Šamšiel

Ona je trenutno jedna od najpopularnijih književnica u Hrvatskoj, njezin roman Unterstadt nagrađen je Nazorom i Gjalskim, a prema njemu je osječki HNK uprizorio najbolje dramsko ostvarenje u prošloj godini. Njen aktualni roman Ničiji sinovi govori o uvijek aktualnim temama u državi koja je ranjena ratnim zbivanjima. Ona je majka troje djece, prevoditeljica, pjevačica, slikarica, urednica kazališnih izdanja HNK u Osijeku, ona je žena koja je bila domobran u Domovinskom ratu i koja je godinama živjela u Belgiji, a nema ni vozačku dozvolu. Ona je Ivana Šojat Kuči, a ja sam njezina najveća obožavateljica.

Prije nego je svome imenu dodala prezime Kuči, napisala je roman Šamšiel, roman koji je, pokraj Unterstadta, Ruku Azazelovih i Ničijih sinova, pao u drugi plan, iako je na Kozarčevim danima u Vinkovcima nagrađen Poveljom za uspješnost. Ja sam ga slučajno pronašla u knjižnici i iznenadila se - iako je izdan prije deset godina, on je u šibenskoj knjižnici posuđen, uključujući moju posudbu - jednom! Da čovjeku suze na oči dođu!

Ivana je brbljava kulerica koja će vam, sva sretna, postati prijateljica na Facebooku i s kojom biste mogli popiti kavu i razglabati o svemu satima, bez pretencioznosti i lažne skromnosti. U novostečenoj slavi ona uživa kao dijete, a u njezinim djelima pronalazimo njenu svilenu vještinu slaganja riječi. U ovom romanu anđeo Šamšiel, čuvar Edena, spoznaje dragocjenost ljudske duše - duše malog Matije i njegove majke, hrvatskog viteza Damira, pjesnika Siniše i Marte, koje je rat upoznao s dimenzijama u kojima prebiva Šamšiel. Oni su zbunjeni, ne razumiju što im se dogodilo, koja je razlika između sigurne smrti i smrti duše, ne shvaćaju anđelovu potrebu da ima glinu čovječjeg tijela. Žeđaju za osvetom, sumnjaju u Božju pravdenost, dok se Šamšiel čudi se okovima građanskog morala i ljudima koji grijeh opravdavaju univerzalnom nebitnošću. Šetnjom kroz poslijeratni Osijek i Vukovar Šamšiel nastoji izliječiti gorčinu koju njegovi suputnici nose u srcima, kako bi tako oprani shvatili da ih "mržnja ne zaslužuje", da "iskrenost može izbrisati i najprljaviji grijeh" , a sve kako bi se ušuškali u Božje naručje.

Divan je ovo roman, koji je, za razliku od ostalih, koji ponekad izazivaju i jezu, ispunjen svjetlom i nadom vječnoga života, prošaran Božjom milošću koju je Ivana, posvetivši roman ranjenim ljudskostima Vukovara i Osijeka, Siniši Glavaševiću i Damiru Šustiću, utkala u svoje riječi na posebno nježan, a uvjerljiv način.

"Svi su ljudi isti kad se rode, jer im je duša ista količinom i čistoćom. Oni se tek na raskrižjima počinju razlikovati, jer se nekima na putu duše istroše zbog loših i samoljubljivih odabira, ili izgube poput uplakane djece. Drugima duše postaju bistri, planinski izvori koji svoju živu vodu dijele sa svakim putnikom. Duše tih ljudi postaju toliko velike, da čežnjom i ljubavlju grle sve izgubljene ovoga svijeta."