Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's! (3)

Cijeli tjedan kiša je svako malo pospano lijevala, što mi je, zapravo, i odgovaralo. Iako bih trebala učiti, neprestano mi se spava, a kiša pod prozorom gotovo je savršeno opravdanje za popodnevnu drijemku, posebno u Dalmaciji. Šibenik je posebno tužan u ovakve vlažne dane, kao da se pod utjecajem ciklone vrati u mračni srednji vijek. Zacijelo je to i ono što si mislio Juraj gledajući svoju namočenu katedralu.


Pod utjecajem jesenskog vremena, vratila sam se i jesenskim navikama - cimetarenju. Baš kao prava cimetarka (pozdrav mojim cimetarkama!!), jednom kad počnem, ne znam se zaustaviti. Cimet obavezno jedem u jutarnjoj zobenoj kaši ili u pahuljicama s jogurtom i pijem u kavi. Ah, nema bolje nego drage mi literature pod dekicom i šalicom cimet-kave u ruci... Nisam luda, cimet je najbolji začin koji na svijetu postoji, a njegove prednosti pročitajte ovdje.



Ne bih se nikada opisala kao gurmana niti osobu profinjena nepca. Volim stara prokušana jela, npr. dušu bih sad dala za mamine krumpirove žgance koje mi doma zovemo flute i koje jedemo uz vrhnje ili kajmak. Smells like home odmah! Ali, ponekad volim isprobati nove stvari, barem one koje si mogu priuštiti. Voljela bih jesti creme brulee, nisam nikad probala losos, a ovaj tjedan počastila sam se mlijekom od zobi (DM). Kaže kutija da se sastoji od vode, integralne zobi, ulja suncokreta, morske kuhinjske soli i crvene morske alge, iz ekološkog je uzgoja i sadrži prirodne šećere. Pokušavam smanjiti unos kofeina na dvije pristojne kave na dan, pa mi nedostaje toplo piće u kasno popodne - pronašla sam ga u ovom mlijeku (uz dodatak cimeta, dakako!) koje je okusom malo nalik sojinom (na koje sam alergična - zamisli ironije, bivša vegetarijanka), slatkasto i fino. Zob u mojoj London 3M šalici :)


Ovaj tjedan častim se sve u šesnaest! Kao što vidite, posjetila sam DM, i odlučila postati super girly i prvi put u životu kupiti neki preparat za čišćenje lica koji uopće nije za čišćenje make upa. Stvarno sam mutava što se tiče kozmetike, ne kužim koja je razlika između mlijeka za čišenje i tonika ili losiona, npr. Na ovom Evelin proizvodu piše da je 3 u 1 - gel za čišenje lica, piling i maska za lice (maske za lice volim, pogotovo one peel off - ne vjerujem da ičemu koriste, ali volim guliti ih s lica!), zavisno o tome kako ga nanesete i koliko dugo ga držite na licu. Fino i miriši i stvarno ostavlja glatku kožu, bar sljedećih deset minuta. Whatever - bio je na akciji - kao i ova Syoss oleo intense boja koju ću ovih dana isprobati (iako me u prošlosti od Syossa svrbila glava nepodnošljivo).


„Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među stvorovima učinio plemenitima i odredio da boravite u čistu zraku. Premda ne sijete niti žanjete, ipak vas On, a da se ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja.“ Volim proći kraj ovog luđaka pred crkvom Gospe van grada, kraj kojeg se skupljaju golubovi, a u fontani plivaju kornjačice i zlatne ribice - pogotovo kad mi je teško i kada se brinem, kao ovih dana. I njega su smatrali zatucanim i poremećenim stvorom - odreći se plemićke titule i bogatstva - makar šta! spavati na kamenu i postiti dan i noć - Franjo, pa čemu?!, a on je samo pričao s vukovima, grlio golubice, mirisao rosu caninu i bio radostan i bezbrižan - ta netko drugi je o njemu brinuo! Dragi moj Franjo, kad bih samo imala hrabrosti biti luda poput tebe!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...