Preskoči na glavni sadržaj

Tinta mi se proli

Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh!


Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry VIII, kakav god bio, prepoznao je važnost pošte, a njegovi nasljednici u reformama nisu zaboravili poštansku službu. Pošta se tad nazivala "penny poštom" jer je jedno pismo stajalo jedan penny, a pošta je poslovala uspješno, pa je engleska vlada preuzela njezin rad sve do 1801. godine. Tek 1840. godine uvedene su poštanske marke i jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika su postojale s obzirom na težinu pošiljke. Sve ostale države su u godinama koje su uslijedile svoje pošte organizirale po uzoru na Veliku Britaniju. 


Danas imamo sve sile tehnologije, a ljudima je svejedno teško ostati u kontaktu - za mail ili SMS nikada se nema dovoljno vremena, pa ljudi najčešće sliježu ramenima i kažu da su se otuđili zbog tehnologije. Ne, udaljili smo se zbog lijenosti i egoizma, dragi moji. Ovim postom probat ću vas potaknuti da napišete pismo prijatelju iz djetinjstva, osobi koja je predmet vaših snova, učiteljici koja vas je učila pisana slova ili baki koju niste dugo posjetili. Ili, barem da to učinite putem nekog modernog medija.


Ne znam sjećate li se, ali krajem '90.-tih bilo je iznimno popularno dopisivati se - putem pošte. Iako sam imala nekoliko prijatelja za dopisivanje, mahom prijatelja koje bih upoznala na ljetovanju (Iva Dobranić iz Čakovca, gdje si sad? Rebeka iz Slovenije, što li sad radi? Ines iz Splita, još uvijek popijemo kavu :)), htjela sam se dopisivati s nekime koga nikada nisam uživo vidjela. Dopisivala sam se i s Edvardom iz Vukovara koji je dijelio moju ljubav prema Harryju Potteru i s još jednom djevojkom koja me opskrbljivala posterima Elijaha Wooda, ali jedino pen-pal prijateljstvo koje je preživjelo osnovnu i srednju školu, fakultet, zapošljavanje, wireless Internet, laptope, smart phoneove i dr. jest ono s mojom Andy. Za razliku od svih drugih mojih prijatelja pisane riječi, ona je meni prva poslala pismo - negdje pri kraju 1998. godine. Ona je tad imala 13 godina i bila je ludo zaljubljena u jednog Ivicu koji je bio stariji i nije ju primjećivao, a živjela je u mjestu manjem od moga, voljela je slušati Blumchen i oduvijek je bila iskrena, nikada ne pokušavajući me impresionirati glumeći da je nešto što nije. Na moj oglas u Posteri & Prijatelji odgovorila je jer sam napisala da prijateljstva nikada ne prekidam. Ponosno danas kažem - svoju riječ sam održala. Sve ove godine pisale smo pisma, iščekivale poštara na vratima, dijelile najmračnije tajne i savjetovale jedna drugu, uvijek analizirajući dečke, prijatelje i uh, koliko često - roditelje koji nas nisu razmijeli. Andy mi je bila poput imaginarnog prijatelja, mnogo smo naučile jedna od druge, a naše prijateljstvo pojmove kao što je sram, neugoda ili svađa ne poznaje niti danas. Često sam ju spominjala prijateljima kojima je njeno postojanje bilo preapstraktno. Prvi put smo se zagrlile na dan njezinog i Ivičinog vjenčanja (da, istog tog Ivice!) i plakale od sreće. Posteri & Prijatelji odavno se više ne objavljuje, ali naše prijateljstvo jače je nego ikada.


Imati takvog prijatelja u životu zaista je sreća - odrasti s nekime tko ti je uvijek bezuvjetna potpora, tko uvijek vjeruje u tebe i koga možeš nazvati u svako doba - blagoslovljene smo, jer malo ljudi može reći da je prijateljstvo uspjelo održati s obzirom na udaljenost i na različitosti u karakterima, a pogotovo da je to učinilo pomoću pisane riječi. Danas Andy ima sinčića, a ja sam mu krštena kuma. Pisma su sada nešto drugačija od onih u  našim tinejdžerskim godinama - ona sada piše o Edijevim omiljenim igračkama i snovima koje za njega ima, a ja se borim sa životom u Dalmaciji i učenju za pravosudni ispit. Zajedno kroz uspone i padove, sve ove godine - ostat ćemo prijateljice dok smo žive - uvjerena sam!

Moćna je ta pisana riječ, još ako je napisana s ljubavlju...nema joj ravne! Ne mislite li tako?

Primjedbe

  1. <3 Imala sam nekoliko pen friends, a ni s jednom nisam ostala u kontaktu. Treba oživiti to staro umijeće. Možda pošaljem pismo svojoj Maji.
    A tvoja i Andyjina priča mi je donijela suze u oči :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...