Preskoči na glavni sadržaj

Fabulous!

Svako malo netko spomene Seks i grad, iako je finalna epizoda odavno snimljena. O toj seriji jednostavno svaka žena ima određeni stav. U trenutku mojih kriza i usamljenosti, reprize ove serije vratile su me u život. Na stranu s promiskuitetom, shoppingholičarenjem i oblokavanjem do jutarnjih sati, ova serija prikazuje slobodu koju svaka žena može za sebe izabrati i dokazuje sve prednosti samostalnog života, što mi je bilo od neizmjerne važnosti. I nisam jedina - ova serija imala je ogroman utjecaj na sve djevojke svijeta, i nema one koja si nije procjenjivala kojoj od četiri glavne junakinje je najsličnija. Pravnicama je Miranda zakon, šminkerice vole Charlotte, one najluđe vole Samanthu, a što točno ima u toj Carrie, koja, btw, nema pojma što želi od života, samoj sebi stalno čini nažao neprestano trčeći Mr. Bigu, troši gomile novca na dizajnerske cipele koje si, s obzirom na svoja primanja, ne bi trebala moći priuštiti - pa zbog čega je, pobogu, baš ona uzor milijunima žena u svijetu?


1. Ormar
Jedan od razloga zašto je lik Carrie Bradshaw jedan od najvažnijih televizijskih likova prošlog stoljeća jest - ormar! Posjedujem samo nekoliko pari cipela, ali kad god vidim Carrien walk-in-ormar, čvrsto zažmirim i kao dijete si poželim imati baš takav kad narastem, s baš toliko cipela i baš toliko odjeće, kao da bi on riješio sve moje financijske i styling muke, jer da imam toliki ormar, zasigurno bih mogla kupiti bilo koje cipele ili bilo koji komad, bez obzira je li njihova kupnja pametna incesticija s obzirom na broj kombinacija u kojima ću ih moći isfurati. Zna svaka žena da i Carrie izgovara rečenice tipa: "Nemam što obuuuuuućiiiiii", ali sama pomisao na silne mogućnosti se čini fabulous! Isto tako, Carrie na sebe navuče točkice, prugice i brojne druge uzorke, a ipak je modna ikona - pa tko ne bi poželio imati tu moć (koja zasigurno proizlazi iz tog čarobnog ormara) - nositi samopouzdano svaku krpicu?



2. Prijateljice
Sve u Carrienom životu je nerealno, a pogotovo činjenica da četiri potpuno različite žene, bez obzira na svoje glamurozne poslove, dejtove i društvene obveze, toliko vremena posvećuju svojim prijateljicama, pa s njima  ručaju, izlaze, idu u shopping, fitness i tome slično. Budimo realni, bi li se Charlotte ikada u stvarnom životu družila sa Samanthom? Carrie je njihovo ljepilo, i bilo bi divno kad bismo i mi mogle spajati toliko, na prvi pogled nespojive, ženske jedinke u neobičan, ali nerazdvojan četverac. Istina jest - čovjek je čovjeku vuk, a žena je ženi i kokoš i krava i koza - sve u jednom - pogotovo ako se njihove različitosti ogledaju u njihovim stavovima, vrijednostima, ciljevima te načinu života. Iskreno i bezuvjetno razumijevanje, nezavidnost i potpora od drugih žena rijetkost je koju ćemo češće susresti u snovima, nego u svakodnevnom životu.



3. Posao
Tko ne bi htio piti koktele do jutra, spavati do podneva, raditi nekoliko sati na tjedan (pitajući se pitanja na koja nemaš odgovor), a imati dovoljno novca za dizajnersku odjeću te doručak, ručak i večeru te izlaske u gradu kao što je New York? Hm, svatko tko je ikad radio najmanje 40 sati tjedno, a na račun primio hrvatski minimalac, ili još gore - ništa! Speaking of, kad će ta plaća??!


4. Mr. Big
Jedino što je donekle realno u cijeloj Carrie Bradshaw priči je Mr. Big. Kakav god bio naš stav o srodnim dušama, svaka žena ima u svom životu muškarca kao što je Mr. Big - onoga kojem se neprestano vraća ili onog susretu s kojim se cijelog života potajno nada, bez obzira u kojoj fazi bila. Bile s njim ili samo čeznule za njim, nedostižnom, misterioznom i šarmantnom muškarcu sve će biti oprošteno, to vam je jasno, zar ne?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...