Preskoči na glavni sadržaj

Potraga u pustinji srca

"Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne, " predivno je sročila Edith Stein. Ima li veće istine i veće potrage od one za ljubavi, prijateljstvom i dobrome koje se krije u svakom čovjeku? Kad pomislim na traženje istine, na pamet mi odmah pada on - maleni kraljević sa zlaćanom kosom. Lik maloga princa u mojim očima neodvojiv je od uma koji iza njega stoji, iza nesretnog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, čije  srce i žudnju za prijateljem razumijem tek sada, kad sam odrasla. Osamljenost srca teža je od samoće Sahare, i zacijelo je iz te boli i potekla njegova potraga za prijateljem kojeg je, ne sumnjam, naposljetku pronašao u malom princu. Nije ni čudo što je za njim posegnuo u dane djetinjstva - sjećate li se kako ste kao dijete imali bezbroj prijatelja i sve je bilo jednostavnije? Vječni sanjar de Saint-Exupery jednom je rekao da potječe iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje. Predivne li misli - dovoljne da mu svako malo posvetim vrijeme, da čitam o ruži, kralju i lisici.


Mali princ zasigurno je jedna od knjiga kojoj se čovjek treba vraćati tijekom cijelog života. Iako se smatra dječjom knjigom, ona je više nego ikoja knjiga priručnik za življenje upravo za - odrasle. I dok se ona poznata rečenica - "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Morao sam suditi po djelima, a ne riječima. Čovjek nikad nije zadovoljan, ma gdje bio. Samo djeca znaju što traže. Oči su slijepe, treba tražiti srcem" - već izlizala od upotrebe u spomenarima, čestitkama za razne prigode, Facebook statusima i u drugim medijima, ja sam oduvijek obožavatelj upravo Antoineove posvete koja stoji na prvoj stranici ove nezaboravne knjižice:

"Molim djecu da mi oproste što sam ovu
knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to
jednu ozbiljnu ispriku: ta je odrasla osoba
najbolji prijatelj kojeg imam na svijetu.
Imam i drugu ispriku: ta odrasla osoba živi u 
Francuskoj gdje je gladna i gdje joj je hladno.
Potrebno je da je netko utješi. Ako sve ove
isprike nisu dovoljne, rado ću posvetiti ovu
knjigu djetetu koje je nekad bila ta odrasla
osoba. Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. 
(Ali se malo njih toga sjeća.) Ispravljam,
dakle, svoju posvetu:

LEONU WERTHU
kad je bio mali dječak"


U tim autorovim riječima krije se pouka njegov remek djela - utjeha koju pronalazi u djetinjstvu, svojevrsni strah od promatranja svijeta očima odraslog čovjeka - onoga koji u svemu vidi šešire, onoga koji sve spoznaje kroz brojke i kroz život prolazi u žurbi, ne primjećujući ljude oko sebe, niti dijeleći ljubav. Da nikada ne odrastem, što mi je i samoj najveća želja, poželjela mi je unutar korica ove knjižice na prinčevom materinjem jeziku i moja sestrična kada mi ju je poklonila. Uzmem ju u ruke u dane kada pada kiša i kada mi se čini da ne pripadam ovom odraslom svijetu koji me želi usisati, i već pri prvim riječima, koje izgovaram nezgrapno, na jeziku koji se čini kao čudna kombinacija francuskog, engleskog i hrvatskog, poželim iz sveg srca pripadati de Saint-Exuperyjevoj zemlji.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...