Preskoči na glavni sadržaj

Novi Lady A

Ova skromna trojka iz grada country glazbe – Nashvillea – prirasla mi je k srcu na prvo slušanje. Otkad sam čula njihovu I run to you, vjerna sam im, a posebno im se imam potrebu vratiti kad počnu sparni ljetni dani, a moj duh se uznemiri - poželim se zaputiti prema horizontu s vjetrom u kosi i glazbom ovih country prvaka na usnama. Jedni su od rijetkih čije albume poslušam od prve do zadnje pjesme jer sam sigurna da će me svaka oduševiti! Svojim albumima redovito osvajaju rekorde i nagrade, pa čak i ako niste ljubitelj country glazbe, poznata vam je barem njihova Need you now s istoimenog, Grammyjem nagrađenog, albuma.


Hillary Scott, Charles Kelley i Dave Haywood, koji potječu iz glazbenih obitelji, a poznaju se od školskih dana, osnovali su Lady Antebellum 2006. godine. Riječ antebellum odnosi se na arhitektonski stil kuća izgrađenih prije američkog Građanskog rata na jugu Amerike. U obilasku takvih kuća s burnom povijesti vlasnika plantaža i robova, grupa se našalila kako je Lady Antebellum dobro ime za bend. Nastupali su po lokalnim bircevima, a Hillary je, prije nego su potpisali za Capitol, svoju sreću okušala u Američkom idolu, gdje nije otišla dalje od prve audicije. Danas Lady A ima fanove diljem svijeta, prodali su milijune, snimili albume Lady Antebellum (2008), Need You Now (2010), Own the Night (2011), božićni On This Winter's Night (2012), a od danas je na tržištu i njihov četvrti studijski album – Golden! Pomislili biste kako je ambiciozno nazvati album Golden (što će zasigurno ubrzo i biti), ali Golden je nazvan prema istoimenoj pjesmi s albuma, koja je i najromantičnija na tom 43 minute i 52 sekunde dugom albumu. Njihov najnoviji uradak nije me iznevjerio, a neće niti vas ako u vama čuči maleni romantičar!


Dok sam dosada najčešće u autobusu, nakon rastanka i polaska za Šibenik, cmizdrila na Cold as stone, neki dan sam tijekom jedanaestosatnog putovanja cmoljila na tužne Goodbye town, Nothin' like the first time,  Long teenage goodbye. Nitko ne zna dočarati prve poljupce, sakrivena šaputanja i neispunjena obećanja kao Lady A, pa iako sam u sretnoj vezi, savršeni country dvoglas Hillary i Kelleya sjeti me na suze koje sam zbog ljubavi prolila. It ain't pretty i All for love dirljive su i slikovite (really - it ain't pretty) pjesme o slomljenim srcima, iskrene, utemeljene na osjećajima koje smo zaisgurno svi osjetili u trenucima prekida ljubavne veze. Za razliku od njih, Get to meCan't stand the rain, Better man i Golden pjesme su o sretnim ljubavima, o onim leptirićima pomoću kojih i sami kao da letimo nebom, dok Better off now (that you're gone) govori o novim počecima, ili barem pokušaju novog početka.


Iako su Lady Antebellum stručnjaci za ljubavne pjesme (i zaista, ima li važnijeg motiva??), Downtown i Generation away savršene su za druškanje s ekipom, gitare kraj logorske vatre i pjevušenje uz šum valova, onako kako uzorna američka djeca rade u hollywoodskim filmovima. Ovaj album koji miriši na rastanke, obećanja dana u ljetnoj noći, šećernu vatu i ukradene poljupce bit će vam savršeni soundtrack za zaljubljivanje, uživanje u životu i romantičnim stiskavcima ovog ljeta!

Primjedbe

  1. Meni su skroz nepoznati, možda sam ih nekad i čula ali nisam znala da su to oni ;) Simpa mi djeluju, sad sam poslušala ove dvije stvari i sviđaju mi se. Sutra je dakle dan za Lady A! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nema jačih od njih na području modernog countryja trenutno, pa uživaj! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...