Preskoči na glavni sadržaj

Fabulous!

Svako malo netko spomene Seks i grad, iako je finalna epizoda odavno snimljena. O toj seriji jednostavno svaka žena ima određeni stav. U trenutku mojih kriza i usamljenosti, reprize ove serije vratile su me u život. Na stranu s promiskuitetom, shoppingholičarenjem i oblokavanjem do jutarnjih sati, ova serija prikazuje slobodu koju svaka žena može za sebe izabrati i dokazuje sve prednosti samostalnog života, što mi je bilo od neizmjerne važnosti. I nisam jedina - ova serija imala je ogroman utjecaj na sve djevojke svijeta, i nema one koja si nije procjenjivala kojoj od četiri glavne junakinje je najsličnija. Pravnicama je Miranda zakon, šminkerice vole Charlotte, one najluđe vole Samanthu, a što točno ima u toj Carrie, koja, btw, nema pojma što želi od života, samoj sebi stalno čini nažao neprestano trčeći Mr. Bigu, troši gomile novca na dizajnerske cipele koje si, s obzirom na svoja primanja, ne bi trebala moći priuštiti - pa zbog čega je, pobogu, baš ona uzor milijunima žena u svijetu?


1. Ormar
Jedan od razloga zašto je lik Carrie Bradshaw jedan od najvažnijih televizijskih likova prošlog stoljeća jest - ormar! Posjedujem samo nekoliko pari cipela, ali kad god vidim Carrien walk-in-ormar, čvrsto zažmirim i kao dijete si poželim imati baš takav kad narastem, s baš toliko cipela i baš toliko odjeće, kao da bi on riješio sve moje financijske i styling muke, jer da imam toliki ormar, zasigurno bih mogla kupiti bilo koje cipele ili bilo koji komad, bez obzira je li njihova kupnja pametna incesticija s obzirom na broj kombinacija u kojima ću ih moći isfurati. Zna svaka žena da i Carrie izgovara rečenice tipa: "Nemam što obuuuuuućiiiiii", ali sama pomisao na silne mogućnosti se čini fabulous! Isto tako, Carrie na sebe navuče točkice, prugice i brojne druge uzorke, a ipak je modna ikona - pa tko ne bi poželio imati tu moć (koja zasigurno proizlazi iz tog čarobnog ormara) - nositi samopouzdano svaku krpicu?



2. Prijateljice
Sve u Carrienom životu je nerealno, a pogotovo činjenica da četiri potpuno različite žene, bez obzira na svoje glamurozne poslove, dejtove i društvene obveze, toliko vremena posvećuju svojim prijateljicama, pa s njima  ručaju, izlaze, idu u shopping, fitness i tome slično. Budimo realni, bi li se Charlotte ikada u stvarnom životu družila sa Samanthom? Carrie je njihovo ljepilo, i bilo bi divno kad bismo i mi mogle spajati toliko, na prvi pogled nespojive, ženske jedinke u neobičan, ali nerazdvojan četverac. Istina jest - čovjek je čovjeku vuk, a žena je ženi i kokoš i krava i koza - sve u jednom - pogotovo ako se njihove različitosti ogledaju u njihovim stavovima, vrijednostima, ciljevima te načinu života. Iskreno i bezuvjetno razumijevanje, nezavidnost i potpora od drugih žena rijetkost je koju ćemo češće susresti u snovima, nego u svakodnevnom životu.



3. Posao
Tko ne bi htio piti koktele do jutra, spavati do podneva, raditi nekoliko sati na tjedan (pitajući se pitanja na koja nemaš odgovor), a imati dovoljno novca za dizajnersku odjeću te doručak, ručak i večeru te izlaske u gradu kao što je New York? Hm, svatko tko je ikad radio najmanje 40 sati tjedno, a na račun primio hrvatski minimalac, ili još gore - ništa! Speaking of, kad će ta plaća??!


4. Mr. Big
Jedino što je donekle realno u cijeloj Carrie Bradshaw priči je Mr. Big. Kakav god bio naš stav o srodnim dušama, svaka žena ima u svom životu muškarca kao što je Mr. Big - onoga kojem se neprestano vraća ili onog susretu s kojim se cijelog života potajno nada, bez obzira u kojoj fazi bila. Bile s njim ili samo čeznule za njim, nedostižnom, misterioznom i šarmantnom muškarcu sve će biti oprošteno, to vam je jasno, zar ne?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...