Preskoči na glavni sadržaj

Slatko by Skradin

Neko vrijeme slušam Šibenčane kako hvale tu famoznu Skradinsku tortu, no, u godinu i pol dana mog stanovanja u šibenskom kraju, još uvijek dalje od priče Šibenčani nisu otišli. Jako nestrpljiva kakva jesam,  odlučih si smiksati tu poznatu tortu sama - doma u Slavoniji. 

Skradin je maleno mjesto u blizini Skradinskog buka i Visovca, gdje se sastaju Krka i ulice popločane Venecija style. U 4. stoljeću bio je središte ranokršćanske biskupije, a još ranije i glavni grad pokrajine Liburnije. Ipak, najveći je značaj imao u 14. stoljeću, kada je vladao Pavle Šubić i kad je Skradin bio glavni grad Hrvatske i Bosne. Upravo iz tog doba potječe i Skradinska torta - poslastica u kojoj su uživali mladenci uoči prve bračne noći (orasi i bademi su afrodizijak, navodno), a bez koje danas nema niti jednog pira ili fešte u Skradinu i koja je jedan od poznatih hrvatskih autohtonih specijaliteta.



Ova torta sastoji se od puno jaja i puno orašastih plodova, ne sadrži niti trunčicu brašna, a ja je volim gledati kao savršeni spoj Slavonije i Dalmacije, dok se prisjećam bakinog gigantskog orasa koji je pravio hlad u dvorištu dok sam bila mala i dok pijem prošek uz cvjetove bajama u Šibeniku.


Puno je sličnih recepata za ovu tortu, koja na prvi pogled ne izgleda nešto special, ali je za prste polizati. Ja sam je pravila prema svome nahođenju, tj. prema onome čime smo raspolagali u kućanstvu. Za tortu vam treba klasični kalup za torte promjera 30 cm, a budući da je torta jako visoka, ne bi pogriješili ni da ju stavite u omanji pleh. Deset žumanjaca izmiksajte i dodajte im 30 dag šećera, 2 vanilin šećera (najljepši miris na svijetu), žličicu cimeta, 1 prašak za pecivo, 1/2 dcl prošeka, 1/2 rakije ili likera od ruža (a dobra je i slavonska šljiva), 1 žlicu ruma, 1 žlicu meda, naribane korice limuna i naranče i prstohvat soli te im dodajte 250 g mljevenih orasa i 250 g mljevenih badema, dobro izmiksajte da smjesa postane homogena. U drugoj posudi izmiksajte snijeg od bjelanjaka i taj snijeg dodajte žlicom polagano smjesi od žutanjaka, dobro umiješajte. Pecite 60 minuta na 180 C. Kad se ohladi, napravite glazuru od čokolade za kuhanje i slatkog vrhnja ili kako je već radite. Poslužite uz prošek, graševinu, višnjevac, kavu ili sladoled, što god imate - fino je! :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...