Preskoči na glavni sadržaj

Lyncheovska subota

Nedavno sam gledala neki dokumentarac, između ostalog, govorili su o Davidu Lynchu kao o nevjerojatnom filmašu pa sam si baš poželjela pogledati njegov Blue velvet iz 1986. godine. Lynch je poznat po nadrealnim filmovima, ali za razliku od nadrealnog Tima Burtona, Lynch se okreće mračnjacima, a u svoje scene uključuje impresivnu glazbu koja ostavlja gotovo dublji dojam nego glumci na ekranu i svaka scena kao da izranja iz čudnog sna. Njegov stil sasvim je logičan ako uzmemo da se mjetnošću počeo baviti na studiju slikarstva. Proslavio se filmovima Erasehead, Elephant man, Dina, Lost highway, Mulholland Drive, a autor je i Twin peaksa. Zovu ga renesansnim čovjekom suvremenog filma, i priznajem, ima nešto posebno u njegovom stvaralaštvu.


Već na samom početku Blue velveta daje se nagovještaj - ništa nije onako kakvim se čini i čudan je ovaj svijet. Prve scene oslikavaju idiličnu američku ulicu, bijele ograde i procvale ruže, svira Blue velvet Bobby Vintona, a onda odjednom kao da sve nestaje - ostaje samo blato i kukci koji gmižu ispod naših nogu. Gotovo je - vi ste zaintrigirani. A kad još, k tome, Jeffrey (kojeg je odglumio Kyle MacLachlan nakon što je ulogu odbio Val Kilmer koji ju je smatrao prepornografskom - respect) pronađe ljudsko uho na livadi nedaleko od svoje idilične kućice, znatiželji nema kraja. Istraga i druženje s prijateljicom Sandy (Laura Dern) odvest će naivnog momka do zagonetne, lude, seksi žene s ogromnom frizurom (Isabella Rossellini), povezane s nasilnim i perverznim psihopatom koji je, poduzetan li je, još i otimač djece (glumi ga strašni Denis Hopper od kojeg će vam zujati u glavi). Film možda sadrži elemente čudnog nasilja i seksa, ali ako ćemo već tražiti silver lining u svemu -  divna stvar kod njega je što je scenarij poprilično nepredvidljivm a to je ono što gledatelj najviše treba.


Ne čudi što je za Blue velvet Lynch nominiran za Oscara, ni što je Isabella Rossellini zahvaljujući njemu započela glumačku karijeru, a niti što film danas uživa kultni status. Blue velvet uglavnom se smatra najboljim filmom Davida Lyncha, a proglašen je jednim od stotinu najboljih filmova svih vremena prema izboru magazina Entertainment Weekly 1999. godine. Časopis Premiere uvrstio je ovaj film među 25 najopasnijih filmova, a Rolling Stone nazvao ga je najboljim filmom osamdesetih i remek djelom američke kinematografije. Ako vam sve to nije dovoljno da ga pogledate barem jednom u životu... e, onda stvarno :)


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...