Preskoči na glavni sadržaj

Dotaknuti nebo!

Lijepo je Lorelai rekla, subota je dan odmora, ali ne! Umjesto da se odmaram,već oko sedam sam nalijevala kavu u sebe pa se uputila pješice na biskupijski susret katoličke mladeži koji se održavao u katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Naravno da sam izjutra poželjela kolegici otkazati dogovor i ostati u krevetu do podneva, ali kako to obično biva, stisnula sam zube, znajući da se i u najneobičnijim situacijama može čuti nešto što će ti biti utjeha, pouka, spoznaja na kojoj ćeš temeljiti život u naredno vrijeme. Bilo je tu mnogo priče koja me nije dotakla i koju sam slušala uz zijavanje i trijebljenje krmelja, ali kada se mikrofona uhvatio pater Ivan Mandurić, zvani Ike, iz Zagreba, predosjećala sam da ću se njegovih riječi uvijek sjećati.  Pričao je kako je rano izgubio vjeru u Boga i kako se silno trudio pronaći čovjeka koji se osobno susreo s Isusom i koji bi mu jamčio da Bog uistinu postoji. U međuvremenu ga je pronašao kroz seminar profesora Ivančića, postao isusovac, a danas vodi duhovno rekreacijski kamp za mlade - Modrave, komadić neba gdje čovjek zaista može susresti Boga. Ako imate prijatelje koji su ondje ljetovali, sigurno znate da su Modrave maslinik blizu Pirovca koji približava mlade Bogu, a i njima samima. Kroz rad, molitvu, more, druženje zaljubit ćete se u Krista i poželjet ćete se vratiti! Ove godine tjedan dana na Modravama platit ćete 300 kn, a prijave počinju tijekom svibnja. Ako vam treba duhovna obnova, odmor od struje, novo iskustvo, novi život - prijavite se! (Ovog trena stavljam Modrave (obavezno pogledajte filmić!) na svoj bucket list :))

Iz jednostavnog razloga Modrave mijenjaju čovjeka - ništa kao priroda u svom izvornom obliku ne može čovjeka približiti Bogu, daleko od gradske buke i stresa. Spoznam to svaki dan kad se, usprkos alergiji na pelud (danas sam sva natečena, btw) uputim u prirodu, kao što sam učinila i jučer, poslije biskupijskog susreta mladih, sa svojim zborašima - na Roškom slapu, gdje smo šetali, uspinjali se, divili pogledu, nadvikivali se s bukom koju stvara Krka, naslikavali se, poslije užgali vatru i guštali u finoj spizi u selu Miljevcima, iznad Roškog slapa.





Krka je sedmi nacionalni park u Hrvatskoj (postoji od 1985.) poznat po velikom broju jezera i slapova. Nalazi se nizvodno od Miljevaca, sjeveroistočno od Šibenika. Obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju planine Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 km, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Prostire na 142 kvadratna kilometra, od kojih 25,6 kvadratnih kilometara čini vodena površina. Rijeka Krka danas ima 7 sedrenih slapova - Bilušića buk, Brljanski slap, Manojlovac, Rošnjak, Miljacka, Roški slap i Skradinski buk -  a njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen koji svakako trebate vidjeti barem jednom u životu, i sve to uz pomoć brodića, laganom šetnjicom ili uspinjanjem na petstotinjak stepenica na vrhu kojih je predivan pogled na Krku.

Fotografije su snimljene u neposrednoj blizini Roškog slapa, kojeg je dovoljno pogledati i uvjeriti se - kraj neobuzdane rijeke i na krškim zidinama zaista smo bliže Bogu. Roški slap ime je dobio po utvrdi Rog smještenoj iznad kanjona na desnoj obali rijeke Krke, a sastoji se od niza ogrlica (kaskada), slapa viskog 15 metara i mnoštva špilja, od kojih je zanimljiva Oziđana špilja duga 59 metara, u kojoj su pronađeni čak i dječji kosturi koji potječu iz neolitika, zajedno s oruđem iz tog doba, dok je sama špilja i starija. Interesantno je bilo čuti da se u njoj vide vezovi za brodice, što je iznenađujuće s obzirom na visinu na kojoj se nalazi. Zamisliti tu neviđenu puninu Krke koja ispunja dolinu...oduzima dah!






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...