Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's!

Kao veliki fan Oprah, kad mi dođe, objavit ću svoje Favorite Things tjedna, mjeseca, godine, whatever, go with me. Iz silne želje da u svom nimalo uzbuljivom životu pronađem sitne radosti, moje omiljene stvari neće se odnositi na big potentially life-changing things, nego na detalje u danu na kojima sam zahvalna, pa se nadam da ću tako i vas potaknuti da uživate u malim stvarima u životu!

Na ideju sam ustvari došla gledajući svoj Instagram profil, a prva fotka koju sam ovaj tjedan uslikala bila je fotografija mog vrta (Dalmoši kažu - vrtal) ispred mog ćumeza. Nema mi do moje Slavonije, ali u doba cvjetanja topola, breza i ostalog mi dragog drveća koje me pokušava ubiti, zdravije mi je biti u Šibeniku, gdje mi kraj kuće raste cvijeće i drveće, a ja ipak mogu disati kao svi normalni ljudi i nemati punu torbicu balavih maramica. U cvijeće se ne razumijem nimalo, ovo je neka low maintenance vrsta koja je buknula u tjedan dana koliko sam bila doma. Pa svako jutro prije posla zastanem i pomirišem cvijeće - doslovno!


Poprilično sam škrta glede kupovine odjeće i obuće i hrane - pa, budimo realni, svega - pa ne čudi da sam se odlučila na kupnju cipela u H&M-u, po cijeni od nekih 70 kuna, ako se ne varam. Znam, cijena baš ne vrišti kvalitetu, zbog čega sam valjda i mjesecima odlagala actually obuvanje krasnih jednostavnih balerinki (u zadnje vrijeme su mi sve cipele lakirane), stiskajući zube već na samu pomisao na žuljeve koje će uzrokovati na mojim faličnim (desno je veće, of kors) stopalima. No, pogodite što, ove cipelice postale su mi naaaajdraže cipelice na svitu, u njima se osjećam se kao da hodam po oblacima! Skupe fancy cipele - in your face! :P


Obožavam svibanj, koji me osim na moju ljubav sjeti na krivaj kod moje kume Bube koja uvijek pravi fiiiiine kolače s jagodama. Blesavo, znam, ali kad pomislim na jagode, pomislim na krivaj u Feričancima (na Duhove), i zato s posebnim guštom na svoju zobenicu ujutro stavljam slasne jagode (hej, bio je popust u Konzumu!)!


Slika je mutna, ali zapravo je savršena za putničku priču koja ide uz nju. Ovaj je tjedan počeo drugi hrvatski Festival putnika pa se cijela rijeka putnika slila u Šibenik, i Šibenčani po cijele dane slušaju one koji imaju novca/vremena kako putuju svijetom, istražuju njegove ljepote i upoznaju zanimljive ljude, a skupa s njima i ja, i sladoled od limete!


Ne znadem ja što bih bez svoje kolegice Z., ali eto, kad nje i nema na marendi, ja se nekako pokušam uživjeti u tu famoznu pauzu na poslu pa popijem kavicu sama (i odmah se osjećam kao neka skroz samostalna žena koja živi u New Yorku) i pročitam kako se Jelena Rozga skinula za Story jer podržava sve ekološki nastrojene akcije. E, Jelo, bitno da imaš opravdani razlog - skidaj gaće! 


Koje su vaše omiljene stvari ovoga tjedna??

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...