a i sam hinduistički bog Ganesh prikazan je u obličju slona. Hrvatska tradicija ne poklanja slonovima posebnu pažnju, ali kladim se da ste i vi plakali kada je Titovog slona Sonyja prije tri godine izdalo srce! Sjetila sam se u svom brain stormingu i Stanara u slonu, knjige koju smo imali za lektiru, a čijeg sadržaja se zapravo nisam mogla sjetiti, što me i ponukalo da se zaputim u knjižnicu i prisjetim se nepreglednog niza naslova povezanih sa - ni manje, ni više - slonovima.


Stanari u slonu Dubravka Horvatića
Ova knjiga zapravo ima izuzetno važnu poruku, koja me se očito nije dojmila u drugom razredu osnovne škole (dovoljan je bio pothvat u lektiri naslikati slona s prozorima kroz koje mašu zadovoljni stanari). Slon, dobrica kakva svaki slon jest, dopustio je ljudima da se nastane u njemu (u problematiku te ideje kao takve neću ulaziti), ali ljudi su bili dosljednji sebi - slon im je dao prst, a oni su poželjeli ruku. Slon je morao odlučiti - trpjeti takvu situaciju ili se usprotiviti ljudima? Ako se ni vi ne sjećate što je na kraju bilo s dobrim slonom i njegovim stanarima, počnite opet čitati lektiru, baš kao što i ja namjeravam.

Slonovo putovanje Josea Saramaga
Baš kako je Indira Gandhi smatrala Sonyja izvanrednim poklonom Titu, u ovoj priči o slonu portugalski kralj Dom Joao III 1551. godine poslao je slona iz Lisabona u Beč kao svadbeni dar austrijskome nadvojvodi Maksimilijanu, svome rođaku. Priča o slonu i njegovom goniču koji mu je pratnja na zanimljivom putovanju zapravo je priča o tuđincima u tadašnjoj Europi, ispričana na mudri način, svojstven Saramagu.


Priča o vezirovom slonu Ive Andrića
Andrićeva pripovijetka govori o slonu koji je, kao znak moći i vlasti novog vezira u Travniku, paradirao čaršijom. Slon Fil za ondašnje stanovnike bio je krivac za njihovo težak život, a na koji način su se odlučili riješiti Fila i vezira, pročitajte sami, ako već niste!

Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima Mathiasa Enarda
Francuz Enard, baš kao i Andrić, komadić povijesti iskopao je i na njemu sagradio zanimljivu priču - priču o umjetniku Michelangelou koji pokušava ispuniti želju sultana Bajazida i sagraditi most preko Zlatnog roga, a pritom gradi mostove u svom životu.


Voda za slonove Sare Gruen
Znam, Robert Pattinson je Robert Pattinson, ali knjiga je čarobnija od filma! Jacob i Marlena iz knjige još su romantičniji, a priča o slonici Rosie u okrutnom cirkusu braće Benzini u knjizi je još inspirativnija i dirljivija, što je i razlog zašto je Voda za slonove bila dvanaest tjedana na listi najprodavanijih knjiga New York Timesa.

Primjedbe

  1. stanari su slonu :D sjećam se ružičaste naslovnice knjige i dobroćudnog slona s prozorima :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...