Preskoči na glavni sadržaj

Girl power!

Prisjetila sam se s prijateljicom nedavno zaboravljenih vremena tijekom vožnje, dok mi je njena mješanka Una dahtala za vratom. Ona je pričala kako se krajem osnovne škole pravila da je kul i da je slušala Gunse, a ja shvatih da nikada nisam bila kul – cijeli pubertet bila sam vjerna samo jednoj glazbenoj grupi, koju i danas slušam kad god mi sve lađe potonu jer mi se lice ozari od sreće već pri pomisli na prelijepo doba kroz koje su me vodile i uz koje i danas najradije pjevam dok vozim - baš kao što sam učinila jučer kad je Otvoreni radio zig-a-zig-ah-ao. Pogađate li? To su jedne jedine - Spice Girls



Oni koji su me poznavali sredinom '90.-tih znaju za moju opsesiju koja je išla toliko daleko da sam izrezivala iz novina čak i rečenice poput ove "Emma Bunton - rođena na današnji dan 1976. godine". Soba mi je bila obljepljena Spiceicama, a za postere u prirodnoj veličini, kakvi su izlazili u njemačkom Bravo, za kojeg mi mama nikada nije dala džeparac, dušu bih prodala. Spiceice su bile i ostale svetinja, imam i original kazete Spicea i Spice Worlda te CD Forever (hej, tad to nije imao svatko!), pa čak i original singlicu Spice up your life, SpiceWorld sam pogledala milijun puta, lizala sam Spice lizalice, imala sličice, bilježnice, godinama sam mirisala na Impulse Spice (za jedan rođendan dobila sam čak četiri komada!), ma čak i kantu za smeće imam s njihovim logom!

Znala sam da su se Spiceice prvotno okupile pod imenom Touch, da je posljednja došla slatkica Emma kojoj je tata bio mljekar, da je tzv. glasnogovornica benda bila Geri kojoj su kokice bile omiljena hrana, znala sam da je Mel C vatrena navijačica Liverpoola, da je Mel B iz Leedsa, a da su Victoriju mučili u školi jer je njena obitelj bila bogata, pa ju je u školu dovozio vozač u Rolls Royceu. Pod mojim utjecajem moje sestre su glumatale Spiceice i prije nego su znale slagati riječi u rečenice pa su zajedno s mojim prijateljicama i sa mnom vječito izvodile koreografije, a najbolje nam je išla Say you'll be there. Da se razumijemo,  Spiceice nisu bile jedna grupa u nizu, one su postavile temelje svim teen grupama u '90.-tima, njihov prvi video Wannabe vrtio se na MTV-u 502 puta na tjedan, a one su i danas najprodavanija ženska grupa svih vremena s prodanih preko 80 milijuna ploča - i time su jedine koje su nadmašile Beatlese! Osim što su zauvijek promijenile glazbenu scenu, Spiceice su me naučile da su prijateljice važnije od momaka (If you wanna be my lover...), da mama sve što radi, radi iz ljubavi (...all that you did was love...), da je sve moguće ako vjeruješ u sebe (Never give up on the good times...), da je svaka žena snažna, posebna na svoj način i da je slobodna furati kakav god stil želi.


Rekla sam u istom razgovoru kolegici kako me Ginger, oduvijek moja omiljena, razočarala, a ona pogledala puna sućuti, misleći na aferu s razgolićenim fotkama. "Ma ne to, nego me razočarala kad je napustila Spiceice!" U proljeće 1998., pročitavši vijest, natopila sam novinski papir suzama. Njezin odlazak naznačio je kraj jedne ere, bilo je vrijeme za odrasti. Nakon nekog vremena sam joj oprostila, pa i kupila njezin Schizophonic, ali video Viva Forever, njihov posljednji u petorci, još uvijek ne mogu ravnodušno gledati.


2000. su posljednji put nastupile zajedno, rodile su dječicu, postale kume jedna drugoj, snimile solo albume, a ja sam proklinjala sudbu što mi nije dopustila da ih vidim uživo (mama me nije pustila na koncert u Munchenu kad sam imala deset godina - ne razumijem zašto!). Okupile su se 2007./2008. na turneji i za Olimpijske igre 2012., a o live Spiceicama ja još uvijek sanjam - čuvajući u grudima onaj bezbrižni osjećaj puberteta i svijest o ženskoj snazi koja u meni čuči.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...