Preskoči na glavni sadržaj

Tinta mi se proli

Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh!


Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry VIII, kakav god bio, prepoznao je važnost pošte, a njegovi nasljednici u reformama nisu zaboravili poštansku službu. Pošta se tad nazivala "penny poštom" jer je jedno pismo stajalo jedan penny, a pošta je poslovala uspješno, pa je engleska vlada preuzela njezin rad sve do 1801. godine. Tek 1840. godine uvedene su poštanske marke i jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika su postojale s obzirom na težinu pošiljke. Sve ostale države su u godinama koje su uslijedile svoje pošte organizirale po uzoru na Veliku Britaniju. 


Danas imamo sve sile tehnologije, a ljudima je svejedno teško ostati u kontaktu - za mail ili SMS nikada se nema dovoljno vremena, pa ljudi najčešće sliježu ramenima i kažu da su se otuđili zbog tehnologije. Ne, udaljili smo se zbog lijenosti i egoizma, dragi moji. Ovim postom probat ću vas potaknuti da napišete pismo prijatelju iz djetinjstva, osobi koja je predmet vaših snova, učiteljici koja vas je učila pisana slova ili baki koju niste dugo posjetili. Ili, barem da to učinite putem nekog modernog medija.


Ne znam sjećate li se, ali krajem '90.-tih bilo je iznimno popularno dopisivati se - putem pošte. Iako sam imala nekoliko prijatelja za dopisivanje, mahom prijatelja koje bih upoznala na ljetovanju (Iva Dobranić iz Čakovca, gdje si sad? Rebeka iz Slovenije, što li sad radi? Ines iz Splita, još uvijek popijemo kavu :)), htjela sam se dopisivati s nekime koga nikada nisam uživo vidjela. Dopisivala sam se i s Edvardom iz Vukovara koji je dijelio moju ljubav prema Harryju Potteru i s još jednom djevojkom koja me opskrbljivala posterima Elijaha Wooda, ali jedino pen-pal prijateljstvo koje je preživjelo osnovnu i srednju školu, fakultet, zapošljavanje, wireless Internet, laptope, smart phoneove i dr. jest ono s mojom Andy. Za razliku od svih drugih mojih prijatelja pisane riječi, ona je meni prva poslala pismo - negdje pri kraju 1998. godine. Ona je tad imala 13 godina i bila je ludo zaljubljena u jednog Ivicu koji je bio stariji i nije ju primjećivao, a živjela je u mjestu manjem od moga, voljela je slušati Blumchen i oduvijek je bila iskrena, nikada ne pokušavajući me impresionirati glumeći da je nešto što nije. Na moj oglas u Posteri & Prijatelji odgovorila je jer sam napisala da prijateljstva nikada ne prekidam. Ponosno danas kažem - svoju riječ sam održala. Sve ove godine pisale smo pisma, iščekivale poštara na vratima, dijelile najmračnije tajne i savjetovale jedna drugu, uvijek analizirajući dečke, prijatelje i uh, koliko često - roditelje koji nas nisu razmijeli. Andy mi je bila poput imaginarnog prijatelja, mnogo smo naučile jedna od druge, a naše prijateljstvo pojmove kao što je sram, neugoda ili svađa ne poznaje niti danas. Često sam ju spominjala prijateljima kojima je njeno postojanje bilo preapstraktno. Prvi put smo se zagrlile na dan njezinog i Ivičinog vjenčanja (da, istog tog Ivice!) i plakale od sreće. Posteri & Prijatelji odavno se više ne objavljuje, ali naše prijateljstvo jače je nego ikada.


Imati takvog prijatelja u životu zaista je sreća - odrasti s nekime tko ti je uvijek bezuvjetna potpora, tko uvijek vjeruje u tebe i koga možeš nazvati u svako doba - blagoslovljene smo, jer malo ljudi može reći da je prijateljstvo uspjelo održati s obzirom na udaljenost i na različitosti u karakterima, a pogotovo da je to učinilo pomoću pisane riječi. Danas Andy ima sinčića, a ja sam mu krštena kuma. Pisma su sada nešto drugačija od onih u  našim tinejdžerskim godinama - ona sada piše o Edijevim omiljenim igračkama i snovima koje za njega ima, a ja se borim sa životom u Dalmaciji i učenju za pravosudni ispit. Zajedno kroz uspone i padove, sve ove godine - ostat ćemo prijateljice dok smo žive - uvjerena sam!

Moćna je ta pisana riječ, još ako je napisana s ljubavlju...nema joj ravne! Ne mislite li tako?

Primjedbe

  1. <3 Imala sam nekoliko pen friends, a ni s jednom nisam ostala u kontaktu. Treba oživiti to staro umijeće. Možda pošaljem pismo svojoj Maji.
    A tvoja i Andyjina priča mi je donijela suze u oči :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...