Preskoči na glavni sadržaj

Jedan stari čovjek

Jedan od najboljih glumaca današnjice zasigurno jest Gary Oldman, koji možda nije sveprisutan na crvenim tepisima poput Ryana Goslinga ili Roberta Pattinsona, koji ga ni glumom ni šarmom vjerojatno nikada neće nadmašiti. Zanimljiv je on čovjek, klasično obrazovan glumac, rođen u Londonu, čovjek koji je stvarao glazbu s Davidom Bowiejem i Jackom Whiteom, koji je bio u braku s Umom Thurman i u vezi s Isabellom Rossellini, a strastveni je navijač londonskog Millwalla.

Svojim ulogama pokazao je svoju sposobnost kameleona, a žalosno je primjetiti kako je Oldman za Oscara bio nominiran samo jednom, i to lani za Tinker Tailor Soldier Spy. Ovo su samo neke od mojih omiljenih Oldmanovih uloga:


1. Uloga Sida Viciousa u Sid and Nancy (1986)
Posebno je intrigantno gledati Oldmana, glumca koji je kao rođen za Shakespearove drame, kako glumi basista Sex Pistolsa u filmu o njegovom poremećenom odnosu s djevojkom Nancy Spungen. Tragičnu priču o destruktivnoj vezi dvoje ovisnika o heroinu te izvrsnog 28-godišnjeg Oldmana treba pogledati, marili za punk ili ne. Ako ništa drugo, više ćete cijeniti svoju ljubavnu vezu.

2. Uloga grofa Drakule u Bram Stoker's Dracula (1992)
Moram reći da mi je Leslie Nielsen zauvijek uništio Draculu F.F.Coppole, i jedini razlog zašto ga volim je, da vam budem iskrena, uz Oldmana, mladi Keanu Reeves, i Winona, koja mi je draga, kako ste iz raznih postova mogli već shvatiti. Probajte zaboraviti Nielsena i uživajte u Oldmanovoj interpretaciji ovog legendarnog vampira, ipak taj film spada među one epske.


3. Uloga Siriusa Blacka u Harry Potter and the Prisoner of Azkaban (2004)
I love Harry Potter and I can not lie - a omiljeni nastavak Harryja Pottera mi je upravo onaj u kojem prvi put vidimo Siriusa Blacka, kojeg je Oldman utjelovio. Ma da bih riječ rekla, učinio je to i bolje nego što sam zamišljala dok sam prvi put čitala knjigu.



4. Uloga Drexla Spiveya u True Romance (1993)
Prema scenariju kojeg je napisao Tarantino, ovaj film ipak je prije svega romantična priča. Uključuje hrpu poznatih lica, prostituciju i Oldmana koji glumi dilera s dreadlocksima, ulogu po kojoj će ostati zapamćen kao jedan od najbrutalnijih filmskih zlikovaca, iako se u filmu pokazuje na samo par minuta.


5. Uloga Jean-Baptistea Emanuela Zorga u Fifth Element (1997)
Istina, ako nešto Oldmanu leži, to su uloge zlikovaca, što se pokazalo i u ovom nezaboravnom filmu o budućnosti, djevojci Leloo i Bruceu Willisu koji, po tisućiti put, spašava svijet.

6. Uloga velečasnog Arthura Dimmesdalea u Scarlet Letter (1995)
Iako je ovaj film poznat po osvojenim Zlatnim malinama, uloga velečasnog Dimmesdalea jedna je od onih uloga u kojima do izražaja dolazi Oldmanov zavodnički šarm, pa ga i ja, kao mnoge dame, volim.



7. Uloga Floyda Bannera u Lawless (2012)
Zadnji film koji sam gledala s Oldmanom u ulozi bio je upravo Lawless, zanimljiv film o danima prohibicije u kojem on glumi mafijaša od kojeg strepi cijeli okrug Franklin.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...