Preskoči na glavni sadržaj

Mt 5, 10

Otkad je svijeta, kršćani su proganjani. Sve od progona Židova, ludila cara Nerona pa do 20. stoljeća i komunističkih tvorevina pred kršćane se stavlja izbor - živjeti svoju vjeru intimno ili je živjeti tako da ona pršti iz njih? Danas kršćane omalovažavaju i vjernici drugih vjera, a ponajviše oni koji Boga ne poznaju - ateisti. Sama riječ 'ateist' tako žalosno zvuči, naginje nekoj čudnoj neovisnosti i isprepliće se s izgubljenošću, pogotovo kad uzmemo u obzir da ateisti nisu svjesni da upravo kršćani žele i njima prenijeti radost kakvu osjeća onaj tko je Bogu blizak i da baš oni svim srcem vjeruju da je Raj dovoljno prostran za sve - pa čak i za one koji se Bogu odupiru. Ponestaje mi riječi kada vidim napade na drage mi ljude koji se događaju ovih dana, ali opet, baš me taj bijes napadača i nadahnjuje - svjedočiti svojim životom svoju vjeru. "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)" Ali, ponekad je tako iscrpljujuće i boriti se, i slušati argumente neistomišljenika, i ne nasjesti na provokacije ljudi koji misle da su katolici izmislili temelj društva i da sad tu divnu radost, kakvu predstavlja obiteljski život, žele nasilno i nepravedno oduzeti onima koji, očito, nisu nastali od svojih mama i tata. 

Pođi od sebe, kažu mudraci koji žele mijenjati svijet, pa isto savjetujem svakom čovjeku koji danas misli da je silno tolerantan jer oružjem i uvredama napada one koji ne žele zanijekati svoje obitelji i omalovažiti njihovo značenje. Jesi li rođen u obitelji? Kako izgleda tvoja obitelj? Je li sretna? Ako nije, što bi je usrećilo, po tvom mišljenju? Jesi li ti samo proizvod seksualnog čina ili si čovjek koji se rodio iz ljubavi? Misliš li da te obitelj oblikovala u čovjeka kakav jesi danas? A ako nije, tko jest? Jesi li ti dijete iz epruvete? Imaš li oca? A majku? Duboko se zamisli nad svojim životom, nad svime što jesi - je li prvo bilo jaje ili kokoš, jesi li prvo nastao ti ili tvoja obitelj? 


Oduvijek sam slaba na nepravdu, i ljudi koji me poznaju uvijek će reći da se borim za one koji su neshvaćeni, za one kojima su prava uskraćena. Zaista, dala bih obje ruke da mogu svakom djetetu na svijetu dati mamu i tatu, dati mu da odrasta u ljubavi i toplini i da nikada ne pomisli da se razlikuje od drugog djeteta. Isto tako, ne mogu ni pojmiti dvojbe, borbe, gorčinu i manjak razumijevanja s kojim se susreće osoba koju privlači isti spol. Ne, ne mislim da je homoseksualnost bolest, niti poremećaj, niti da je to izbor - nitko ne bi svjesno odabrao toliko si zakomplicirati život. Da, Isus sve nas voli, i tebe, i mene, i gayeve, i one koji ne mogu imati djecu. Poznajem ljude koji su homoseksualci, suosjećala sam s njihovim suzama, poticala na bitku za prava koja im kao čovjeku pripadaju. Da, all you need IS love, ali ljubav nije za dovoljna da bi nastao novi život. Vjerovali vi u nešto veće od vas, ili bili agnostik ili ateist, jedno morate priznati - ljepote prirode i čuda svega stvorenog oko nas su nedvojbena. Okrenite se oko sebe. Vidite li ptice? Čujete li šum valova? Vidite li lišće koje pleše na vjetru? Vjerovali vi u priču o Adamu i Evi ili u neku drugu teoriju, budite iskreni prema sebi - nste li savršeno osmišljeni, nije li ideja o vama bila nepogrešiva i nije li vaš život  neprocjenjivo vrijedan? Imate oči, uši, ruke, noge, bubrege, srce, spolne organe, čudesan splet žila i krvnih zrnaca u vama besprijekorno radi. Ipak, neki ljudi nemaju ruku, nemaju nogu, neki su se rodili slijepi, neki ne čuju, neki ni ne dišu samostalno. Međutim, nitko od nas nije nastao greškom, slučajno, oops, I did iz again metodom. Bez obzira kojeg ste spola, jedno sigurno uviđate - muškarac i žena savršeno su stvoreni. Stvoreni su da se nadopunjavaju na način koji je gotovo nepojmljiv ljudskom umu. Stvoreni su tako da svojim djelovanjem, nalik božanskom, mogu stvoriti novi život. Nije li to nešto što nitko ne može opovrgnuti? Bog je stvorio sve nas, nalik smo Njemu iako se razlikujemo jedni od drugih. Nitko od nas nije tvornička greška, ali nisu svi od nas obdareni sposobnošću da na svijet donesu život. To je križ kojeg je, poput fizičkog nedostatka, teško prihvatiti. Ne zaslužuje li svaki čovjek slobodu koju pruža hod, ne zaslužuje li svatko vidjeti nebo i oblake, ne zaslužuje li svatko sposobnost da drugoga nasmije, zagrli, da voli? Značenje križa teško je prihvatiti i onima koji žive životom praktičnog vjernika, a kako li je tek teško onomu tko u svom životu ne priznaje tuđa pravila, onomu tko nikome i ničemu ne odgovara, onomu tko je sam sebi dovoljan! Za križ je potrebna hrabrost, potrebna je snaga, potrebna je milost kakvu čovjek ne može proizvesti.


Ne sumnjam, da su me odgajale dvije mame, ja bih ih neizmjerno voljela, ali kakva bih ja danas bila osoba? Ne mogu, a da ne pomislim - pa ja bih bila pola osobe, nedostajale bi neke od ključnih slagalica moje duše, moje biti! Bi li ti zamijenio svoga tatu nekim drugim tatom? Ili drugom majkom? Nisu li oni posebni takvi kakvi jesu, s manama i vrlinama, sa svim genetski predispoziciranim bolestima, sa svim govornim manama, sa svim sklonostima, i nisi li ti plod njihove ljubavi, nisi li ti njihova ideja? Nisi li ti spoj njihovih čudnih gena i njihovih šarolikih karaktera, ne nosiš li ti njihove crte lica, nemaš li njihov nos, njihove nožne prste, nisi li tvrdoglav baš poput svoga oca, nisi li slab na nepravdu poput tvoje majke? 

Samo volim svoju obitelj i ne mislim da sam zbog nje savršena - iako odgajana u ljubavi, imam i ja svojih nedostataka (uf, hrpu!), ali uz obitelj se lakše provlačim kroz život - blagoslovljena sam muškim i ženskim u svome životu, ne samo njihovim duhovnim prisustvom, nego i njihovim fizičkim djelovanjem koje se ogleda kroz mene, koje će se ogledati u onima koji dolaze poslije mene. Ili neće - spremna sam i na taj križ. On već zna za što sam ja sposobna i On već zna koji zadatak mi je povjeren. I neka me omalovažavaju svi koji ne žele pripadati "klubu" u kojem se govori jedinstvenim jezikom ljubavi kojeg ne žele svi ni čuti, ni razumjeti. I neka mi sude svi koji misle da je borba za moju obitelj pogrešna, jer za mene nema ničega vrijednijeg od borbe za obitelji - od borbe za život.

„Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko“


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Sunčana strana veljače

Pogledala sam nekidan film " Geni moje djece ", dokumentarac koji je o ženama svoje obitelji snimila Vladimira Spindler, zagrebačka fotografkinja, kćer Sanje Pilić i unuka Sunčane Škrinjarić (zanimljivo, ali ove žene gotovo uvijek se spominju u ovoj korelaciji). Film je šašavo dirljiv jer govori o generacijama žena koje se u svijetu (neisplative) umjetnosti bore za mrvu sreće u životu, često opterećene grijesima onih koji su postojali prije njih. Privlači me ta vrsta priče, taj soj žena - dovoljno očajnih da prepoznaju svoje ranjivosti i dovoljno jakih da usprkos njima budu jedna drugoj podrška. Uz Sunčanu sam odrasla - čarobnjaka Štapića i njegovu vilu Sunčicu mama mi je naslikala na zidu dječje sobe ("Čomorakova šuma", kako sam zvala spoj "Čudesne šume" i "Čarobnjakovog šešira", bila mi je omiljeni dugometražni crtić), a onda su uz nju odrasla i moja djeca - naizust su znala "Gospođicu Neću", a, po svemu sudeći, uz Sunčanu rastem i da...

Biti dijete

Prije 13 Going on 30" (2004), bio je " Veliki " (1988), jedan od mojih omiljenih filmova iz djetinjstva. U njemu dječak Josh, da bi impresionirao djevojčicu koja mu se sviđa, na karnevalu, ubacivši novčić u Zoltar stroj koji ispunjava želje, poželi biti velik. Sljedeće jutro, želja mu je ispunjena - Josh se probudi u tijelu tridesetogodišnjaka i nađe se u problemu. Nedavno se i moja Franka zagledala u ovaj film (iako me obavijestila da program koji slijedi nije primjeren djeci mlađoj od dvanaest godina, gospođica Pravilnik-o-zaštiti-maloljetnika-u-elektroničkim-medijima) - bilo joj je zabavno gledati odraslog Tom Hanksa koji se ponaša bezbrižno i razigrano kao dvanaestogodišnjak (scena je legendarna ). "Ovo je ključan dio filma, što misliš, hoće li Josh odlučiti ostati odrastao ili će se vratiti i biti dijete?" pitala sam ju, nakon što se tridesetogodišnji Josh zaljubio u svoju kolegicu i spoznao čari života odraslih. "Sigurno će odrabrati biti dijete!...

Šljokičasta u klinču s vojvodama

Ljubav prema određenoj knjizi, filmu ili TV seriji može biti zarazna, zato, uostalom, i pišem ovaj blog. Stoga, iako je već prva epizoda serije "Bridgerton" u mom mozgu izazvala kratki spoj (fuzija modernih boja, tkanina, glazbe i razvratnosti 21. stoljeća nije mi bila po volji, blago rečeno), kako moja kolegica obožava sve što iole ima veze s popularnom tvorevinom Julije Quinn, i ja sam se odvažila pročitati prvu knjigu iz serijala, "Bridgerton", roman "Vojvoda i ja" (objavljenog 2000.). Uostalom, ova je serija jedna je od najgledanijih Netflixovih serija - postala je globalni fenomen, na internetima odrasli ljudi za ozbač raspravljaju o color-conscious castingu (mi, staromodni, smatramo to totalno neuvjerljivim castingom, ali tko nas pita), svi redom otkrivaju identitet Lady Whistledown, kolumnistice trač novina, čijim komentarima a la Gossip Girl započinje svako poglavlje knjiga iz serijala, raspredaju o tome može li se Daphnein potez okarakterizirati k...

Ukrajinsko-nizozemski rituali

Moja frizerka Tetiana zanimljiva je žena. Ne velim to samo zato što kaže da joj je zadovoljstvo šišati moju kosu, nego zato što sa mnom uvijek rado podijeli kakav recept ukrajinske kuhinje ili kakav ritual kojemu je odana. Tako Tetiana, dok šiša moju divnu kosu, nabraja što sve dodaje u zeleni boršč (kiselicu, mladi luk, kuhana jaja, vrhnje), a što u juhu soljanku , kako pravi palačinke od pilećih jetrica, kako meso dinsta u mineralnoj vodi jer je tako biva mekše, kako svako jutro jede jaja i matovilac, pa tek onda pije kavu, i kako se kune u jagode s kondenziranim mlijekom, na kojem su svi Ukrajinci odrasli. Pažljivo ju slušam i u mislima radim bilješke, sretna što mi ta žena daje uvid u svoju intimu, što živopisno zamišljam njezin život, uviđam od čega je sazdana, što joj je važno. A možda sam samo preosjetljiva ovih dana, jer čitam "Rituale" Ceesa Nootebooma, nizozemskog pisca o kojem nisam znala ništa, a koji je preminuo prošli mjesec u 92. godini. Dug nam je život ostav...

Mrvice sa stola Patti Smith

Ne bih se nikad usudila reći da sam obožavatelj Patti Smith - nisam nikad bila punk rockerica (iako sam obožavala onu pjesmu Sandi Thom iz 2005. ). Bila sam relativno pristojno dijete (jezičinu sam imala samo kod kuće, dodala bi moja mama), odličan kampanjac s nevelikim ambicijama, nisam ni pušila ni drogirala se - dakle, bila sam sve što Patti nije bila. Ipak, divila sam se borcima za slobode i sanjarila da sudjelujem u kreiranju ljepšeg svijeta (kao maturantica, u prvim godinama 21. stoljeća, nosila sam zvonarice, bila vegetarijanac, namjeravala raditi za Amnesty International i bila uvjerena da mi je mjesto uz Boba Dylana (njegovu mlađu verziju, dakako)). Uostalom, svatko tko iole voli glazbu morao se susresti s Patti (njezin kultni album " Horses " nedavno je proslavio 50. rođendan), osebujnom pjesnikinjom iz Chelsea Hotela. Mene su  Bruce i Bono približili k njoj, bar dovoljno da prije nekoliko godina poželim pročitati njezine memore " Tek djeca ", o prijate...