Preskoči na glavni sadržaj

I tata bi sluge, sine!

Razvikanost neke knjige ili filma na mene uvijek ima kontra efekt - pomisao da čitam ili gledam ono što u istom trenutku čita ili gleda svaka druga osoba svijeta oduvijek mi je bila neugodna. Voljeti baš sve što vole mladi za mene je noćna mora. Međutim, kada mega popularna i gledana serija dospije u Guinessovu knjigu rekorda po izrečenim joj hvalama, onda je i moja pažnja privučena, s malim vremenskim odmakom, dakako, jer, kao i do našičkog kina, do mene sve dolazi malo kasnije - samo kako bih objektivno i neovisno od tuđeg mišljenja mogla procjeniti sviđa li mi se ili ne.

Ako niste u modi pa kao ja kasnite s gledanjem Downton abbeya, evo zašto ćete se zaljubiti u njega već u prvoj epizodi:




Zato što obitelj Crawley živi na prekrasnom imanju u Yorkshireu - u divnoj downtonovskoj opatiji, okruženoj uredno pokošenim livadama i raskošnim stablima. Kao zaljubljeniku u engleske vrtove, sama pomisao na šetnje beskrajnim zelenilom mi je hipnotizirajuća. U penziji se zamišljam u english cottageu sa cvjetnim gredicama i drvenom klupčicom, nalik onoj u Notting Hillu.


Zato što Crawleyjeve služe njihovi sluge koji čine jednu malu čudnu obitelj. Glačaju novine, pripremaju vatru u kaminima, poslužuju jelo i piće, sedlaju konje, oblače gospodu. I iako mi je bila nepodnošljiva misao da mi se po kući mota desetak ljudi koji nisu članovi moje obitelji, i iako sam oduvijek mislila da je ropstvo i sve nalik njemu najteži oblik nepravde, ideja da nikada više ne operem suđe i ne vidim peglu, nekako mi se, uz Downton, sve više sviđa!




Zato što je vrijeme radnje početak 20. vijeka, a prva epizoda počinje istog dana kada je Titanic slavno potonuo (da, kupili su me već tada). Odjeća u kojoj Crawleyjeve kćeri paradiraju opatijom neodoljiva je i stalno me podsjeća kako sam rođena u potpuno krivom vremenu.

Zato što je gospon Crawley izrazito čestit i pošten čovjek koji drži do svoje riječi i koji je, za razliku od drugih plemićkih gotovana, zaljubljen u svoju dragu suprugu Coru s kojom ima, nesretan li je, tri kćeri - baš kao i moj otac. 


Zato što ćete se u nekoj od Crawleyjevih kćeri pronaći - ako ste, kao ja, najstarija sestra (blago nama), suosjećat ćete s tvrdoglavom lady Mary koja sama želi odabrati za koga će se udati, ako ste srednje dijete, nitko vas ne razumije baš kao što ne razumije niti lady Edith, a ako ste baby u obitelji, draga i ljubazna lady Sybil će vam biti uzor.

Zato što njihovu baku, groficu od Granthama, koja se boji struje, ne zna što je vikend i prezire sve moderne izmišljotine, glumi fenomenalna Maggie Smith.



Zato jer je nasljednik Downton abbeya Matthew Crawley - koji je middle class odvjetnik, sin middle class liječnika - skromni muškarac koji želi raditi iako će postati gazda cijeloga imanja, što je pravo osvježenje za sve u Downtonu! K tome, njegova majka Isobel medicinska je sestra koja ne želi samo pijuckati čaj kao svaka druga lady, što samo govori o prizemenosti Crawleyja koji su pristigli iz grada.


Zato što je sluga Thomas gay, zato što je sluškinja Daisy uvijek kriva za sve loše što se dogodi u kući, zato što je sluga Carson stari mrgud, zato što je glavna sluškinja Anna vrijedna i voli svoj posao i još štošta, za razliku od Gwen koja želi ostvariti svoj san i postati sekretarica (a glumi ju Rose Leslie!), zato što Bates krije tajnu, a Sarah je podmukla tračbaba.


Zato što je ova serija duhovita na posve originalan način, popraćena velikim povijesnim događajima, s dozom obiteljske drame i ljubavne priče, i time je idealan bijeg od stvarnosti u kojoj živimo. Ma, jednostavno je morate gledati - Downton je sad već opća kultura! 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...