Preskoči na glavni sadržaj

Tinta mi se proli

Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh!


Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry VIII, kakav god bio, prepoznao je važnost pošte, a njegovi nasljednici u reformama nisu zaboravili poštansku službu. Pošta se tad nazivala "penny poštom" jer je jedno pismo stajalo jedan penny, a pošta je poslovala uspješno, pa je engleska vlada preuzela njezin rad sve do 1801. godine. Tek 1840. godine uvedene su poštanske marke i jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika su postojale s obzirom na težinu pošiljke. Sve ostale države su u godinama koje su uslijedile svoje pošte organizirale po uzoru na Veliku Britaniju. 


Danas imamo sve sile tehnologije, a ljudima je svejedno teško ostati u kontaktu - za mail ili SMS nikada se nema dovoljno vremena, pa ljudi najčešće sliježu ramenima i kažu da su se otuđili zbog tehnologije. Ne, udaljili smo se zbog lijenosti i egoizma, dragi moji. Ovim postom probat ću vas potaknuti da napišete pismo prijatelju iz djetinjstva, osobi koja je predmet vaših snova, učiteljici koja vas je učila pisana slova ili baki koju niste dugo posjetili. Ili, barem da to učinite putem nekog modernog medija.


Ne znam sjećate li se, ali krajem '90.-tih bilo je iznimno popularno dopisivati se - putem pošte. Iako sam imala nekoliko prijatelja za dopisivanje, mahom prijatelja koje bih upoznala na ljetovanju (Iva Dobranić iz Čakovca, gdje si sad? Rebeka iz Slovenije, što li sad radi? Ines iz Splita, još uvijek popijemo kavu :)), htjela sam se dopisivati s nekime koga nikada nisam uživo vidjela. Dopisivala sam se i s Edvardom iz Vukovara koji je dijelio moju ljubav prema Harryju Potteru i s još jednom djevojkom koja me opskrbljivala posterima Elijaha Wooda, ali jedino pen-pal prijateljstvo koje je preživjelo osnovnu i srednju školu, fakultet, zapošljavanje, wireless Internet, laptope, smart phoneove i dr. jest ono s mojom Andy. Za razliku od svih drugih mojih prijatelja pisane riječi, ona je meni prva poslala pismo - negdje pri kraju 1998. godine. Ona je tad imala 13 godina i bila je ludo zaljubljena u jednog Ivicu koji je bio stariji i nije ju primjećivao, a živjela je u mjestu manjem od moga, voljela je slušati Blumchen i oduvijek je bila iskrena, nikada ne pokušavajući me impresionirati glumeći da je nešto što nije. Na moj oglas u Posteri & Prijatelji odgovorila je jer sam napisala da prijateljstva nikada ne prekidam. Ponosno danas kažem - svoju riječ sam održala. Sve ove godine pisale smo pisma, iščekivale poštara na vratima, dijelile najmračnije tajne i savjetovale jedna drugu, uvijek analizirajući dečke, prijatelje i uh, koliko često - roditelje koji nas nisu razmijeli. Andy mi je bila poput imaginarnog prijatelja, mnogo smo naučile jedna od druge, a naše prijateljstvo pojmove kao što je sram, neugoda ili svađa ne poznaje niti danas. Često sam ju spominjala prijateljima kojima je njeno postojanje bilo preapstraktno. Prvi put smo se zagrlile na dan njezinog i Ivičinog vjenčanja (da, istog tog Ivice!) i plakale od sreće. Posteri & Prijatelji odavno se više ne objavljuje, ali naše prijateljstvo jače je nego ikada.


Imati takvog prijatelja u životu zaista je sreća - odrasti s nekime tko ti je uvijek bezuvjetna potpora, tko uvijek vjeruje u tebe i koga možeš nazvati u svako doba - blagoslovljene smo, jer malo ljudi može reći da je prijateljstvo uspjelo održati s obzirom na udaljenost i na različitosti u karakterima, a pogotovo da je to učinilo pomoću pisane riječi. Danas Andy ima sinčića, a ja sam mu krštena kuma. Pisma su sada nešto drugačija od onih u  našim tinejdžerskim godinama - ona sada piše o Edijevim omiljenim igračkama i snovima koje za njega ima, a ja se borim sa životom u Dalmaciji i učenju za pravosudni ispit. Zajedno kroz uspone i padove, sve ove godine - ostat ćemo prijateljice dok smo žive - uvjerena sam!

Moćna je ta pisana riječ, još ako je napisana s ljubavlju...nema joj ravne! Ne mislite li tako?

Primjedbe

  1. <3 Imala sam nekoliko pen friends, a ni s jednom nisam ostala u kontaktu. Treba oživiti to staro umijeće. Možda pošaljem pismo svojoj Maji.
    A tvoja i Andyjina priča mi je donijela suze u oči :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...