Potraga u pustinji srca

"Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne, " predivno je sročila Edith Stein. Ima li veće istine i veće potrage od one za ljubavi, prijateljstvom i dobrome koje se krije u svakom čovjeku? Kad pomislim na traženje istine, na pamet mi odmah pada on - maleni kraljević sa zlaćanom kosom. Lik maloga princa u mojim očima neodvojiv je od uma koji iza njega stoji, iza nesretnog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, čije  srce i žudnju za prijateljem razumijem tek sada, kad sam odrasla. Osamljenost srca teža je od samoće Sahare, i zacijelo je iz te boli i potekla njegova potraga za prijateljem kojeg je, ne sumnjam, naposljetku pronašao u malom princu. Nije ni čudo što je za njim posegnuo u dane djetinjstva - sjećate li se kako ste kao dijete imali bezbroj prijatelja i sve je bilo jednostavnije? Vječni sanjar de Saint-Exupery jednom je rekao da potječe iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje. Predivne li misli - dovoljne da mu svako malo posvetim vrijeme, da čitam o ruži, kralju i lisici.

Mali princ zasigurno je jedna od knjiga kojoj se čovjek treba vraćati tijekom cijelog života. Iako se smatra dječjom knjigom, ona je više nego ikoja knjiga priručnik za življenje upravo za - odrasle. I dok se ona poznata rečenica - "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Morao sam suditi po djelima, a ne riječima. Čovjek nikad nije zadovoljan, ma gdje bio. Samo djeca znaju što traže. Oči su slijepe, treba tražiti srcem" - već izlizala od upotrebe u spomenarima, čestitkama za razne prigode, Facebook statusima i u drugim medijima, ja sam oduvijek obožavatelj upravo Antoineove posvete koja stoji na prvoj stranici ove nezaboravne knjižice:

"Molim djecu da mi oproste što sam ovu

knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to

jednu ozbiljnu ispriku: ta je odrasla osoba

najbolji prijatelj kojeg imam na svijetu.

Imam i drugu ispriku: ta odrasla osoba živi u 

Francuskoj gdje je gladna i gdje joj je hladno.

Potrebno je da je netko utješi. Ako sve ove

isprike nisu dovoljne, rado ću posvetiti ovu

knjigu djetetu koje je nekad bila ta odrasla

osoba. Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. 

(Ali se malo njih toga sjeća.) Ispravljam,

dakle, svoju posvetu:

LEONU WERTHU

kad je bio mali dječak"

U tim autorovim riječima krije se pouka njegov remek djela - utjeha koju pronalazi u djetinjstvu, svojevrsni strah od promatranja svijeta očima odraslog čovjeka - onoga koji u svemu vidi šešire, onoga koji sve spoznaje kroz brojke i kroz život prolazi u žurbi, ne primjećujući ljude oko sebe, niti dijeleći ljubav. Da nikada ne odrastem, što mi je i samoj najveća želja, poželjela mi je unutar korica ove knjižice na prinčevom materinjem jeziku i moja sestrična kada mi ju je poklonila. Uzmem ju u ruke u dane kada pada kiša i kada mi se čini da ne pripadam ovom odraslom svijetu koji me želi usisati, i već pri prvim riječima, koje izgovaram nezgrapno, na jeziku koji se čini kao čudna kombinacija francuskog, engleskog i hrvatskog, poželim iz sveg srca pripadati de Saint-Exuperyjevoj zemlji.