Preskoči na glavni sadržaj

Jedan stari čovjek

Jedan od najboljih glumaca današnjice zasigurno jest Gary Oldman, koji možda nije sveprisutan na crvenim tepisima poput Ryana Goslinga ili Roberta Pattinsona, koji ga ni glumom ni šarmom vjerojatno nikada neće nadmašiti. Zanimljiv je on čovjek, klasično obrazovan glumac, rođen u Londonu, čovjek koji je stvarao glazbu s Davidom Bowiejem i Jackom Whiteom, koji je bio u braku s Umom Thurman i u vezi s Isabellom Rossellini, a strastveni je navijač londonskog Millwalla.

Svojim ulogama pokazao je svoju sposobnost kameleona, a žalosno je primjetiti kako je Oldman za Oscara bio nominiran samo jednom, i to lani za Tinker Tailor Soldier Spy. Ovo su samo neke od mojih omiljenih Oldmanovih uloga:


1. Uloga Sida Viciousa u Sid and Nancy (1986)
Posebno je intrigantno gledati Oldmana, glumca koji je kao rođen za Shakespearove drame, kako glumi basista Sex Pistolsa u filmu o njegovom poremećenom odnosu s djevojkom Nancy Spungen. Tragičnu priču o destruktivnoj vezi dvoje ovisnika o heroinu te izvrsnog 28-godišnjeg Oldmana treba pogledati, marili za punk ili ne. Ako ništa drugo, više ćete cijeniti svoju ljubavnu vezu.

2. Uloga grofa Drakule u Bram Stoker's Dracula (1992)
Moram reći da mi je Leslie Nielsen zauvijek uništio Draculu F.F.Coppole, i jedini razlog zašto ga volim je, da vam budem iskrena, uz Oldmana, mladi Keanu Reeves, i Winona, koja mi je draga, kako ste iz raznih postova mogli već shvatiti. Probajte zaboraviti Nielsena i uživajte u Oldmanovoj interpretaciji ovog legendarnog vampira, ipak taj film spada među one epske.


3. Uloga Siriusa Blacka u Harry Potter and the Prisoner of Azkaban (2004)
I love Harry Potter and I can not lie - a omiljeni nastavak Harryja Pottera mi je upravo onaj u kojem prvi put vidimo Siriusa Blacka, kojeg je Oldman utjelovio. Ma da bih riječ rekla, učinio je to i bolje nego što sam zamišljala dok sam prvi put čitala knjigu.



4. Uloga Drexla Spiveya u True Romance (1993)
Prema scenariju kojeg je napisao Tarantino, ovaj film ipak je prije svega romantična priča. Uključuje hrpu poznatih lica, prostituciju i Oldmana koji glumi dilera s dreadlocksima, ulogu po kojoj će ostati zapamćen kao jedan od najbrutalnijih filmskih zlikovaca, iako se u filmu pokazuje na samo par minuta.


5. Uloga Jean-Baptistea Emanuela Zorga u Fifth Element (1997)
Istina, ako nešto Oldmanu leži, to su uloge zlikovaca, što se pokazalo i u ovom nezaboravnom filmu o budućnosti, djevojci Leloo i Bruceu Willisu koji, po tisućiti put, spašava svijet.

6. Uloga velečasnog Arthura Dimmesdalea u Scarlet Letter (1995)
Iako je ovaj film poznat po osvojenim Zlatnim malinama, uloga velečasnog Dimmesdalea jedna je od onih uloga u kojima do izražaja dolazi Oldmanov zavodnički šarm, pa ga i ja, kao mnoge dame, volim.



7. Uloga Floyda Bannera u Lawless (2012)
Zadnji film koji sam gledala s Oldmanom u ulozi bio je upravo Lawless, zanimljiv film o danima prohibicije u kojem on glumi mafijaša od kojeg strepi cijeli okrug Franklin.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...