Preskoči na glavni sadržaj

I tata bi sluge, sine!

Razvikanost neke knjige ili filma na mene uvijek ima kontra efekt - pomisao da čitam ili gledam ono što u istom trenutku čita ili gleda svaka druga osoba svijeta oduvijek mi je bila neugodna. Voljeti baš sve što vole mladi za mene je noćna mora. Međutim, kada mega popularna i gledana serija dospije u Guinessovu knjigu rekorda po izrečenim joj hvalama, onda je i moja pažnja privučena, s malim vremenskim odmakom, dakako, jer, kao i do našičkog kina, do mene sve dolazi malo kasnije - samo kako bih objektivno i neovisno od tuđeg mišljenja mogla procjeniti sviđa li mi se ili ne.

Ako niste u modi pa kao ja kasnite s gledanjem Downton abbeya, evo zašto ćete se zaljubiti u njega već u prvoj epizodi:




Zato što obitelj Crawley živi na prekrasnom imanju u Yorkshireu - u divnoj downtonovskoj opatiji, okruženoj uredno pokošenim livadama i raskošnim stablima. Kao zaljubljeniku u engleske vrtove, sama pomisao na šetnje beskrajnim zelenilom mi je hipnotizirajuća. U penziji se zamišljam u english cottageu sa cvjetnim gredicama i drvenom klupčicom, nalik onoj u Notting Hillu.


Zato što Crawleyjeve služe njihovi sluge koji čine jednu malu čudnu obitelj. Glačaju novine, pripremaju vatru u kaminima, poslužuju jelo i piće, sedlaju konje, oblače gospodu. I iako mi je bila nepodnošljiva misao da mi se po kući mota desetak ljudi koji nisu članovi moje obitelji, i iako sam oduvijek mislila da je ropstvo i sve nalik njemu najteži oblik nepravde, ideja da nikada više ne operem suđe i ne vidim peglu, nekako mi se, uz Downton, sve više sviđa!




Zato što je vrijeme radnje početak 20. vijeka, a prva epizoda počinje istog dana kada je Titanic slavno potonuo (da, kupili su me već tada). Odjeća u kojoj Crawleyjeve kćeri paradiraju opatijom neodoljiva je i stalno me podsjeća kako sam rođena u potpuno krivom vremenu.

Zato što je gospon Crawley izrazito čestit i pošten čovjek koji drži do svoje riječi i koji je, za razliku od drugih plemićkih gotovana, zaljubljen u svoju dragu suprugu Coru s kojom ima, nesretan li je, tri kćeri - baš kao i moj otac. 


Zato što ćete se u nekoj od Crawleyjevih kćeri pronaći - ako ste, kao ja, najstarija sestra (blago nama), suosjećat ćete s tvrdoglavom lady Mary koja sama želi odabrati za koga će se udati, ako ste srednje dijete, nitko vas ne razumije baš kao što ne razumije niti lady Edith, a ako ste baby u obitelji, draga i ljubazna lady Sybil će vam biti uzor.

Zato što njihovu baku, groficu od Granthama, koja se boji struje, ne zna što je vikend i prezire sve moderne izmišljotine, glumi fenomenalna Maggie Smith.



Zato jer je nasljednik Downton abbeya Matthew Crawley - koji je middle class odvjetnik, sin middle class liječnika - skromni muškarac koji želi raditi iako će postati gazda cijeloga imanja, što je pravo osvježenje za sve u Downtonu! K tome, njegova majka Isobel medicinska je sestra koja ne želi samo pijuckati čaj kao svaka druga lady, što samo govori o prizemenosti Crawleyja koji su pristigli iz grada.


Zato što je sluga Thomas gay, zato što je sluškinja Daisy uvijek kriva za sve loše što se dogodi u kući, zato što je sluga Carson stari mrgud, zato što je glavna sluškinja Anna vrijedna i voli svoj posao i još štošta, za razliku od Gwen koja želi ostvariti svoj san i postati sekretarica (a glumi ju Rose Leslie!), zato što Bates krije tajnu, a Sarah je podmukla tračbaba.


Zato što je ova serija duhovita na posve originalan način, popraćena velikim povijesnim događajima, s dozom obiteljske drame i ljubavne priče, i time je idealan bijeg od stvarnosti u kojoj živimo. Ma, jednostavno je morate gledati - Downton je sad već opća kultura! 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...