Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (VI)

Osim što sam gledajući Gilmoreice učila o glazbi, filmovima i knjigama, naučila sam ponešto i o življenju punim plućima. Najveći strah mi je da ne ispunjavam svakodnevno potencijal koji mi je Bog darovao i zato se trudim svaki dan javiti prijatelju, svako malo trudim se naučiti nešto novo ili otkriti ljepotu u nečemu u čemu je prije nisam uviđala. Na ovaj način su mi Gilmoreice pomogle u tome:

31. In omnia paratus!
Na okupljanju Life and death brigade Logan je potaknuo dosadnu Rory da iskuša svoje granice i skoči s ogromne platforme Mary Poppins style. "People can live a 100 years without really living for a minute", rekao joj je, i ta rečenica mi se baš urezala u pamćenje. Život ponekad stvarno počinje tek kad prijeđemo svoje granice, i ne mislim pri tome ni na kakve ilegalne ili nemoralne stvari, nego na naše strahove. Valja se suočiti sa svojim strahom i gledati na svako strašno iskustvo kao životnu lekciju.


32. Doživi svaki trenutak!
Kad ste zadnji put sami negdje šetali, a da niste telefonirali? Kad ste sjedili u parku na klupici i nemali slušalice mp3-ja u ušima? Čini se kao da je tehnologija ubila svako uživanje u trenutku, i kao da čovjek tek kad se pomiri sa samoćom zaista počne uživati u tišini, kao da je nemoguće doživjeti život dok su oko nas glasovi drugih ljudi ili promet. Volim što je Lorelai uvijek brinula da Rory sve doživi - dok se ona brinula i paničarila, Lorelai bi joj skrenula pažnju na ono što je bitno - trenutak u kojem se nalazi. Dobro se imati kraj sebe prijatelja koji pazi da život kraj tebe ne proleti.


33. Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo
Na početku prve sezone Rory se prebacila iz srednje škole u Stars Hallowu u privatnu školu Chilton gdje su mali bogataši bili nabrijani na upisivanje fakulteta Ivy lige i gdje su koristili svaku priliku da joj zagročaju život iz čiste obijesti, kao da i učenje gradiva kojem se kraj ne nazire nije bilo dovoljno teško. U početku ih nije mogla sustići, ali se trudila više nego oni i na kraju treće sezone bila valedictorian. Lorelai ju je na dan mature dovela u ogroman hodnik koji ih je obje plašio prvog dana u Chiltonu. "It's not so scary anymore", rekla joj je.


34. Učiti, učiti, jedino tako možeš razlučiti...
Ne sjećam se niti jedne serije u kojoj bi glavni likovi bili tinejdžeri, a da su u ijednoj sceni bili usred učenja i pripremanja ispita - Rory je po tom pitanju jedinstvena. Iako je inteligentna, u seriji se naglasak uvijek stavljao na važnost učenja te činjenicu da Rory redovito uči i da uvijek želi znati više, za razliku od Jessa koji je izuzetno bistar, ali kronično ne uči, npr. Njezina disciplina i trud zaista su nadahnjujući, pogotovo u epizodama Deer hunters ili Here comes the sun, koje pogledam kao inspiraciju prije nego se uhvatim knjige.


35. Always say proper goodbye
Rory je otišla u New York jer se Jess nije oprostio s njom kada je odlazio iz Stars Hallowa. OK, znam da joj je to bila izlika da ga vidi, ali mislim da su rastanci vrlo važni u životu. Život je kratak i nikad ne znamo kada posljednji put vidimo drage ljudi. Valja se uvijek rastati u miru, uz poljupce i zagrljaje, koji često djeluju terapeutski i onome tko odlazi iz toplog gnijezda daje krila. Vjerujte mi, govorim iz iskustva. Oprostite se od onih koje volite i nikada se ne rastajte s gorkim riječima. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...