Preskoči na glavni sadržaj

Ja pripadam

Petnaest mjeseci - toliko je dovoljno da se čovjek u potpunosti pomiri s novonastalom situacijom, spozna - "Ovo je sad moj život" i uvidi da je, kao i svi, apsolutno zamjenjiv. 


Nije dobro da čovjek bude sam, piše u Knjizi Postanka. I zaista, otkad dišem, imam potrebu biti dio zajednice, ne neke klike koja misli da je bolja od drugih, nego stvarne, žive, zajednice ljudi okupljene u vjeri i ljubavi. Kad pogledam svoj život, čini mi se kao da mi je godinama ta zajednica bila inspiracija i potpora, razlog za radost, čak ni ako sama toga nije bila svjesna. Uvijek sam bila mali kotačić - u župi, u dječjem crkvenom zboru, u Frami, u zboru mladih... Voljela bih misliti da je svaki kotačić poseban na svoj način i da će se cijeli sistem raspuknuti ako taj kotačić nestane, ali život me naučio gorku istinu - da ta konstatacija ne stoji. Ljudi te zaborave, njihove misli su nestalne, a od svega što iziskuje trud ljudi će vrlo brzo odustati. I kotačić se odjednom nađe prepušten sam sebi na raskrižju života - pripadati nekom drugom mehanizmu ili ostati sam sebi dostatan? Dok sam tako u novoj okolini žeđala za zajednicom, nisam bila niti svjesna - još uvijek si umišljam da pripadam svom starom, dobro poznatom i uhodanom mehanizmu, nisam se prepustila rijeci promjena da me nosi, da me nasuče na neki nepoznati sprud uz koji ću s vremenom srasti. Dogodi se to u najneočekivanijem trenutku, dok pereš zube ili piješ jutarnju kavu, dok kupuješ kruh u pekarnici ili dok se smiješ u minibusu krcatom mladim ljudima, kojima glazba život znači, koferima, sendvičima i kolačima, glazbenim instrumentima i tonama notnih papira. Shvatiš da si, uh, teško je i priznati, shvatiš da si - sretan. Progledaš i uvidiš da ti je mjesto tu, s tim ljudima koji te ne poznaju u dušu, koji nisu s tobom odrasli, koji gotovo da ne govore istim jezikom kao ti, ali koji su te prigrlili - bez glumatanja, savršeni u svojoj nesavršenosti - i učinili te njihovim. Sada si i ti član te zajednice - ona će te ponekad razveseliti, ponekad rastužiti ili naživcirati, ali bez tebe neće biti ista - promijenio si ti nju i ona je promijenila tebe. I tamo negdje usred rastanka i zagrljaja, tamo negdje dok ti na telefon ljudi, koje si zavolio, a da nisi to ni znao, dreče "14 palmi" i viču da im fališ, uz mokri suzni kanal (odakle sad to?) postane ti jasno - ti pripadaš. 

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...