Preskoči na glavni sadržaj

Tinta mi se proli

Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh!


Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry VIII, kakav god bio, prepoznao je važnost pošte, a njegovi nasljednici u reformama nisu zaboravili poštansku službu. Pošta se tad nazivala "penny poštom" jer je jedno pismo stajalo jedan penny, a pošta je poslovala uspješno, pa je engleska vlada preuzela njezin rad sve do 1801. godine. Tek 1840. godine uvedene su poštanske marke i jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika su postojale s obzirom na težinu pošiljke. Sve ostale države su u godinama koje su uslijedile svoje pošte organizirale po uzoru na Veliku Britaniju. 


Danas imamo sve sile tehnologije, a ljudima je svejedno teško ostati u kontaktu - za mail ili SMS nikada se nema dovoljno vremena, pa ljudi najčešće sliježu ramenima i kažu da su se otuđili zbog tehnologije. Ne, udaljili smo se zbog lijenosti i egoizma, dragi moji. Ovim postom probat ću vas potaknuti da napišete pismo prijatelju iz djetinjstva, osobi koja je predmet vaših snova, učiteljici koja vas je učila pisana slova ili baki koju niste dugo posjetili. Ili, barem da to učinite putem nekog modernog medija.


Ne znam sjećate li se, ali krajem '90.-tih bilo je iznimno popularno dopisivati se - putem pošte. Iako sam imala nekoliko prijatelja za dopisivanje, mahom prijatelja koje bih upoznala na ljetovanju (Iva Dobranić iz Čakovca, gdje si sad? Rebeka iz Slovenije, što li sad radi? Ines iz Splita, još uvijek popijemo kavu :)), htjela sam se dopisivati s nekime koga nikada nisam uživo vidjela. Dopisivala sam se i s Edvardom iz Vukovara koji je dijelio moju ljubav prema Harryju Potteru i s još jednom djevojkom koja me opskrbljivala posterima Elijaha Wooda, ali jedino pen-pal prijateljstvo koje je preživjelo osnovnu i srednju školu, fakultet, zapošljavanje, wireless Internet, laptope, smart phoneove i dr. jest ono s mojom Andy. Za razliku od svih drugih mojih prijatelja pisane riječi, ona je meni prva poslala pismo - negdje pri kraju 1998. godine. Ona je tad imala 13 godina i bila je ludo zaljubljena u jednog Ivicu koji je bio stariji i nije ju primjećivao, a živjela je u mjestu manjem od moga, voljela je slušati Blumchen i oduvijek je bila iskrena, nikada ne pokušavajući me impresionirati glumeći da je nešto što nije. Na moj oglas u Posteri & Prijatelji odgovorila je jer sam napisala da prijateljstva nikada ne prekidam. Ponosno danas kažem - svoju riječ sam održala. Sve ove godine pisale smo pisma, iščekivale poštara na vratima, dijelile najmračnije tajne i savjetovale jedna drugu, uvijek analizirajući dečke, prijatelje i uh, koliko često - roditelje koji nas nisu razmijeli. Andy mi je bila poput imaginarnog prijatelja, mnogo smo naučile jedna od druge, a naše prijateljstvo pojmove kao što je sram, neugoda ili svađa ne poznaje niti danas. Često sam ju spominjala prijateljima kojima je njeno postojanje bilo preapstraktno. Prvi put smo se zagrlile na dan njezinog i Ivičinog vjenčanja (da, istog tog Ivice!) i plakale od sreće. Posteri & Prijatelji odavno se više ne objavljuje, ali naše prijateljstvo jače je nego ikada.


Imati takvog prijatelja u životu zaista je sreća - odrasti s nekime tko ti je uvijek bezuvjetna potpora, tko uvijek vjeruje u tebe i koga možeš nazvati u svako doba - blagoslovljene smo, jer malo ljudi može reći da je prijateljstvo uspjelo održati s obzirom na udaljenost i na različitosti u karakterima, a pogotovo da je to učinilo pomoću pisane riječi. Danas Andy ima sinčića, a ja sam mu krštena kuma. Pisma su sada nešto drugačija od onih u  našim tinejdžerskim godinama - ona sada piše o Edijevim omiljenim igračkama i snovima koje za njega ima, a ja se borim sa životom u Dalmaciji i učenju za pravosudni ispit. Zajedno kroz uspone i padove, sve ove godine - ostat ćemo prijateljice dok smo žive - uvjerena sam!

Moćna je ta pisana riječ, još ako je napisana s ljubavlju...nema joj ravne! Ne mislite li tako?

Primjedbe

  1. <3 Imala sam nekoliko pen friends, a ni s jednom nisam ostala u kontaktu. Treba oživiti to staro umijeće. Možda pošaljem pismo svojoj Maji.
    A tvoja i Andyjina priča mi je donijela suze u oči :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...