Preskoči na glavni sadržaj

Zašto je Matilda kul i nakon četvrt stoljeća


Ovaj mjesec Matilda Wormwood, junakinja Roalda Dahla, slavi 25. rođendan! Po Roaldu Amudsmenu, poznatom nordijskom istraživaču poznatog britanskog književnika nazvali su roditelji podrijetlom Norvežani. Ipak, rodio se u Walesu i ondje je proživio svoju mladost, dok ga Drugi svjetski rat nije odveo u svijet, a žena Amerikanka ga ondje i zadržala neko vrijeme. Bio je to genijalan um - pripovjedač, pilot RAF-ovac, otac petero djece, čovjek koji je smislio Willyja Wonku, napisao scenariji i za James Bonda, ma čuda je on napravio! Tvorac je i Gremlina koje je utemeljio na šalama RAF-aca, koji bi, u šali, okrivljavali gremline, mala čudna bića, za sve nevolje na letovima. Gremline je čak i Eleanor Roosevelt čitala svojim unucima, a Disney je otkupio prava za film koji nije snimljen sve dok se tog posla nije uhvatio Spielberg. Mnogi detalji iz Dahlova života oduševljavaju, posebno činjenica da je pisao dječje knjige s optimističnim porukama punima nade i utjehe, iako je pretrpio smrt sedmogodišnje kćeri, teške bolesti, a supruzi Patriciji Neal koja je preživjela aneurizmu pomogao je da ponovno nauči govoriti i hodati, nakon čega se ona čak vratila svojoj karijeri glumice, a on se vratio svojoj staroj ljubavi, na kraju se razvevši od Patricije. Dahl je umro 1990. gdoine u 74. godini u Oxfordu, a ovom ekscentriku, koji je dječje romane pisao u maloj ciganskim kolima parkiranima u dvorištu, obitelj je održala vikinški pokop; pokopali su ga sa štapom za snooker bilijar, francuskim burgundcem, čokoladama, olovkama i električnom pilom.



O Dahlu sam čitala davno, još dok sam bila pretplatnica Drva znanja, ali njegove knjige, iako prevedene na hrvatski jezik, nisu baš dostupne u našim knjižnicama. Priču o usamljenici koja je rođena u obitelji koja ju ne razumije i kojoj su knjige jedini prijatelji pročitala sam u obliku e-knjige, i to sve zbog opsesije filmom koji je 1996. snimljen prema Dahlovom romanu. Dahlova junakinja s telekinetičkim sposobnostima nadahnjuje me i danas, a evo zašto bi mogla i vas.

Obožavam početak filma: "Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse." Divne li poruke za jedno dijete! Između mojih sestara i mene oduvijek su postojale velike razlike u sposobnostima i karakterima; jedna nije imala smisla za crtanje, druga se mučila s višeznamenkastim dijeljenjem, treća je bila maza koja je krala svu majčinu pažnju, ali podatak da su sva djeca posebna na svoj način, iako nisu sva sportski nadarena ili nemaju sva petice iz matematike, vjerujem da nam je vratio samopouzdanje koje bi sestrinsko uspoređivanje oduzelo - možda smo iz tog razloga i pogledale Matildu toliko puta :)


U pubertetskoj dobi od velike je pomoći vjerovati da ste možda zamijenjeni u bolnici ili da ste posvojeni, jer ste si ponekad jedino na taj način mogli objasniti nerazumjevanje koje vas u vlastitoj obitelji svakodnevno dočeka. Uh, ponekad sam u potpunosti suosjećala s Matildom, a činjenica da i ona doživi sreću u predivnoj kući gospođice Honey, spašavala me kroz pubertetske dane.


Nije da su mi braća Hernandez uzori, ali misao da roditelji nisu uvijek u pravu, štoviše, da ih je ponekad u redu i kazniti, zaista je utješna. Svako kažnjavanje koje je Matilda sprovela bilo je krajnje zabavno i pravedno, i pri tome ostajem i danas - odrasli ponekad zaista nemaju pojma što rade niti što govore :P

Većina nikada to neće priznati, ali kladim se da ste bar jednom u život probali pomicati stvari umom. Matildi je to i uspjelo, pa kad meni već nije, voljela sam ju gledati kako u toj svojoj posebnoj moći uživa - nadajući se da ja svoju samo još nisam otkrila.



Malena djevojčica koju nitko ne razumije bila je tako hrabra i požrtvovna kada su u njen život napokon ušli stvarni prijatelji. Od davitelja i drugih Trunchbull metoda mučenja svima se dizala kosa na glavi, ali Matilda nikada nije dopustila da ju strah svlada i da Trunchbull ostvari svoj okrutni naum.

Oduševljavala me Matildina ljubav prema knjigama, i iako nam je mama oduvijek čitala ili pričala priče, kad bolje razmislim, tek sam negdje u vrijeme kada se Matilda gledala u kinima počela samostalno odlaziti u gradsku knjižnicu i ondje cundrati po prašnjavim knjigama, pokušavajući naći onu koja će mi otvoriti prozor u neki novi svijet. Iako sam uvijek bila okružena prijateljima, knjige svakom djetetu, pa tako i meni, pomažu stvoriti neki bolji svijet unutar njega samoga, i to je jedini razlog zašto ću, sigurna sam, cijeloga života biti okružena žutim papirima, raspadnutim koricama i prepunim policama knjiga.



Hm, kad smo već kod knjiga, ima li veće inspiracije za učenje, polaganje ispita, privođenje fakultetskih i drugih obveza kraju od Zinnije Wormwood? :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...