Preskoči na glavni sadržaj

Duhovi, luđaci i vještice - oh my!

Jadna sam ja "blogerica" koja piše o serijama koje voli, a da dosad vam nisam opjevala American horror story! Seriju su stvorili likovi koji su osmislili glazbenu gay dramu Glee, ali ne - AHS nije nimalo nalik Gleeju (OK, osim kad Jude prolupa pa propjeva u drugoj sezoni)! Serija je dosada emitirana u dvije sezone: Murder House i Asylum. Već prema naslovima možete naslutiti da se radi o žanru horora kojemu je mjesto radnje uvijek neko mjesto koje vrvi nesretnim dušama koje nastoje osvetiti svoju tešku sudbinu. Iako se u obje sezone, koje međusobno nisu povezane, pojavljuju isti glumci, oni su uvijek dio neke druge priče i gledatelju je teško razlučiti u kojoj sezoni su svoj posao obavili bolje. Ako volite priče o duhovima ili ste strašljivko koji se voli uz nekoga stiskati dok gleda horore, pogledajte AHS - taman imate vremena pregledati protekle dvije sezone do listopada za kada je najavljena treća sezona naziva Coven. Vještice! My favorite!

Ako ste AHS virgin, evo zašto valja pogledati ove strašne priče, koje ja obvezno moram gledati uz jutarnju kavicu ako navečer želim zaspati (živim sama and all):

1. Zato što je Jessica Lange najbolja glumica u povijesti filma i točka
Glumila ona susjedu Harmonovih, Constance Langdon, ili najopakiju časnu sestru na svijetu, sister Jude, Jessica Lange je fenomenalna! Žena kameleon koju u isto vrijeme i mrziš, i obožavaš - ma čudo jedno!



2. Zato što ćete od Lane Banane naučiti kako preživjeti
Odlična Sarah Paulson u drugoj sezoni glumi novinarku koja biva zatvorena u umobolnicu zbog svoje homoseksualne orijentacije. Neustrašiva Lana Banana živjet će u nemogućim uvjetima i oduševljavat vas iz epizode u epizodu!


3. Zato što AHS voli retro
Radnja prve sezone događa se u 2011. godini, ali u kući koja ima dugu povijest koju saznajemo kroz priču njezinih sadašnjih stanara, dok je vrijeme radnje druge sezone u '60.-tima - uz eylinere, pepita odijelca i vintage tapete.

4. Zato što AHS polazi od tema kao što su nevjera i ludilo
Tko bi rekao da o takvim temama i o sebi samome čovjek može naučiti iz horor priča? Čovjek je tako krhko biće - postat će vam jasno dok budete gledali AHS. Isto tako, AHS obrađuje teme kao što su izvanzemaljci, duhovi, homoseksualnost, nimfomanija, serijski ubojice gulikože, pobačaji, masakri u srednjim školama, nakaze i slično. Njami.


5. Zato što AHS dobro poznaje zlo
Ne znam zašto su ateisti uvjereni kako je za sve loše u svijetu kriv Bog vjernika, ali vječito im na nos nabijaju kako je Bog okrutan i kako obožava kažnjavati ljude. Zaboravljaju oni da nije sve oko nas od Boga, nešto je i od Sotone - čije utjelovljenje možete upoznati u Briarcliffu. A tko je naposljetku pobjedio - slobodno otkrijte sami!


6. Zato što je bitna ljubav
Violet i Tate u prvoj sezoni nevino će započeti najčudniju ljubavnu priču, a sami autori vratit će se temi nesretne ljubavi u trećoj sezoni, navodno. Živi bili pa vidjeli! 


7. Zato što svaka kuća ima svoju priču
Volim rabljene stvari i uvijek se pitam koja je njihova priča, pogotovo ako se radi o ukletim kućama, poprištima kaznenih djela, napuštenih sirotišta, zatvorima i drugim mjestima u kojima su ljudi gubili živote. I'm weird that way.


8. Zato što su momci zgodni
U prvoj sezoni naughty gospona Harmona glumi plavooki-pravda-za-sve-Dylan McDermott, u drugoj sezoni  gostuje Adam Levine iz Maroon 5, a moj favorit je ipak problematični Evan Peters.


9. Zato što je soundtrack sladak i uznemirujuć


10. Zato što ćete više cijeniti svoj život

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...