Kad ljetnim jutrima biciklom prođem uz drvored u Pejačevićevoj, beskrajna radost i beskrajna tuga uskovitlaju se na ulici napuštenog grada. Radost - jer je mir vidljiv golim okom, tuga - jer svemu lijepome mora doći kraj. Na oči mi dođu žive slike nezaboravljenih ljeta, bakina preskoka preko plota, puta u bašću, kiselog okusa petrovača i slatkoće ilinjača i ljubičastih točkaka na jeziku koje sam zaradila onog ljeta kojeg nisam mogla dočekati da šljive dozriju, sjetim se žutih leptirića sa šljokicama u kosi, majice na kojoj je bio naslikan Alf, sjetim se da je sve to daleka prošlost.
"The Beautiful Summer" kupila sam u knjižari u Trstu (obožavam izreći ovakvu rečenicu - ima neke posebne romantike u biranju knjige u gradu u kojem se nađeš prvi put!), znajući da se knjige Cesarea Pavesea ne mogu naći na hrvatskom jeziku, iako on pripada istom kulturnom krugu kao i dostupni Natalia Ginzburg i Italo Calvino. Njih troje su nakon Drugog svjetskog rata radili zajedno u poznatoj izdavačkoj kući Giulio Einaudi Editore, koja je imala sjedište u Torinu, a u kojoj je Pavese bio urednik od 1933.
"Amelia began to laugh. 'You've not got a clue. The cleverest models are the ones who drive the artists frantic. If you don't move every now and again, they forget you're a model and treat you as if you were a servant. Behave like a sheep and the wolf will eat you'."
U predgovoru Elizabeth Strout saznajem da je Pavese bio pisac razapet između sela Santo Stefano Belbo, u kojem je rođen, i velikog Torina u kojeg se njegova obitelj selila svake jeseni. Vodio je život usamljenika i depresivca koji nije imao sreće sa ženama, prevodio je američke književne klasike, volio mitologiju i uvelike kao urednik, pjesnik i književnik oblikovao talijansku poslijeratnu književnost. Život je okončao u 41. godini prekomjernom dozom tableta za spavanje, par mjeseci nakon što je primio Premio Strega, najugledniju talijansku književnu nagradu (za triptih "La bella estate"). "Non parole. Un gesto. Non scriverò più", posljednje su riječi u njegovom dnevniku, kasnije objavljenom pod naslovom "Il mestiere di vivere" (kod nas dostupno eventualno u izdanju Neolita iz Beograda iz 1979.).
"The Beautiful Summer" (La bella estate) novela je prvotno objavljena 1940. u časopisu, a potom u zbirci istog naslova, s još dvije novele. Počinje rečenicom: "Life was a perpetual holiday in those days." i osjećajem fjake draži sve koje vole taj osjećaj beskrajnog ljeta (Endless Summer/Endless Summer Vacation i dr.).
Junakinja novele šesnaestogodišnja je Ginia, djevojka koja se nikad ne umara, koja je uvijek gladna, i koja stanuje s bratom i izlazi s prijateljicom Rosom, koja je sve što ona nije. Trideste su godine 20. stoljeća i nešto nedostaje u njezinom životu, a dvadesetogodišnja Amelia, kojoj je jedini posao da pozira slikarima, pomoći će joj da otkrije o čemu je riječ. U bezbojnom gradu industrije, Amelia će joj otkriti boemštinu, slikari će obojati njezin svijet i učinit će joj se da je spremna za pustolovinu - da je spremna odrasti. Ljeto predstavlja mogućnost, ali ni ljeto ne može trajati zauvijek, baš kao ni njezine djetinje naivnosti i nevinosti. Prve ljubavi i prve odvažnosti donijet će i prva razočaranja, a Ginia će uvidjeti djetinju ljepotu ljeta koje ranije nije bila svjesna.
"Ginia did not go along next day but washed under her arms and scented herself all over. She was convinced that it was her fault if she had excited him, but sometimes she felst glad she had had the nerve because now she knew what made men amorous. 'That's the sort of thing Amelia knows all about', she reflected, 'but she must have gone pretty far in the process'."
"Then Ginia felt terrible desire to be all alone with Guido. Yet she knew that it was only Amelia's presence that was giving her the necessary courage. Otherwise she would have run off. 'I don't seem to have learnt to keep quiet', she repeated to herself, 'I ought not to get worked up'. Then the others lit their cigarettes and offered her one. Ginia did not really want it but Guido came and sat beside her and lit it for her, telling her not to inhale. The other two were engaged in an amorous tussle on a corner of the sofa."
Za razliku od drugih talijanskih pisaca koji su djelovali sredinom 20. stoljeća, Pavese piše vrlo ekonomično, po uzoru na Hemingwaya i druge majstore američke proze. Ne zadire previše u žensku intimu (ta kako bi uopće bio sposoban za takvo zadiranje!), opisuje tek ženske šutnje i izraze lica, oslikavajući ruzičast grad u kasno poslijepodne koje nagovještava budućnost pa čitava atmosfera podsjeća na kakav prequel serije "Sex and the City", u kojem neiskusna Ginia aka Carrie pokušava odrasti, with a little help from her friends. Da je ova novela miris, bila bi bezbrižni miris ljetne kiše na prašnjavom asfaltu, kakvog se pokušavam prisjetiti za vrijeme svakog ljetnog pljuska, ali uzalud - ni cesta ni kiša više ne mirišu isto, promijenile su se, baš kao i ja.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)