Preskoči na glavni sadržaj

Neka nova Ana Karenjina

Jedina knjiga mlade Francuskinje Valerie Tong Cuong koju ćete pronaći na našem materinjem jeziku jest knjiga Čarobna ploča, što ne čudi jer je njezinih devet romana do sada prevedeno na samo dvanaest jezika. Valerie je završila studij književnosti i političkih znanosti, na kojima je i doktorirala. Nakon kratke karijere u komunikacijama, posvetila se u potpunosti pisanju i stvaranju glazbe. Ova rođena Parižanka autorica je glazbe i vokal grupe Quark, a uz to je udana žena i majka troje djece.


Čarobna ploča nevjerojatno je pitka knjiga koju ćete morati pročitati odjednom. Ja sam je npr. uzela u ruke nasred štrebanja Zakona o zemljišnim knjigama, kojeg sam, čuda li!, potpuno smetnula s uma u sljedećih par sati. Knjiga započinje rečenicom "Dan kad sam odlučila da ću živjeti, isti je onaj kad sam naizgled izgubila svaki razlog za život." i nastavlja se pričom o dvije osamnaestogodišnjakinje koje jedne srijede ujutro stoje na mostu, držeći se za ruke, i čekaju vlak. Jedna je, potom, skočila, a druga je pomislila da bi ipak mogla imati budućnost. Zašto je Alice skočila, a bila je lijepa kao lutka, imala je limuzinu, poštovanje profesora i vilu s kinodvoranom u otmjenom dijelu grada? Zašto Mina nije skočila, a majka joj je umrla od alkohola, pa je ona bila prisiljena stanovati kod ujne koja ju sigurno ne bi oplakivala, dok je sve druge bila nevidljiva? Tko je Alice, a tko je Mina, i pod kojim okolnostima je sudar njihovih oprečnih svjetova rezultirao paktom o samoubojstvu? Spoj intrigantne priče o jednom prijateljstvu, neočekivanog obrata i predivnog tijeka misli Valeri Tong Cuong savršen je recept za odličnu knjigu o kojoj nećete zaboraviti, a koja će pokrenuti rasprave među knjiškim crvima. Aaaaawh, nedostaju mi moje book cluberice!


"Još ni danas ne znam zašto sam je tako opsesivno htjela sakriti, kao da je bila intimni dio mene, posvemašnja tajna, premda je bilo očito da bih zaslužila određeno poštovanje kad bih je predstavila svojoj okolini, ili bi me bar pustili na miru."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...