Preskoči na glavni sadržaj

Zima s police

Često priđem svojoj polici s knjigama, uzimam knjigu po knjigu u ruke, čitam posvete, listam stranice do onog omiljenog mi citata, sa sjetom se prisjećam trenutka kada sam je prvi put primila u ruke i prisvojila. Neke od njih uspomena su na drage ljude, neke od njih sama sam si kupila poslije teškog ispita (yes, I know how to party!), a neke od njih čuvaju esencije izgubljenih prijateljstava.


Jedna od takvih je Zima za dvoje Nicholasa Sparksa. Prije nego je postala film koji je uobičajeno sredstvo kojim djevojke muče svoje momke, ridajući kraj njih mrtvih-hladnih, i prije nego je Ryan Gosling postao čest gost u snovima svake druge žene na svijetu (ne, u tu statistiku se ne uklapam - za mene je Tom Hardy number one), Notebook je bila knjiga, a kod nas su je preveli - Zima za dvoje, što mi ni dan danas ne ide u glavu. S obzirom da sam je pročitala kao srednjoškolka, kada je Internet bio nužno zlo koje smo koristili samo za potrebe pisanja seminara u Wordu, a pristupanje informacijama nije bilo bitna stavka u životu jednog hrvatskog tinejžera, nisam znala za popularnost koju je Nicholas Sparks uživao u SAD-u. Nabasala sam na knjigu s labudima na naslovnici u knjižnici, svidjela mi se prva stranica (knjigu sudim po prvoj stranici, ne po koricama), i već nekoliko sati nakon slučajnog pronalaska prepričavala sam je dečku preko telefona. "Ali, oni su ti kao mi, ma moraš to pročitati!" Blago rečeno, moj dečko nije ljubitelj knjiga, pogotovo ne ljubića, pa je na moja dosadna prepričavanja sadržaja knjiga najčešće preokretao očima, što me nikada nije omelo da mu ispričam sve što sam htjela. Međutim, kad sam sutradan na dejt donijela kopirane omiljene mi stranice iz Zime za dvoje (yes, I did!), slušao je s pozornošću (hm, opis zgode ispred kamina mu je privukao pažnju). I tako sam ja od 2003. godine uvjerena kako sam ja njegova Allie, a on moj Noah i kako će mi on, kad me onaj nesretni Nijemac Alzheimer zgrabi, čitati knjige i maziti me i paziti.


Znajući za moje prisvajanje ljubavi Allie i Noaha, stara prijateljica poklonila mi je na studiju Zimu za dvoje. U nju je napisala "Prva ljubav je ona prava", jednostavnu posvetu koje se tako često sjetim. I iako nas je vrijeme udaljilo, a s godinama je naše prijateljstvo izblijedjelo, tako da smo jedna drugoj stranci, ona je često tu, u mojoj glavi, podsjeća me - iako je sve prolazno, pa i prijateljstva u koja smo se nekad kleli - prava ljubav je ono što ostaje zauvijek.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...