Preskoči na glavni sadržaj

Girl power!

Prisjetila sam se s prijateljicom nedavno zaboravljenih vremena tijekom vožnje, dok mi je njena mješanka Una dahtala za vratom. Ona je pričala kako se krajem osnovne škole pravila da je kul i da je slušala Gunse, a ja shvatih da nikada nisam bila kul – cijeli pubertet bila sam vjerna samo jednoj glazbenoj grupi, koju i danas slušam kad god mi sve lađe potonu jer mi se lice ozari od sreće već pri pomisli na prelijepo doba kroz koje su me vodile i uz koje i danas najradije pjevam dok vozim - baš kao što sam učinila jučer kad je Otvoreni radio zig-a-zig-ah-ao. Pogađate li? To su jedne jedine - Spice Girls



Oni koji su me poznavali sredinom '90.-tih znaju za moju opsesiju koja je išla toliko daleko da sam izrezivala iz novina čak i rečenice poput ove "Emma Bunton - rođena na današnji dan 1976. godine". Soba mi je bila obljepljena Spiceicama, a za postere u prirodnoj veličini, kakvi su izlazili u njemačkom Bravo, za kojeg mi mama nikada nije dala džeparac, dušu bih prodala. Spiceice su bile i ostale svetinja, imam i original kazete Spicea i Spice Worlda te CD Forever (hej, tad to nije imao svatko!), pa čak i original singlicu Spice up your life, SpiceWorld sam pogledala milijun puta, lizala sam Spice lizalice, imala sličice, bilježnice, godinama sam mirisala na Impulse Spice (za jedan rođendan dobila sam čak četiri komada!), ma čak i kantu za smeće imam s njihovim logom!

Znala sam da su se Spiceice prvotno okupile pod imenom Touch, da je posljednja došla slatkica Emma kojoj je tata bio mljekar, da je tzv. glasnogovornica benda bila Geri kojoj su kokice bile omiljena hrana, znala sam da je Mel C vatrena navijačica Liverpoola, da je Mel B iz Leedsa, a da su Victoriju mučili u školi jer je njena obitelj bila bogata, pa ju je u školu dovozio vozač u Rolls Royceu. Pod mojim utjecajem moje sestre su glumatale Spiceice i prije nego su znale slagati riječi u rečenice pa su zajedno s mojim prijateljicama i sa mnom vječito izvodile koreografije, a najbolje nam je išla Say you'll be there. Da se razumijemo,  Spiceice nisu bile jedna grupa u nizu, one su postavile temelje svim teen grupama u '90.-tima, njihov prvi video Wannabe vrtio se na MTV-u 502 puta na tjedan, a one su i danas najprodavanija ženska grupa svih vremena s prodanih preko 80 milijuna ploča - i time su jedine koje su nadmašile Beatlese! Osim što su zauvijek promijenile glazbenu scenu, Spiceice su me naučile da su prijateljice važnije od momaka (If you wanna be my lover...), da mama sve što radi, radi iz ljubavi (...all that you did was love...), da je sve moguće ako vjeruješ u sebe (Never give up on the good times...), da je svaka žena snažna, posebna na svoj način i da je slobodna furati kakav god stil želi.


Rekla sam u istom razgovoru kolegici kako me Ginger, oduvijek moja omiljena, razočarala, a ona pogledala puna sućuti, misleći na aferu s razgolićenim fotkama. "Ma ne to, nego me razočarala kad je napustila Spiceice!" U proljeće 1998., pročitavši vijest, natopila sam novinski papir suzama. Njezin odlazak naznačio je kraj jedne ere, bilo je vrijeme za odrasti. Nakon nekog vremena sam joj oprostila, pa i kupila njezin Schizophonic, ali video Viva Forever, njihov posljednji u petorci, još uvijek ne mogu ravnodušno gledati.


2000. su posljednji put nastupile zajedno, rodile su dječicu, postale kume jedna drugoj, snimile solo albume, a ja sam proklinjala sudbu što mi nije dopustila da ih vidim uživo (mama me nije pustila na koncert u Munchenu kad sam imala deset godina - ne razumijem zašto!). Okupile su se 2007./2008. na turneji i za Olimpijske igre 2012., a o live Spiceicama ja još uvijek sanjam - čuvajući u grudima onaj bezbrižni osjećaj puberteta i svijest o ženskoj snazi koja u meni čuči.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...