Preskoči na glavni sadržaj

Novi Lady A

Ova skromna trojka iz grada country glazbe – Nashvillea – prirasla mi je k srcu na prvo slušanje. Otkad sam čula njihovu I run to you, vjerna sam im, a posebno im se imam potrebu vratiti kad počnu sparni ljetni dani, a moj duh se uznemiri - poželim se zaputiti prema horizontu s vjetrom u kosi i glazbom ovih country prvaka na usnama. Jedni su od rijetkih čije albume poslušam od prve do zadnje pjesme jer sam sigurna da će me svaka oduševiti! Svojim albumima redovito osvajaju rekorde i nagrade, pa čak i ako niste ljubitelj country glazbe, poznata vam je barem njihova Need you now s istoimenog, Grammyjem nagrađenog, albuma.


Hillary Scott, Charles Kelley i Dave Haywood, koji potječu iz glazbenih obitelji, a poznaju se od školskih dana, osnovali su Lady Antebellum 2006. godine. Riječ antebellum odnosi se na arhitektonski stil kuća izgrađenih prije američkog Građanskog rata na jugu Amerike. U obilasku takvih kuća s burnom povijesti vlasnika plantaža i robova, grupa se našalila kako je Lady Antebellum dobro ime za bend. Nastupali su po lokalnim bircevima, a Hillary je, prije nego su potpisali za Capitol, svoju sreću okušala u Američkom idolu, gdje nije otišla dalje od prve audicije. Danas Lady A ima fanove diljem svijeta, prodali su milijune, snimili albume Lady Antebellum (2008), Need You Now (2010), Own the Night (2011), božićni On This Winter's Night (2012), a od danas je na tržištu i njihov četvrti studijski album – Golden! Pomislili biste kako je ambiciozno nazvati album Golden (što će zasigurno ubrzo i biti), ali Golden je nazvan prema istoimenoj pjesmi s albuma, koja je i najromantičnija na tom 43 minute i 52 sekunde dugom albumu. Njihov najnoviji uradak nije me iznevjerio, a neće niti vas ako u vama čuči maleni romantičar!


Dok sam dosada najčešće u autobusu, nakon rastanka i polaska za Šibenik, cmizdrila na Cold as stone, neki dan sam tijekom jedanaestosatnog putovanja cmoljila na tužne Goodbye town, Nothin' like the first time,  Long teenage goodbye. Nitko ne zna dočarati prve poljupce, sakrivena šaputanja i neispunjena obećanja kao Lady A, pa iako sam u sretnoj vezi, savršeni country dvoglas Hillary i Kelleya sjeti me na suze koje sam zbog ljubavi prolila. It ain't pretty i All for love dirljive su i slikovite (really - it ain't pretty) pjesme o slomljenim srcima, iskrene, utemeljene na osjećajima koje smo zaisgurno svi osjetili u trenucima prekida ljubavne veze. Za razliku od njih, Get to meCan't stand the rain, Better man i Golden pjesme su o sretnim ljubavima, o onim leptirićima pomoću kojih i sami kao da letimo nebom, dok Better off now (that you're gone) govori o novim počecima, ili barem pokušaju novog početka.


Iako su Lady Antebellum stručnjaci za ljubavne pjesme (i zaista, ima li važnijeg motiva??), Downtown i Generation away savršene su za druškanje s ekipom, gitare kraj logorske vatre i pjevušenje uz šum valova, onako kako uzorna američka djeca rade u hollywoodskim filmovima. Ovaj album koji miriši na rastanke, obećanja dana u ljetnoj noći, šećernu vatu i ukradene poljupce bit će vam savršeni soundtrack za zaljubljivanje, uživanje u životu i romantičnim stiskavcima ovog ljeta!

Primjedbe

  1. Meni su skroz nepoznati, možda sam ih nekad i čula ali nisam znala da su to oni ;) Simpa mi djeluju, sad sam poslušala ove dvije stvari i sviđaju mi se. Sutra je dakle dan za Lady A! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nema jačih od njih na području modernog countryja trenutno, pa uživaj! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...