Šljokičasta žena

Nakon mnogo godina, krenula sam večerati kruh s kajmakom. Možda zato što sam trudna, ili, pak, zato što mi se približava rođendan pa shvaćam da su dani bezbrižnosti daleko iza mene. U vrijeme kad su se moje godine mogle izbrojati na prste jedne ruke čuvali su me djed i baka. Djed je uvijek sa sobom nosio svoj zeleni tranzistor i ljubio mi obraze trljajući svoju neobrijanu bradu o njih, dok bih se ja hihotala iz sveg glasa, a baka mi je dopuštala da gledam kako muze svoju Jagodu, kravicu koja joj je pomagala da stvori najfiniji svježi sir i kajmak koje sam, naravno, ja imala čast prva degustirati. Kruh namočen u kajmak bio je za mene specijalitet. Danas, ovaj, iako domaći, a kupljen na tržnici, nema isti okus, nije bakin. Baka je ostala sama, bole ju krsta i teško joj je brinuti se za kravicu, više ne pravi kajmak i ne prodaje ga na osječkoj piji na koju je godinam putovala vlakom. Ipak, onaj okus kajmaka s kruhom u mislima je tako živ da mi i danas izaziva osmijeh kakav se može razvuč...

"Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne, " predivno je sročila Edith Stein. Ima li veće istine i veće potrage od one za ljubavi, prijateljstvom i dobrome koje se krije u svakom čovjeku? Kad pomislim na traženje istine, na pamet mi odmah pada on - maleni kraljević sa zlaćanom kosom. Lik maloga princa u mojim očima neodvojiv je od uma koji iza njega stoji, iza nesretnog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, čije  srce i žudnju za prijateljem razumijem tek sada, kad sam odrasla. Osamljenost srca teža je od samoće Sahare, i zacijelo je iz te boli i potekla njegova potraga za prijateljem kojeg je, ne sumnjam, naposljetku pronašao u malom princu. Nije ni čudo što je za njim posegnuo u dane djetinjstva - sjećate li se kako ste kao dijete imali bezbroj prijatelja i sve je bilo jednostavnije? Vječni sanjar de Saint-Exupery jednom je rekao da potječe iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje. Predivne li misli - dovoljne da mu svako malo posvetim vrijeme, da čit...

Upitao me znatiželjni prijatelj hoću li na blogu pisati o knjigama koje imam u svom vlasništvu jer svaka knjiga koja krasi nečiju kućnu knjižnicu ima posebnu priču. Pa, evo, samo za njega, počet ću od jedne koja mi je obilježila djetinjstvo, i prije nego sam sama znala čitati. Zasigurno jedna od vrijednijih stvari u našem domaćinstvu, za koju ćemo se poklati u ostavinskom postupku, knjiga je  Heidi Johanne Spyri, koju je naš djed Zvonko dobio u vojsci početkom '60.-tih godina. Djed baš nije bio ljubitelj knjiga, nisam ga nikad vidjela da čita nešto osim Danice, ali zato je moja majka oduvijek bila knjiški moljac. Kad se udala, gotovo da ništa nije ni ponijela iz svoje kuće, tek nekoliko svojih starih bilježnica, slike koje je naslikala u raznim tehnikama i koje sam kao mala često vadila iz mapa i divila im se - i djedovu Heidi . Čitajući Heidi od najranije dobi, mama se zaljubila u planine i one za nju i danas predstavljaju slobodu, toplinu doma, odmor za ...

Ovaj mjesec Matilda Wormwood, junakinja   Roalda Dahla, slavi 25. rođendan! Po Roaldu Amudsmenu, poznatom nordijskom istraživaču poznatog britanskog književnika nazvali su roditelji podrijetlom Norvežani. Ipak, rodio se u Walesu i ondje je proživio svoju mladost, dok ga Drugi svjetski rat nije odveo u svijet, a žena Amerikanka ga ondje i zadržala neko vrijeme. Bio je to genijalan um - pripovjedač, pilot RAF-ovac, otac petero djece, čovjek koji je smislio Willyja Wonku, napisao scenariji i za James Bonda, ma čuda je on napravio! Tvorac je i Gremlina koje je utemeljio na šalama RAF-aca, koji bi, u šali, okrivljavali gremline, mala čudna bića, za sve nevolje na letovima. Gremline je čak i Eleanor Roosevelt čitala svojim unucima, a Disney je otkupio prava za film koji nije snimljen sve dok se tog posla nije uhvatio Spielberg. Mnogi detalji iz Dahlova života oduševljavaju, posebno činjenica da je pisao dječje knjige s optimističnim porukama punima nade i utjehe, iako je pretrpio ...

2. travnja 1805. godine u Danskoj, jednog običnog utorka, na svijet je došao mali Hans Christian Andersen. Iako je njegov otac bio uvjeren da je njihova obitelj povezana s kraljevskom, dječak je osnovno obrazovanje dobio u školi za siromašne dječake, a bio je prisiljen uzdržavati se kao tkalčev pomoćnik i krojač. Kao četrnaestogodišnjak pokušavao je uspjeti kao glumac, a njegov vokal doveo ga je i do Danskog kraljevskog kazališta, gdje nije ostvario svoje snove, ali gdje je jedan kolega prepoznao njegov smisao za pisanje, zbog čega je Hansov život krenuo putanjom književnika. Njegovo daljnje školovanje pod pokroviteljstvom direktora Kraljevskog kazališta, Jonasa Collina, bilo je obilježeno raznim ponižavanjima i zlostavljanjima, pod čijim je utjecajem i pisao bajke o onima koje društvo odbacuje, kao što je npr. Ružno pače. Njegove bajke, potekle prvotno iz folklora, nisu se u početku dobro prodavale, dok se danas na njegov rođendan slavi Međunarodni dan dječje knjige, a njegova djela ...

Nedavno je na televiziji bio film Posljednji akcijski junak (1993.) koji me podsjetio na dobre stare dane i na sve one filmove koji su mi u najosjetljivijim godinama približavali neki čudesni svijet, a koje i danas rado gledam, svom djetinjstvu u čast. Dok su tinejdžeri uživali u filmovima Molly Ringwald, ja nisam u svojoj predškolskoj dobi niti čula za nju, niti sam znala tko je Ferris Buller, pa niti sam vidjela Johna Cusacka kako pušta In your eyes ispod Dianinog prozora. Osim domaćih filmova uz koje vežem uspomene na školsku lektiru, nezaobilaznog Peru Kvržicu, Vragece te onaj urnebesni "Saperlot!" Ede Peročevića, u našoj kući na repertoaru su bili i američki klasici - Karate Kid (1984.), Smrtonosno oružje (1987.), Ghost Busters (1984.), Policijska akademija (1984.) i dr.  u koje se, bez obzira na to koliko puta sam ih gledala, nikada nisam uživjela. Ipak, nekoliko filmova mi je čvrsto urezano u sjećanje, i ja ih još uvijek, pored svih blockbustera dana...

Davnih dana jedna ukroćena goropadnica naučila me da nije uvijek dobro voljeti sve što vole mladi i da raditi nešto samo zato što rade svi drugi nije nikada dobra ideja. Onih dana kada je subotnji izlazak u disko bio vrhunac tjedna svake četrnaestogodišnjakinje, i ja sam imala leptiriće u trbuhu, i bila sam spremna na fight sa starcima, samo da bih bar na jedan tren u gradu vidjela tog famoznog dečka koji bi me u to vrijeme zanimao. Sanjala sam o ljubavi, htjela imati nekoga svoga, najboljeg prijatelja s kojim ću smijati i razgovarati satima, nekoga zbog čijeg poljupca ću se osjećati kao centar svijeta. Istina, pojam ljubavi kao takve nije se poklapao s onim pojmom koji je vladao među ostalim tinejdžerima, kojima je bilo dovoljno na jednu večer se žvaljikati s onim odabranim, tako da sam od te želje dobila samo slomljeno srce i ego. I baš onda kad sam shvatila da muški rod nije stvoren da razumije ženski, dogodilo se nešto na čemu zahvaljujem do dana današnjeg, svakog jutra kad o...