Preskoči na glavni sadržaj

Potraga u pustinji srca

"Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne, " predivno je sročila Edith Stein. Ima li veće istine i veće potrage od one za ljubavi, prijateljstvom i dobrome koje se krije u svakom čovjeku? Kad pomislim na traženje istine, na pamet mi odmah pada on - maleni kraljević sa zlaćanom kosom. Lik maloga princa u mojim očima neodvojiv je od uma koji iza njega stoji, iza nesretnog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, čije  srce i žudnju za prijateljem razumijem tek sada, kad sam odrasla. Osamljenost srca teža je od samoće Sahare, i zacijelo je iz te boli i potekla njegova potraga za prijateljem kojeg je, ne sumnjam, naposljetku pronašao u malom princu. Nije ni čudo što je za njim posegnuo u dane djetinjstva - sjećate li se kako ste kao dijete imali bezbroj prijatelja i sve je bilo jednostavnije? Vječni sanjar de Saint-Exupery jednom je rekao da potječe iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje. Predivne li misli - dovoljne da mu svako malo posvetim vrijeme, da čitam o ruži, kralju i lisici.


Mali princ zasigurno je jedna od knjiga kojoj se čovjek treba vraćati tijekom cijelog života. Iako se smatra dječjom knjigom, ona je više nego ikoja knjiga priručnik za življenje upravo za - odrasle. I dok se ona poznata rečenica - "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Morao sam suditi po djelima, a ne riječima. Čovjek nikad nije zadovoljan, ma gdje bio. Samo djeca znaju što traže. Oči su slijepe, treba tražiti srcem" - već izlizala od upotrebe u spomenarima, čestitkama za razne prigode, Facebook statusima i u drugim medijima, ja sam oduvijek obožavatelj upravo Antoineove posvete koja stoji na prvoj stranici ove nezaboravne knjižice:

"Molim djecu da mi oproste što sam ovu
knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to
jednu ozbiljnu ispriku: ta je odrasla osoba
najbolji prijatelj kojeg imam na svijetu.
Imam i drugu ispriku: ta odrasla osoba živi u 
Francuskoj gdje je gladna i gdje joj je hladno.
Potrebno je da je netko utješi. Ako sve ove
isprike nisu dovoljne, rado ću posvetiti ovu
knjigu djetetu koje je nekad bila ta odrasla
osoba. Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. 
(Ali se malo njih toga sjeća.) Ispravljam,
dakle, svoju posvetu:

LEONU WERTHU
kad je bio mali dječak"


U tim autorovim riječima krije se pouka njegov remek djela - utjeha koju pronalazi u djetinjstvu, svojevrsni strah od promatranja svijeta očima odraslog čovjeka - onoga koji u svemu vidi šešire, onoga koji sve spoznaje kroz brojke i kroz život prolazi u žurbi, ne primjećujući ljude oko sebe, niti dijeleći ljubav. Da nikada ne odrastem, što mi je i samoj najveća želja, poželjela mi je unutar korica ove knjižice na prinčevom materinjem jeziku i moja sestrična kada mi ju je poklonila. Uzmem ju u ruke u dane kada pada kiša i kada mi se čini da ne pripadam ovom odraslom svijetu koji me želi usisati, i već pri prvim riječima, koje izgovaram nezgrapno, na jeziku koji se čini kao čudna kombinacija francuskog, engleskog i hrvatskog, poželim iz sveg srca pripadati de Saint-Exuperyjevoj zemlji.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...