Preskoči na glavni sadržaj

Dotaknuti nebo!

Lijepo je Lorelai rekla, subota je dan odmora, ali ne! Umjesto da se odmaram,već oko sedam sam nalijevala kavu u sebe pa se uputila pješice na biskupijski susret katoličke mladeži koji se održavao u katoličkoj osnovnoj školi u Šibeniku. Naravno da sam izjutra poželjela kolegici otkazati dogovor i ostati u krevetu do podneva, ali kako to obično biva, stisnula sam zube, znajući da se i u najneobičnijim situacijama može čuti nešto što će ti biti utjeha, pouka, spoznaja na kojoj ćeš temeljiti život u naredno vrijeme. Bilo je tu mnogo priče koja me nije dotakla i koju sam slušala uz zijavanje i trijebljenje krmelja, ali kada se mikrofona uhvatio pater Ivan Mandurić, zvani Ike, iz Zagreba, predosjećala sam da ću se njegovih riječi uvijek sjećati.  Pričao je kako je rano izgubio vjeru u Boga i kako se silno trudio pronaći čovjeka koji se osobno susreo s Isusom i koji bi mu jamčio da Bog uistinu postoji. U međuvremenu ga je pronašao kroz seminar profesora Ivančića, postao isusovac, a danas vodi duhovno rekreacijski kamp za mlade - Modrave, komadić neba gdje čovjek zaista može susresti Boga. Ako imate prijatelje koji su ondje ljetovali, sigurno znate da su Modrave maslinik blizu Pirovca koji približava mlade Bogu, a i njima samima. Kroz rad, molitvu, more, druženje zaljubit ćete se u Krista i poželjet ćete se vratiti! Ove godine tjedan dana na Modravama platit ćete 300 kn, a prijave počinju tijekom svibnja. Ako vam treba duhovna obnova, odmor od struje, novo iskustvo, novi život - prijavite se! (Ovog trena stavljam Modrave (obavezno pogledajte filmić!) na svoj bucket list :))

Iz jednostavnog razloga Modrave mijenjaju čovjeka - ništa kao priroda u svom izvornom obliku ne može čovjeka približiti Bogu, daleko od gradske buke i stresa. Spoznam to svaki dan kad se, usprkos alergiji na pelud (danas sam sva natečena, btw) uputim u prirodu, kao što sam učinila i jučer, poslije biskupijskog susreta mladih, sa svojim zborašima - na Roškom slapu, gdje smo šetali, uspinjali se, divili pogledu, nadvikivali se s bukom koju stvara Krka, naslikavali se, poslije užgali vatru i guštali u finoj spizi u selu Miljevcima, iznad Roškog slapa.





Krka je sedmi nacionalni park u Hrvatskoj (postoji od 1985.) poznat po velikom broju jezera i slapova. Nalazi se nizvodno od Miljevaca, sjeveroistočno od Šibenika. Obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju planine Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 km, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Prostire na 142 kvadratna kilometra, od kojih 25,6 kvadratnih kilometara čini vodena površina. Rijeka Krka danas ima 7 sedrenih slapova - Bilušića buk, Brljanski slap, Manojlovac, Rošnjak, Miljacka, Roški slap i Skradinski buk -  a njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen koji svakako trebate vidjeti barem jednom u životu, i sve to uz pomoć brodića, laganom šetnjicom ili uspinjanjem na petstotinjak stepenica na vrhu kojih je predivan pogled na Krku.

Fotografije su snimljene u neposrednoj blizini Roškog slapa, kojeg je dovoljno pogledati i uvjeriti se - kraj neobuzdane rijeke i na krškim zidinama zaista smo bliže Bogu. Roški slap ime je dobio po utvrdi Rog smještenoj iznad kanjona na desnoj obali rijeke Krke, a sastoji se od niza ogrlica (kaskada), slapa viskog 15 metara i mnoštva špilja, od kojih je zanimljiva Oziđana špilja duga 59 metara, u kojoj su pronađeni čak i dječji kosturi koji potječu iz neolitika, zajedno s oruđem iz tog doba, dok je sama špilja i starija. Interesantno je bilo čuti da se u njoj vide vezovi za brodice, što je iznenađujuće s obzirom na visinu na kojoj se nalazi. Zamisliti tu neviđenu puninu Krke koja ispunja dolinu...oduzima dah!






Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...