Preskoči na glavni sadržaj

Duhovi, luđaci i vještice - oh my!

Jadna sam ja "blogerica" koja piše o serijama koje voli, a da dosad vam nisam opjevala American horror story! Seriju su stvorili likovi koji su osmislili glazbenu gay dramu Glee, ali ne - AHS nije nimalo nalik Gleeju (OK, osim kad Jude prolupa pa propjeva u drugoj sezoni)! Serija je dosada emitirana u dvije sezone: Murder House i Asylum. Već prema naslovima možete naslutiti da se radi o žanru horora kojemu je mjesto radnje uvijek neko mjesto koje vrvi nesretnim dušama koje nastoje osvetiti svoju tešku sudbinu. Iako se u obje sezone, koje međusobno nisu povezane, pojavljuju isti glumci, oni su uvijek dio neke druge priče i gledatelju je teško razlučiti u kojoj sezoni su svoj posao obavili bolje. Ako volite priče o duhovima ili ste strašljivko koji se voli uz nekoga stiskati dok gleda horore, pogledajte AHS - taman imate vremena pregledati protekle dvije sezone do listopada za kada je najavljena treća sezona naziva Coven. Vještice! My favorite!

Ako ste AHS virgin, evo zašto valja pogledati ove strašne priče, koje ja obvezno moram gledati uz jutarnju kavicu ako navečer želim zaspati (živim sama and all):

1. Zato što je Jessica Lange najbolja glumica u povijesti filma i točka
Glumila ona susjedu Harmonovih, Constance Langdon, ili najopakiju časnu sestru na svijetu, sister Jude, Jessica Lange je fenomenalna! Žena kameleon koju u isto vrijeme i mrziš, i obožavaš - ma čudo jedno!



2. Zato što ćete od Lane Banane naučiti kako preživjeti
Odlična Sarah Paulson u drugoj sezoni glumi novinarku koja biva zatvorena u umobolnicu zbog svoje homoseksualne orijentacije. Neustrašiva Lana Banana živjet će u nemogućim uvjetima i oduševljavat vas iz epizode u epizodu!


3. Zato što AHS voli retro
Radnja prve sezone događa se u 2011. godini, ali u kući koja ima dugu povijest koju saznajemo kroz priču njezinih sadašnjih stanara, dok je vrijeme radnje druge sezone u '60.-tima - uz eylinere, pepita odijelca i vintage tapete.

4. Zato što AHS polazi od tema kao što su nevjera i ludilo
Tko bi rekao da o takvim temama i o sebi samome čovjek može naučiti iz horor priča? Čovjek je tako krhko biće - postat će vam jasno dok budete gledali AHS. Isto tako, AHS obrađuje teme kao što su izvanzemaljci, duhovi, homoseksualnost, nimfomanija, serijski ubojice gulikože, pobačaji, masakri u srednjim školama, nakaze i slično. Njami.


5. Zato što AHS dobro poznaje zlo
Ne znam zašto su ateisti uvjereni kako je za sve loše u svijetu kriv Bog vjernika, ali vječito im na nos nabijaju kako je Bog okrutan i kako obožava kažnjavati ljude. Zaboravljaju oni da nije sve oko nas od Boga, nešto je i od Sotone - čije utjelovljenje možete upoznati u Briarcliffu. A tko je naposljetku pobjedio - slobodno otkrijte sami!


6. Zato što je bitna ljubav
Violet i Tate u prvoj sezoni nevino će započeti najčudniju ljubavnu priču, a sami autori vratit će se temi nesretne ljubavi u trećoj sezoni, navodno. Živi bili pa vidjeli! 


7. Zato što svaka kuća ima svoju priču
Volim rabljene stvari i uvijek se pitam koja je njihova priča, pogotovo ako se radi o ukletim kućama, poprištima kaznenih djela, napuštenih sirotišta, zatvorima i drugim mjestima u kojima su ljudi gubili živote. I'm weird that way.


8. Zato što su momci zgodni
U prvoj sezoni naughty gospona Harmona glumi plavooki-pravda-za-sve-Dylan McDermott, u drugoj sezoni  gostuje Adam Levine iz Maroon 5, a moj favorit je ipak problematični Evan Peters.


9. Zato što je soundtrack sladak i uznemirujuć


10. Zato što ćete više cijeniti svoj život

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...