Preskoči na glavni sadržaj

I tata bi sluge, sine!

Razvikanost neke knjige ili filma na mene uvijek ima kontra efekt - pomisao da čitam ili gledam ono što u istom trenutku čita ili gleda svaka druga osoba svijeta oduvijek mi je bila neugodna. Voljeti baš sve što vole mladi za mene je noćna mora. Međutim, kada mega popularna i gledana serija dospije u Guinessovu knjigu rekorda po izrečenim joj hvalama, onda je i moja pažnja privučena, s malim vremenskim odmakom, dakako, jer, kao i do našičkog kina, do mene sve dolazi malo kasnije - samo kako bih objektivno i neovisno od tuđeg mišljenja mogla procjeniti sviđa li mi se ili ne.

Ako niste u modi pa kao ja kasnite s gledanjem Downton abbeya, evo zašto ćete se zaljubiti u njega već u prvoj epizodi:




Zato što obitelj Crawley živi na prekrasnom imanju u Yorkshireu - u divnoj downtonovskoj opatiji, okruženoj uredno pokošenim livadama i raskošnim stablima. Kao zaljubljeniku u engleske vrtove, sama pomisao na šetnje beskrajnim zelenilom mi je hipnotizirajuća. U penziji se zamišljam u english cottageu sa cvjetnim gredicama i drvenom klupčicom, nalik onoj u Notting Hillu.


Zato što Crawleyjeve služe njihovi sluge koji čine jednu malu čudnu obitelj. Glačaju novine, pripremaju vatru u kaminima, poslužuju jelo i piće, sedlaju konje, oblače gospodu. I iako mi je bila nepodnošljiva misao da mi se po kući mota desetak ljudi koji nisu članovi moje obitelji, i iako sam oduvijek mislila da je ropstvo i sve nalik njemu najteži oblik nepravde, ideja da nikada više ne operem suđe i ne vidim peglu, nekako mi se, uz Downton, sve više sviđa!




Zato što je vrijeme radnje početak 20. vijeka, a prva epizoda počinje istog dana kada je Titanic slavno potonuo (da, kupili su me već tada). Odjeća u kojoj Crawleyjeve kćeri paradiraju opatijom neodoljiva je i stalno me podsjeća kako sam rođena u potpuno krivom vremenu.

Zato što je gospon Crawley izrazito čestit i pošten čovjek koji drži do svoje riječi i koji je, za razliku od drugih plemićkih gotovana, zaljubljen u svoju dragu suprugu Coru s kojom ima, nesretan li je, tri kćeri - baš kao i moj otac. 


Zato što ćete se u nekoj od Crawleyjevih kćeri pronaći - ako ste, kao ja, najstarija sestra (blago nama), suosjećat ćete s tvrdoglavom lady Mary koja sama želi odabrati za koga će se udati, ako ste srednje dijete, nitko vas ne razumije baš kao što ne razumije niti lady Edith, a ako ste baby u obitelji, draga i ljubazna lady Sybil će vam biti uzor.

Zato što njihovu baku, groficu od Granthama, koja se boji struje, ne zna što je vikend i prezire sve moderne izmišljotine, glumi fenomenalna Maggie Smith.



Zato jer je nasljednik Downton abbeya Matthew Crawley - koji je middle class odvjetnik, sin middle class liječnika - skromni muškarac koji želi raditi iako će postati gazda cijeloga imanja, što je pravo osvježenje za sve u Downtonu! K tome, njegova majka Isobel medicinska je sestra koja ne želi samo pijuckati čaj kao svaka druga lady, što samo govori o prizemenosti Crawleyja koji su pristigli iz grada.


Zato što je sluga Thomas gay, zato što je sluškinja Daisy uvijek kriva za sve loše što se dogodi u kući, zato što je sluga Carson stari mrgud, zato što je glavna sluškinja Anna vrijedna i voli svoj posao i još štošta, za razliku od Gwen koja želi ostvariti svoj san i postati sekretarica (a glumi ju Rose Leslie!), zato što Bates krije tajnu, a Sarah je podmukla tračbaba.


Zato što je ova serija duhovita na posve originalan način, popraćena velikim povijesnim događajima, s dozom obiteljske drame i ljubavne priče, i time je idealan bijeg od stvarnosti u kojoj živimo. Ma, jednostavno je morate gledati - Downton je sad već opća kultura! 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...