Preskoči na glavni sadržaj

Novi Lady A

Ova skromna trojka iz grada country glazbe – Nashvillea – prirasla mi je k srcu na prvo slušanje. Otkad sam čula njihovu I run to you, vjerna sam im, a posebno im se imam potrebu vratiti kad počnu sparni ljetni dani, a moj duh se uznemiri - poželim se zaputiti prema horizontu s vjetrom u kosi i glazbom ovih country prvaka na usnama. Jedni su od rijetkih čije albume poslušam od prve do zadnje pjesme jer sam sigurna da će me svaka oduševiti! Svojim albumima redovito osvajaju rekorde i nagrade, pa čak i ako niste ljubitelj country glazbe, poznata vam je barem njihova Need you now s istoimenog, Grammyjem nagrađenog, albuma.


Hillary Scott, Charles Kelley i Dave Haywood, koji potječu iz glazbenih obitelji, a poznaju se od školskih dana, osnovali su Lady Antebellum 2006. godine. Riječ antebellum odnosi se na arhitektonski stil kuća izgrađenih prije američkog Građanskog rata na jugu Amerike. U obilasku takvih kuća s burnom povijesti vlasnika plantaža i robova, grupa se našalila kako je Lady Antebellum dobro ime za bend. Nastupali su po lokalnim bircevima, a Hillary je, prije nego su potpisali za Capitol, svoju sreću okušala u Američkom idolu, gdje nije otišla dalje od prve audicije. Danas Lady A ima fanove diljem svijeta, prodali su milijune, snimili albume Lady Antebellum (2008), Need You Now (2010), Own the Night (2011), božićni On This Winter's Night (2012), a od danas je na tržištu i njihov četvrti studijski album – Golden! Pomislili biste kako je ambiciozno nazvati album Golden (što će zasigurno ubrzo i biti), ali Golden je nazvan prema istoimenoj pjesmi s albuma, koja je i najromantičnija na tom 43 minute i 52 sekunde dugom albumu. Njihov najnoviji uradak nije me iznevjerio, a neće niti vas ako u vama čuči maleni romantičar!


Dok sam dosada najčešće u autobusu, nakon rastanka i polaska za Šibenik, cmizdrila na Cold as stone, neki dan sam tijekom jedanaestosatnog putovanja cmoljila na tužne Goodbye town, Nothin' like the first time,  Long teenage goodbye. Nitko ne zna dočarati prve poljupce, sakrivena šaputanja i neispunjena obećanja kao Lady A, pa iako sam u sretnoj vezi, savršeni country dvoglas Hillary i Kelleya sjeti me na suze koje sam zbog ljubavi prolila. It ain't pretty i All for love dirljive su i slikovite (really - it ain't pretty) pjesme o slomljenim srcima, iskrene, utemeljene na osjećajima koje smo zaisgurno svi osjetili u trenucima prekida ljubavne veze. Za razliku od njih, Get to meCan't stand the rain, Better man i Golden pjesme su o sretnim ljubavima, o onim leptirićima pomoću kojih i sami kao da letimo nebom, dok Better off now (that you're gone) govori o novim počecima, ili barem pokušaju novog početka.


Iako su Lady Antebellum stručnjaci za ljubavne pjesme (i zaista, ima li važnijeg motiva??), Downtown i Generation away savršene su za druškanje s ekipom, gitare kraj logorske vatre i pjevušenje uz šum valova, onako kako uzorna američka djeca rade u hollywoodskim filmovima. Ovaj album koji miriši na rastanke, obećanja dana u ljetnoj noći, šećernu vatu i ukradene poljupce bit će vam savršeni soundtrack za zaljubljivanje, uživanje u životu i romantičnim stiskavcima ovog ljeta!

Primjedbe

  1. Meni su skroz nepoznati, možda sam ih nekad i čula ali nisam znala da su to oni ;) Simpa mi djeluju, sad sam poslušala ove dvije stvari i sviđaju mi se. Sutra je dakle dan za Lady A! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nema jačih od njih na području modernog countryja trenutno, pa uživaj! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...