Preskoči na glavni sadržaj

Mt 5, 10

Otkad je svijeta, kršćani su proganjani. Sve od progona Židova, ludila cara Nerona pa do 20. stoljeća i komunističkih tvorevina pred kršćane se stavlja izbor - živjeti svoju vjeru intimno ili je živjeti tako da ona pršti iz njih? Danas kršćane omalovažavaju i vjernici drugih vjera, a ponajviše oni koji Boga ne poznaju - ateisti. Sama riječ 'ateist' tako žalosno zvuči, naginje nekoj čudnoj neovisnosti i isprepliće se s izgubljenošću, pogotovo kad uzmemo u obzir da ateisti nisu svjesni da upravo kršćani žele i njima prenijeti radost kakvu osjeća onaj tko je Bogu blizak i da baš oni svim srcem vjeruju da je Raj dovoljno prostran za sve - pa čak i za one koji se Bogu odupiru. Ponestaje mi riječi kada vidim napade na drage mi ljude koji se događaju ovih dana, ali opet, baš me taj bijes napadača i nadahnjuje - svjedočiti svojim životom svoju vjeru. "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)" Ali, ponekad je tako iscrpljujuće i boriti se, i slušati argumente neistomišljenika, i ne nasjesti na provokacije ljudi koji misle da su katolici izmislili temelj društva i da sad tu divnu radost, kakvu predstavlja obiteljski život, žele nasilno i nepravedno oduzeti onima koji, očito, nisu nastali od svojih mama i tata. 

Pođi od sebe, kažu mudraci koji žele mijenjati svijet, pa isto savjetujem svakom čovjeku koji danas misli da je silno tolerantan jer oružjem i uvredama napada one koji ne žele zanijekati svoje obitelji i omalovažiti njihovo značenje. Jesi li rođen u obitelji? Kako izgleda tvoja obitelj? Je li sretna? Ako nije, što bi je usrećilo, po tvom mišljenju? Jesi li ti samo proizvod seksualnog čina ili si čovjek koji se rodio iz ljubavi? Misliš li da te obitelj oblikovala u čovjeka kakav jesi danas? A ako nije, tko jest? Jesi li ti dijete iz epruvete? Imaš li oca? A majku? Duboko se zamisli nad svojim životom, nad svime što jesi - je li prvo bilo jaje ili kokoš, jesi li prvo nastao ti ili tvoja obitelj? 


Oduvijek sam slaba na nepravdu, i ljudi koji me poznaju uvijek će reći da se borim za one koji su neshvaćeni, za one kojima su prava uskraćena. Zaista, dala bih obje ruke da mogu svakom djetetu na svijetu dati mamu i tatu, dati mu da odrasta u ljubavi i toplini i da nikada ne pomisli da se razlikuje od drugog djeteta. Isto tako, ne mogu ni pojmiti dvojbe, borbe, gorčinu i manjak razumijevanja s kojim se susreće osoba koju privlači isti spol. Ne, ne mislim da je homoseksualnost bolest, niti poremećaj, niti da je to izbor - nitko ne bi svjesno odabrao toliko si zakomplicirati život. Da, Isus sve nas voli, i tebe, i mene, i gayeve, i one koji ne mogu imati djecu. Poznajem ljude koji su homoseksualci, suosjećala sam s njihovim suzama, poticala na bitku za prava koja im kao čovjeku pripadaju. Da, all you need IS love, ali ljubav nije za dovoljna da bi nastao novi život. Vjerovali vi u nešto veće od vas, ili bili agnostik ili ateist, jedno morate priznati - ljepote prirode i čuda svega stvorenog oko nas su nedvojbena. Okrenite se oko sebe. Vidite li ptice? Čujete li šum valova? Vidite li lišće koje pleše na vjetru? Vjerovali vi u priču o Adamu i Evi ili u neku drugu teoriju, budite iskreni prema sebi - nste li savršeno osmišljeni, nije li ideja o vama bila nepogrešiva i nije li vaš život  neprocjenjivo vrijedan? Imate oči, uši, ruke, noge, bubrege, srce, spolne organe, čudesan splet žila i krvnih zrnaca u vama besprijekorno radi. Ipak, neki ljudi nemaju ruku, nemaju nogu, neki su se rodili slijepi, neki ne čuju, neki ni ne dišu samostalno. Međutim, nitko od nas nije nastao greškom, slučajno, oops, I did iz again metodom. Bez obzira kojeg ste spola, jedno sigurno uviđate - muškarac i žena savršeno su stvoreni. Stvoreni su da se nadopunjavaju na način koji je gotovo nepojmljiv ljudskom umu. Stvoreni su tako da svojim djelovanjem, nalik božanskom, mogu stvoriti novi život. Nije li to nešto što nitko ne može opovrgnuti? Bog je stvorio sve nas, nalik smo Njemu iako se razlikujemo jedni od drugih. Nitko od nas nije tvornička greška, ali nisu svi od nas obdareni sposobnošću da na svijet donesu život. To je križ kojeg je, poput fizičkog nedostatka, teško prihvatiti. Ne zaslužuje li svaki čovjek slobodu koju pruža hod, ne zaslužuje li svatko vidjeti nebo i oblake, ne zaslužuje li svatko sposobnost da drugoga nasmije, zagrli, da voli? Značenje križa teško je prihvatiti i onima koji žive životom praktičnog vjernika, a kako li je tek teško onomu tko u svom životu ne priznaje tuđa pravila, onomu tko nikome i ničemu ne odgovara, onomu tko je sam sebi dovoljan! Za križ je potrebna hrabrost, potrebna je snaga, potrebna je milost kakvu čovjek ne može proizvesti.


Ne sumnjam, da su me odgajale dvije mame, ja bih ih neizmjerno voljela, ali kakva bih ja danas bila osoba? Ne mogu, a da ne pomislim - pa ja bih bila pola osobe, nedostajale bi neke od ključnih slagalica moje duše, moje biti! Bi li ti zamijenio svoga tatu nekim drugim tatom? Ili drugom majkom? Nisu li oni posebni takvi kakvi jesu, s manama i vrlinama, sa svim genetski predispoziciranim bolestima, sa svim govornim manama, sa svim sklonostima, i nisi li ti plod njihove ljubavi, nisi li ti njihova ideja? Nisi li ti spoj njihovih čudnih gena i njihovih šarolikih karaktera, ne nosiš li ti njihove crte lica, nemaš li njihov nos, njihove nožne prste, nisi li tvrdoglav baš poput svoga oca, nisi li slab na nepravdu poput tvoje majke? 

Samo volim svoju obitelj i ne mislim da sam zbog nje savršena - iako odgajana u ljubavi, imam i ja svojih nedostataka (uf, hrpu!), ali uz obitelj se lakše provlačim kroz život - blagoslovljena sam muškim i ženskim u svome životu, ne samo njihovim duhovnim prisustvom, nego i njihovim fizičkim djelovanjem koje se ogleda kroz mene, koje će se ogledati u onima koji dolaze poslije mene. Ili neće - spremna sam i na taj križ. On već zna za što sam ja sposobna i On već zna koji zadatak mi je povjeren. I neka me omalovažavaju svi koji ne žele pripadati "klubu" u kojem se govori jedinstvenim jezikom ljubavi kojeg ne žele svi ni čuti, ni razumjeti. I neka mi sude svi koji misle da je borba za moju obitelj pogrešna, jer za mene nema ničega vrijednijeg od borbe za obitelji - od borbe za život.

„Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko“


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...