Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's!

Kao veliki fan Oprah, kad mi dođe, objavit ću svoje Favorite Things tjedna, mjeseca, godine, whatever, go with me. Iz silne želje da u svom nimalo uzbuljivom životu pronađem sitne radosti, moje omiljene stvari neće se odnositi na big potentially life-changing things, nego na detalje u danu na kojima sam zahvalna, pa se nadam da ću tako i vas potaknuti da uživate u malim stvarima u životu!

Na ideju sam ustvari došla gledajući svoj Instagram profil, a prva fotka koju sam ovaj tjedan uslikala bila je fotografija mog vrta (Dalmoši kažu - vrtal) ispred mog ćumeza. Nema mi do moje Slavonije, ali u doba cvjetanja topola, breza i ostalog mi dragog drveća koje me pokušava ubiti, zdravije mi je biti u Šibeniku, gdje mi kraj kuće raste cvijeće i drveće, a ja ipak mogu disati kao svi normalni ljudi i nemati punu torbicu balavih maramica. U cvijeće se ne razumijem nimalo, ovo je neka low maintenance vrsta koja je buknula u tjedan dana koliko sam bila doma. Pa svako jutro prije posla zastanem i pomirišem cvijeće - doslovno!


Poprilično sam škrta glede kupovine odjeće i obuće i hrane - pa, budimo realni, svega - pa ne čudi da sam se odlučila na kupnju cipela u H&M-u, po cijeni od nekih 70 kuna, ako se ne varam. Znam, cijena baš ne vrišti kvalitetu, zbog čega sam valjda i mjesecima odlagala actually obuvanje krasnih jednostavnih balerinki (u zadnje vrijeme su mi sve cipele lakirane), stiskajući zube već na samu pomisao na žuljeve koje će uzrokovati na mojim faličnim (desno je veće, of kors) stopalima. No, pogodite što, ove cipelice postale su mi naaaajdraže cipelice na svitu, u njima se osjećam se kao da hodam po oblacima! Skupe fancy cipele - in your face! :P


Obožavam svibanj, koji me osim na moju ljubav sjeti na krivaj kod moje kume Bube koja uvijek pravi fiiiiine kolače s jagodama. Blesavo, znam, ali kad pomislim na jagode, pomislim na krivaj u Feričancima (na Duhove), i zato s posebnim guštom na svoju zobenicu ujutro stavljam slasne jagode (hej, bio je popust u Konzumu!)!


Slika je mutna, ali zapravo je savršena za putničku priču koja ide uz nju. Ovaj je tjedan počeo drugi hrvatski Festival putnika pa se cijela rijeka putnika slila u Šibenik, i Šibenčani po cijele dane slušaju one koji imaju novca/vremena kako putuju svijetom, istražuju njegove ljepote i upoznaju zanimljive ljude, a skupa s njima i ja, i sladoled od limete!


Ne znadem ja što bih bez svoje kolegice Z., ali eto, kad nje i nema na marendi, ja se nekako pokušam uživjeti u tu famoznu pauzu na poslu pa popijem kavicu sama (i odmah se osjećam kao neka skroz samostalna žena koja živi u New Yorku) i pročitam kako se Jelena Rozga skinula za Story jer podržava sve ekološki nastrojene akcije. E, Jelo, bitno da imaš opravdani razlog - skidaj gaće! 


Koje su vaše omiljene stvari ovoga tjedna??

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...