Preskoči na glavni sadržaj

Lyncheovska subota

Nedavno sam gledala neki dokumentarac, između ostalog, govorili su o Davidu Lynchu kao o nevjerojatnom filmašu pa sam si baš poželjela pogledati njegov Blue velvet iz 1986. godine. Lynch je poznat po nadrealnim filmovima, ali za razliku od nadrealnog Tima Burtona, Lynch se okreće mračnjacima, a u svoje scene uključuje impresivnu glazbu koja ostavlja gotovo dublji dojam nego glumci na ekranu i svaka scena kao da izranja iz čudnog sna. Njegov stil sasvim je logičan ako uzmemo da se mjetnošću počeo baviti na studiju slikarstva. Proslavio se filmovima Erasehead, Elephant man, Dina, Lost highway, Mulholland Drive, a autor je i Twin peaksa. Zovu ga renesansnim čovjekom suvremenog filma, i priznajem, ima nešto posebno u njegovom stvaralaštvu.


Već na samom početku Blue velveta daje se nagovještaj - ništa nije onako kakvim se čini i čudan je ovaj svijet. Prve scene oslikavaju idiličnu američku ulicu, bijele ograde i procvale ruže, svira Blue velvet Bobby Vintona, a onda odjednom kao da sve nestaje - ostaje samo blato i kukci koji gmižu ispod naših nogu. Gotovo je - vi ste zaintrigirani. A kad još, k tome, Jeffrey (kojeg je odglumio Kyle MacLachlan nakon što je ulogu odbio Val Kilmer koji ju je smatrao prepornografskom - respect) pronađe ljudsko uho na livadi nedaleko od svoje idilične kućice, znatiželji nema kraja. Istraga i druženje s prijateljicom Sandy (Laura Dern) odvest će naivnog momka do zagonetne, lude, seksi žene s ogromnom frizurom (Isabella Rossellini), povezane s nasilnim i perverznim psihopatom koji je, poduzetan li je, još i otimač djece (glumi ga strašni Denis Hopper od kojeg će vam zujati u glavi). Film možda sadrži elemente čudnog nasilja i seksa, ali ako ćemo već tražiti silver lining u svemu -  divna stvar kod njega je što je scenarij poprilično nepredvidljivm a to je ono što gledatelj najviše treba.


Ne čudi što je za Blue velvet Lynch nominiran za Oscara, ni što je Isabella Rossellini zahvaljujući njemu započela glumačku karijeru, a niti što film danas uživa kultni status. Blue velvet uglavnom se smatra najboljim filmom Davida Lyncha, a proglašen je jednim od stotinu najboljih filmova svih vremena prema izboru magazina Entertainment Weekly 1999. godine. Časopis Premiere uvrstio je ovaj film među 25 najopasnijih filmova, a Rolling Stone nazvao ga je najboljim filmom osamdesetih i remek djelom američke kinematografije. Ako vam sve to nije dovoljno da ga pogledate barem jednom u životu... e, onda stvarno :)


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...