Preskoči na glavni sadržaj

Od Diane do Lucy

Ima li netko na ovom svijetu tko ne voli Sandru Bullock? Za ulogu u The Blind Side dobila je Oscara i začepila gubice svima koji su je svrstavali u glumice koje su sposobne glumiti samo u romantičnim komedijama. Truth to be told, ima Sandrić i boljih uloga, i istina jest - najbolje se snalazi u ulogama djevojke iz susjedstva, ali neeeeema, ali stvarnoooo, neeeeema njene uloge koju ja ne volim! Gledala sam je čak i kao Diane u Love Potion No. 9 (najtrash film ever),


obožavam je kao Margaret Tate u The Proposal, 



Annie u Speed, Angelu Bennett u The Net, još više kao Siddu u Divine Secrets of the Ya-Ya Sisterhood, Lucy u While You Were Sleeping, Sally Owens u Practical Magic i Gracie Hart u Miss Congeniality, ma odljepila sam čak i na njenu ulogu Mary Horowitz u All About Steve za koju je dobila obilje malina, a kojom je mene ponukala da to ljeto manično rješavam križaljke.



Ova simpatična ženica, kojoj je njemački jezik materinji, alergična je na konje, a osim što je glumica, talentirana je i za pjevanje, što se podrazumijeva jer su joj je majka bila operna pjevačica, a otac učitelj pjevanja. U školi su je proglasili osobom "Most Likely To Brighten Up Your Day", a i danas je poznata po svom jedinstvenom humoru te humanitarnom radu. Ja sam je zavoljela negdje sredinom '90.-tih, nakon što sam s bratićem desetak puta pogledala Speed (i on je jako volio Sandru Bullock). U njegovom OK!-u pročitala sam intervju s njom, u kojem je, vezano za ulogu u Time to kill, rekla da se po scenariju trebala potpuno razgolititi u sceni kada ju Klanovci ostave zavezanu u polju, ali da je to odbila iz poštovanja prema svom tijelu. Wow, to me i onda, a i sada, oduševilo, jer Sandra se dokazala svojim talentom i svojim filmovima, a ne svojim izgledom, krpicama i posvudanjem (najrazgolićenija je, ako se ne varam, u Proposalu). Težak izbor, ali ovo je pet najdražih mi Sandrinih uloga:

Gwen Cummings u 28 Days
Čitala sam da je pripremajući se za ulogu u ovom filmu neko vrijeme boravila u psihijatrijskoj ustanovi, i isplatilo se jer je njena uloga alkoholičarke Gwen jedna od najiskrenijih, najnepretencioznijih uloga ovisnika koja se može naći na popisu hollywoodskih filmova. "Even a pain in the ass needs someone to take care of them" - slažem se.

Lenina Huxley u Demolition Man
Stvarno ne volim snagatore i razbijače, a još manje akcijske filmove, ali Demolition mana sam pogledala, blago rečeno, šezdesetak puta. Obožavam naivnost mlade policajke iz budućnosti koju je tako neodoljivo odglumila Sandra. Kad raspravlja sa Stalloneom hoće li ili neće doći do fluid transfera...lovely.


Ellen Roark u Time to Kill
Cijenim Grishama, a odmah poslije Reggie Love dolazi Ellen Roark, nadobudna studentica prava koja pomaže hrabrom odvjetniku Matthewu McConaugheyu u borbi protiv Ku Klux Klana. Fenomenalan film, s izvrsnom glumačkom postavom, kao stvoren za sve one koji, nalik doktoru Kingu, imaju san.


Harper Lee u Infamous 
Infamous je preprepreodličan film, i ne razumijem kako Toby Jones za ulogu ekscentričnog Trumana Capotea nije dobio Oscara. U Infamousu, koji se temelji na Trumanovom Hladnokrvnom ubojstvu, Sandra je bila zadužena za utjelovljenje njegove prijateljice i kolegice Harper Lee (Ubiti pticu rugalicu) i još jednom pokazala da je puno više od djevojke iz susjedstva.


Lucy Kelson u Two week notice
Negdje u 4. razredu srednje škole sam si zamislila da ću biti odvjetnica baš kakva je Lucy Kelson, da ću raditi pro bono, zauzimati se za sve ono što mi je važno, prosvjedovati protiv monopolističke bagre i nikada ne dopustiti da me neki tamo Hugh Grant tlači. Hm, danas radim u državnoj službi, a jedina sličnost s Lucy mi je što obje jedemo previše hrane za jednu osobu. Ali, moj san još uvijek živi!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...