Preskoči na glavni sadržaj

I tata bi sluge, sine!

Razvikanost neke knjige ili filma na mene uvijek ima kontra efekt - pomisao da čitam ili gledam ono što u istom trenutku čita ili gleda svaka druga osoba svijeta oduvijek mi je bila neugodna. Voljeti baš sve što vole mladi za mene je noćna mora. Međutim, kada mega popularna i gledana serija dospije u Guinessovu knjigu rekorda po izrečenim joj hvalama, onda je i moja pažnja privučena, s malim vremenskim odmakom, dakako, jer, kao i do našičkog kina, do mene sve dolazi malo kasnije - samo kako bih objektivno i neovisno od tuđeg mišljenja mogla procjeniti sviđa li mi se ili ne.

Ako niste u modi pa kao ja kasnite s gledanjem Downton abbeya, evo zašto ćete se zaljubiti u njega već u prvoj epizodi:




Zato što obitelj Crawley živi na prekrasnom imanju u Yorkshireu - u divnoj downtonovskoj opatiji, okruženoj uredno pokošenim livadama i raskošnim stablima. Kao zaljubljeniku u engleske vrtove, sama pomisao na šetnje beskrajnim zelenilom mi je hipnotizirajuća. U penziji se zamišljam u english cottageu sa cvjetnim gredicama i drvenom klupčicom, nalik onoj u Notting Hillu.


Zato što Crawleyjeve služe njihovi sluge koji čine jednu malu čudnu obitelj. Glačaju novine, pripremaju vatru u kaminima, poslužuju jelo i piće, sedlaju konje, oblače gospodu. I iako mi je bila nepodnošljiva misao da mi se po kući mota desetak ljudi koji nisu članovi moje obitelji, i iako sam oduvijek mislila da je ropstvo i sve nalik njemu najteži oblik nepravde, ideja da nikada više ne operem suđe i ne vidim peglu, nekako mi se, uz Downton, sve više sviđa!




Zato što je vrijeme radnje početak 20. vijeka, a prva epizoda počinje istog dana kada je Titanic slavno potonuo (da, kupili su me već tada). Odjeća u kojoj Crawleyjeve kćeri paradiraju opatijom neodoljiva je i stalno me podsjeća kako sam rođena u potpuno krivom vremenu.

Zato što je gospon Crawley izrazito čestit i pošten čovjek koji drži do svoje riječi i koji je, za razliku od drugih plemićkih gotovana, zaljubljen u svoju dragu suprugu Coru s kojom ima, nesretan li je, tri kćeri - baš kao i moj otac. 


Zato što ćete se u nekoj od Crawleyjevih kćeri pronaći - ako ste, kao ja, najstarija sestra (blago nama), suosjećat ćete s tvrdoglavom lady Mary koja sama želi odabrati za koga će se udati, ako ste srednje dijete, nitko vas ne razumije baš kao što ne razumije niti lady Edith, a ako ste baby u obitelji, draga i ljubazna lady Sybil će vam biti uzor.

Zato što njihovu baku, groficu od Granthama, koja se boji struje, ne zna što je vikend i prezire sve moderne izmišljotine, glumi fenomenalna Maggie Smith.



Zato jer je nasljednik Downton abbeya Matthew Crawley - koji je middle class odvjetnik, sin middle class liječnika - skromni muškarac koji želi raditi iako će postati gazda cijeloga imanja, što je pravo osvježenje za sve u Downtonu! K tome, njegova majka Isobel medicinska je sestra koja ne želi samo pijuckati čaj kao svaka druga lady, što samo govori o prizemenosti Crawleyja koji su pristigli iz grada.


Zato što je sluga Thomas gay, zato što je sluškinja Daisy uvijek kriva za sve loše što se dogodi u kući, zato što je sluga Carson stari mrgud, zato što je glavna sluškinja Anna vrijedna i voli svoj posao i još štošta, za razliku od Gwen koja želi ostvariti svoj san i postati sekretarica (a glumi ju Rose Leslie!), zato što Bates krije tajnu, a Sarah je podmukla tračbaba.


Zato što je ova serija duhovita na posve originalan način, popraćena velikim povijesnim događajima, s dozom obiteljske drame i ljubavne priče, i time je idealan bijeg od stvarnosti u kojoj živimo. Ma, jednostavno je morate gledati - Downton je sad već opća kultura! 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...