Preskoči na glavni sadržaj

Kako to kažu kauboji (I)

Mogli ste primjetiti, veliki sam obožavatelj country glazbe, kako klasične, tako i suvremenog countryja. Neki će se time možda sprdati i reći kako je country američki folk koji slušaju seljačine. Istina jest da se motivi folka kakvog mi poznajemo na Balkanu znatno razlikuju od američkih. Ima tu i alkohola i razbijanja čaša i neostvarenih snova i neprežaljenih ljubavi, ali ljepota engleskog jezika je ovdje pokazala svu svoju snagu, umotavši country instrumente u riječi u kojima se i obični seljačina - kao ja - može prepoznati. Moja ljubav prema countryju procvjetala je kad sam na Drugom programu Hrvatskog radija čula Dollyinu Coat of many colors, i proplakala kao malo siromašno dijete kojem je majka sašila kaputić. Glazba ima nevjerojatnu moć, tako dirnuti čovjeka, a country glazbenici su se za to specijalizirali. Evo kako im to polazi za rukom.

1. Odlazak iz provincije 
Jedan od važnijih motiva u country pjesama je život u provinciji i težnja za svjetlima velegrada, često i pjevačkoj karijeri. Prema country pjesmama, gotovo svaki Amerikanac želi se proslaviti u velikom gradu, a ja, iako nemam takve težnje, dok slušam o njihovim putovanjima prema ostvarenju snova, samo zažmirim i osjetim vjetar na licu - country glazba, pogotovo ako je o putu u nepoznato, u meni budi onaj cabriolet-freedom osjećaj, a ljeto gotovo da mogu namirisati. Ovaj motiv pronalazimo npr. u Don't forget you remember me i Get out of this town Carrie Underwood, How far you wanna go? Gloriane, Baby girl, Something more i Already gone Sugarlanda i dr.


2. Dom
Negdje na putu do slave, country glazbenici najčešće shvate kako je ljubav prema domu snažnija od snova o slavi, pa spjevaju niz pjesama o svojim predivnim malim gradićima gdje everybody knows their name. Pjesme koje o domu i obiteljskim vrijednostima govore su npr. Thank God for hometowns i All american girl Carrie Underwood, Oklahoma sky Mirande Lambert, American honey i Home is where the heart is Lady Antebellum, My home's in Alabama Little big towna, County line Sugarlanda, Home sweet home Blakea Sheltona i dr.


3. Provodi 
One čaše s početka priča - ovdje su. Izlasci, one night stands lijepo, gotovo romantično, upakirani, pijančevanje s dečkima, roštiljanje u dvorištu, sve je to uključeno u život prosječnog country momka/djevojke, baš kao što govori Here for the party Gretchen Wilson, Downtown, Lookin' for a good time i We owed the night Lady Antebellum, Wild at heart Gloriane i dr.


4. Bijesni prekidi 
Ljubav boli, a još više boli kada vam bivša djevojka razbije auto ili izbuši gume kad vas vidi s drugom. Oni koji slušaju country znaju - budi čovjek i nogiraj je što nježnije, za njeno i za svoje dobro. Za tu vrstu prekida ispraksirala se Miranda Lambert, što proizlazi iz njenih Crazy ex'girlfriend, Gunpowder & Lead i Kerosine, a što nalazimo i u Before he cheats Carrie Underwood, Done The band Perry, Picture to burn Taylor Swift i dr.

5. Bog 
Zahvaljivanje Bogu za ljubav, obitelj, prijatelje te molitva neizostavni su dio svake country pjesme, npr. God bless the broken road Rascal flattsa, Jesus take the wheel Carrie Underwood, God gave me you Blakea Sheltona, God's Been Good To Me Keitha Urbana, God's will Martine McBride i dr.



Primjedbe

  1. Brad Paisley.. njega volim poslušati tu i tamo :)
    Nisam baš upoznata tom glazbom, ali eto.. on mi je drag :D

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...