Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (VI)

Osim što sam gledajući Gilmoreice učila o glazbi, filmovima i knjigama, naučila sam ponešto i o življenju punim plućima. Najveći strah mi je da ne ispunjavam svakodnevno potencijal koji mi je Bog darovao i zato se trudim svaki dan javiti prijatelju, svako malo trudim se naučiti nešto novo ili otkriti ljepotu u nečemu u čemu je prije nisam uviđala. Na ovaj način su mi Gilmoreice pomogle u tome:

31. In omnia paratus!
Na okupljanju Life and death brigade Logan je potaknuo dosadnu Rory da iskuša svoje granice i skoči s ogromne platforme Mary Poppins style. "People can live a 100 years without really living for a minute", rekao joj je, i ta rečenica mi se baš urezala u pamćenje. Život ponekad stvarno počinje tek kad prijeđemo svoje granice, i ne mislim pri tome ni na kakve ilegalne ili nemoralne stvari, nego na naše strahove. Valja se suočiti sa svojim strahom i gledati na svako strašno iskustvo kao životnu lekciju.


32. Doživi svaki trenutak!
Kad ste zadnji put sami negdje šetali, a da niste telefonirali? Kad ste sjedili u parku na klupici i nemali slušalice mp3-ja u ušima? Čini se kao da je tehnologija ubila svako uživanje u trenutku, i kao da čovjek tek kad se pomiri sa samoćom zaista počne uživati u tišini, kao da je nemoguće doživjeti život dok su oko nas glasovi drugih ljudi ili promet. Volim što je Lorelai uvijek brinula da Rory sve doživi - dok se ona brinula i paničarila, Lorelai bi joj skrenula pažnju na ono što je bitno - trenutak u kojem se nalazi. Dobro se imati kraj sebe prijatelja koji pazi da život kraj tebe ne proleti.


33. Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo
Na početku prve sezone Rory se prebacila iz srednje škole u Stars Hallowu u privatnu školu Chilton gdje su mali bogataši bili nabrijani na upisivanje fakulteta Ivy lige i gdje su koristili svaku priliku da joj zagročaju život iz čiste obijesti, kao da i učenje gradiva kojem se kraj ne nazire nije bilo dovoljno teško. U početku ih nije mogla sustići, ali se trudila više nego oni i na kraju treće sezone bila valedictorian. Lorelai ju je na dan mature dovela u ogroman hodnik koji ih je obje plašio prvog dana u Chiltonu. "It's not so scary anymore", rekla joj je.


34. Učiti, učiti, jedino tako možeš razlučiti...
Ne sjećam se niti jedne serije u kojoj bi glavni likovi bili tinejdžeri, a da su u ijednoj sceni bili usred učenja i pripremanja ispita - Rory je po tom pitanju jedinstvena. Iako je inteligentna, u seriji se naglasak uvijek stavljao na važnost učenja te činjenicu da Rory redovito uči i da uvijek želi znati više, za razliku od Jessa koji je izuzetno bistar, ali kronično ne uči, npr. Njezina disciplina i trud zaista su nadahnjujući, pogotovo u epizodama Deer hunters ili Here comes the sun, koje pogledam kao inspiraciju prije nego se uhvatim knjige.


35. Always say proper goodbye
Rory je otišla u New York jer se Jess nije oprostio s njom kada je odlazio iz Stars Hallowa. OK, znam da joj je to bila izlika da ga vidi, ali mislim da su rastanci vrlo važni u životu. Život je kratak i nikad ne znamo kada posljednji put vidimo drage ljudi. Valja se uvijek rastati u miru, uz poljupce i zagrljaje, koji često djeluju terapeutski i onome tko odlazi iz toplog gnijezda daje krila. Vjerujte mi, govorim iz iskustva. Oprostite se od onih koje volite i nikada se ne rastajte s gorkim riječima. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...