Preskoči na glavni sadržaj

Potraga u pustinji srca

"Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne, " predivno je sročila Edith Stein. Ima li veće istine i veće potrage od one za ljubavi, prijateljstvom i dobrome koje se krije u svakom čovjeku? Kad pomislim na traženje istine, na pamet mi odmah pada on - maleni kraljević sa zlaćanom kosom. Lik maloga princa u mojim očima neodvojiv je od uma koji iza njega stoji, iza nesretnog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, čije  srce i žudnju za prijateljem razumijem tek sada, kad sam odrasla. Osamljenost srca teža je od samoće Sahare, i zacijelo je iz te boli i potekla njegova potraga za prijateljem kojeg je, ne sumnjam, naposljetku pronašao u malom princu. Nije ni čudo što je za njim posegnuo u dane djetinjstva - sjećate li se kako ste kao dijete imali bezbroj prijatelja i sve je bilo jednostavnije? Vječni sanjar de Saint-Exupery jednom je rekao da potječe iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje. Predivne li misli - dovoljne da mu svako malo posvetim vrijeme, da čitam o ruži, kralju i lisici.


Mali princ zasigurno je jedna od knjiga kojoj se čovjek treba vraćati tijekom cijelog života. Iako se smatra dječjom knjigom, ona je više nego ikoja knjiga priručnik za življenje upravo za - odrasle. I dok se ona poznata rečenica - "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Morao sam suditi po djelima, a ne riječima. Čovjek nikad nije zadovoljan, ma gdje bio. Samo djeca znaju što traže. Oči su slijepe, treba tražiti srcem" - već izlizala od upotrebe u spomenarima, čestitkama za razne prigode, Facebook statusima i u drugim medijima, ja sam oduvijek obožavatelj upravo Antoineove posvete koja stoji na prvoj stranici ove nezaboravne knjižice:

"Molim djecu da mi oproste što sam ovu
knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to
jednu ozbiljnu ispriku: ta je odrasla osoba
najbolji prijatelj kojeg imam na svijetu.
Imam i drugu ispriku: ta odrasla osoba živi u 
Francuskoj gdje je gladna i gdje joj je hladno.
Potrebno je da je netko utješi. Ako sve ove
isprike nisu dovoljne, rado ću posvetiti ovu
knjigu djetetu koje je nekad bila ta odrasla
osoba. Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. 
(Ali se malo njih toga sjeća.) Ispravljam,
dakle, svoju posvetu:

LEONU WERTHU
kad je bio mali dječak"


U tim autorovim riječima krije se pouka njegov remek djela - utjeha koju pronalazi u djetinjstvu, svojevrsni strah od promatranja svijeta očima odraslog čovjeka - onoga koji u svemu vidi šešire, onoga koji sve spoznaje kroz brojke i kroz život prolazi u žurbi, ne primjećujući ljude oko sebe, niti dijeleći ljubav. Da nikada ne odrastem, što mi je i samoj najveća želja, poželjela mi je unutar korica ove knjižice na prinčevom materinjem jeziku i moja sestrična kada mi ju je poklonila. Uzmem ju u ruke u dane kada pada kiša i kada mi se čini da ne pripadam ovom odraslom svijetu koji me želi usisati, i već pri prvim riječima, koje izgovaram nezgrapno, na jeziku koji se čini kao čudna kombinacija francuskog, engleskog i hrvatskog, poželim iz sveg srca pripadati de Saint-Exuperyjevoj zemlji.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...