Preskoči na glavni sadržaj

Od Diane do Lucy

Ima li netko na ovom svijetu tko ne voli Sandru Bullock? Za ulogu u The Blind Side dobila je Oscara i začepila gubice svima koji su je svrstavali u glumice koje su sposobne glumiti samo u romantičnim komedijama. Truth to be told, ima Sandrić i boljih uloga, i istina jest - najbolje se snalazi u ulogama djevojke iz susjedstva, ali neeeeema, ali stvarnoooo, neeeeema njene uloge koju ja ne volim! Gledala sam je čak i kao Diane u Love Potion No. 9 (najtrash film ever),


obožavam je kao Margaret Tate u The Proposal, 



Annie u Speed, Angelu Bennett u The Net, još više kao Siddu u Divine Secrets of the Ya-Ya Sisterhood, Lucy u While You Were Sleeping, Sally Owens u Practical Magic i Gracie Hart u Miss Congeniality, ma odljepila sam čak i na njenu ulogu Mary Horowitz u All About Steve za koju je dobila obilje malina, a kojom je mene ponukala da to ljeto manično rješavam križaljke.



Ova simpatična ženica, kojoj je njemački jezik materinji, alergična je na konje, a osim što je glumica, talentirana je i za pjevanje, što se podrazumijeva jer su joj je majka bila operna pjevačica, a otac učitelj pjevanja. U školi su je proglasili osobom "Most Likely To Brighten Up Your Day", a i danas je poznata po svom jedinstvenom humoru te humanitarnom radu. Ja sam je zavoljela negdje sredinom '90.-tih, nakon što sam s bratićem desetak puta pogledala Speed (i on je jako volio Sandru Bullock). U njegovom OK!-u pročitala sam intervju s njom, u kojem je, vezano za ulogu u Time to kill, rekla da se po scenariju trebala potpuno razgolititi u sceni kada ju Klanovci ostave zavezanu u polju, ali da je to odbila iz poštovanja prema svom tijelu. Wow, to me i onda, a i sada, oduševilo, jer Sandra se dokazala svojim talentom i svojim filmovima, a ne svojim izgledom, krpicama i posvudanjem (najrazgolićenija je, ako se ne varam, u Proposalu). Težak izbor, ali ovo je pet najdražih mi Sandrinih uloga:

Gwen Cummings u 28 Days
Čitala sam da je pripremajući se za ulogu u ovom filmu neko vrijeme boravila u psihijatrijskoj ustanovi, i isplatilo se jer je njena uloga alkoholičarke Gwen jedna od najiskrenijih, najnepretencioznijih uloga ovisnika koja se može naći na popisu hollywoodskih filmova. "Even a pain in the ass needs someone to take care of them" - slažem se.

Lenina Huxley u Demolition Man
Stvarno ne volim snagatore i razbijače, a još manje akcijske filmove, ali Demolition mana sam pogledala, blago rečeno, šezdesetak puta. Obožavam naivnost mlade policajke iz budućnosti koju je tako neodoljivo odglumila Sandra. Kad raspravlja sa Stalloneom hoće li ili neće doći do fluid transfera...lovely.


Ellen Roark u Time to Kill
Cijenim Grishama, a odmah poslije Reggie Love dolazi Ellen Roark, nadobudna studentica prava koja pomaže hrabrom odvjetniku Matthewu McConaugheyu u borbi protiv Ku Klux Klana. Fenomenalan film, s izvrsnom glumačkom postavom, kao stvoren za sve one koji, nalik doktoru Kingu, imaju san.


Harper Lee u Infamous 
Infamous je preprepreodličan film, i ne razumijem kako Toby Jones za ulogu ekscentričnog Trumana Capotea nije dobio Oscara. U Infamousu, koji se temelji na Trumanovom Hladnokrvnom ubojstvu, Sandra je bila zadužena za utjelovljenje njegove prijateljice i kolegice Harper Lee (Ubiti pticu rugalicu) i još jednom pokazala da je puno više od djevojke iz susjedstva.


Lucy Kelson u Two week notice
Negdje u 4. razredu srednje škole sam si zamislila da ću biti odvjetnica baš kakva je Lucy Kelson, da ću raditi pro bono, zauzimati se za sve ono što mi je važno, prosvjedovati protiv monopolističke bagre i nikada ne dopustiti da me neki tamo Hugh Grant tlači. Hm, danas radim u državnoj službi, a jedina sličnost s Lucy mi je što obje jedemo previše hrane za jednu osobu. Ali, moj san još uvijek živi!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...