Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's!

Kao veliki fan Oprah, kad mi dođe, objavit ću svoje Favorite Things tjedna, mjeseca, godine, whatever, go with me. Iz silne želje da u svom nimalo uzbuljivom životu pronađem sitne radosti, moje omiljene stvari neće se odnositi na big potentially life-changing things, nego na detalje u danu na kojima sam zahvalna, pa se nadam da ću tako i vas potaknuti da uživate u malim stvarima u životu!

Na ideju sam ustvari došla gledajući svoj Instagram profil, a prva fotka koju sam ovaj tjedan uslikala bila je fotografija mog vrta (Dalmoši kažu - vrtal) ispred mog ćumeza. Nema mi do moje Slavonije, ali u doba cvjetanja topola, breza i ostalog mi dragog drveća koje me pokušava ubiti, zdravije mi je biti u Šibeniku, gdje mi kraj kuće raste cvijeće i drveće, a ja ipak mogu disati kao svi normalni ljudi i nemati punu torbicu balavih maramica. U cvijeće se ne razumijem nimalo, ovo je neka low maintenance vrsta koja je buknula u tjedan dana koliko sam bila doma. Pa svako jutro prije posla zastanem i pomirišem cvijeće - doslovno!


Poprilično sam škrta glede kupovine odjeće i obuće i hrane - pa, budimo realni, svega - pa ne čudi da sam se odlučila na kupnju cipela u H&M-u, po cijeni od nekih 70 kuna, ako se ne varam. Znam, cijena baš ne vrišti kvalitetu, zbog čega sam valjda i mjesecima odlagala actually obuvanje krasnih jednostavnih balerinki (u zadnje vrijeme su mi sve cipele lakirane), stiskajući zube već na samu pomisao na žuljeve koje će uzrokovati na mojim faličnim (desno je veće, of kors) stopalima. No, pogodite što, ove cipelice postale su mi naaaajdraže cipelice na svitu, u njima se osjećam se kao da hodam po oblacima! Skupe fancy cipele - in your face! :P


Obožavam svibanj, koji me osim na moju ljubav sjeti na krivaj kod moje kume Bube koja uvijek pravi fiiiiine kolače s jagodama. Blesavo, znam, ali kad pomislim na jagode, pomislim na krivaj u Feričancima (na Duhove), i zato s posebnim guštom na svoju zobenicu ujutro stavljam slasne jagode (hej, bio je popust u Konzumu!)!


Slika je mutna, ali zapravo je savršena za putničku priču koja ide uz nju. Ovaj je tjedan počeo drugi hrvatski Festival putnika pa se cijela rijeka putnika slila u Šibenik, i Šibenčani po cijele dane slušaju one koji imaju novca/vremena kako putuju svijetom, istražuju njegove ljepote i upoznaju zanimljive ljude, a skupa s njima i ja, i sladoled od limete!


Ne znadem ja što bih bez svoje kolegice Z., ali eto, kad nje i nema na marendi, ja se nekako pokušam uživjeti u tu famoznu pauzu na poslu pa popijem kavicu sama (i odmah se osjećam kao neka skroz samostalna žena koja živi u New Yorku) i pročitam kako se Jelena Rozga skinula za Story jer podržava sve ekološki nastrojene akcije. E, Jelo, bitno da imaš opravdani razlog - skidaj gaće! 


Koje su vaše omiljene stvari ovoga tjedna??

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...