Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je Ally McBeal lagala

Zacijelo će se mnoge pravnice složiti sa mnom kada kažem da su se gotovo sva moja očekivanja vezana uz moju buduću karijeru pravnice temeljila na životu Ally McBeal. Serija o ovoj ludoj odvjetnici prikazala je pravo kao discliplinu pomoću koje čovjek zarađuje brdo love, pomaže ljudima ostvariti najluđe snove i još ima vremena i volje poslije posla plesati i pjevati s kolegama. Pa tko ne bi htio raditi taj posao?! Ljudi me i danas pitaju kakav je radni dan vježbenice na sudu, je li dinamičan i zanimljiv kao u Ally McBeal. Ne želim im kvariti koncept, a niti izazvati žaljenje pa kažem: "I bolje je nego u Ally McBeal!"


Theme song
Ally McBeal naučila nas je da nijedan pravnik ne može izdržati sav stres posla sam - potrebni su mu prijatelji, psiholozi i - theme song. Teorija o theme song pomogla mi je u životu i dokazala svaki put da glazba zaista jest lijek za svako loše raspoloženje, za svako slomljeno srce i za svaku iscrpljenost ili tremu. Zato, svi vi umorni i opterećeni, pronađite svoju theme song i pjevajte si ju kad god zagusti! Ja ih mijenjam svako tromjesečje, a uvijek su to neke koje me podižu, koje me podsjećaju na nešto, ili nekog, što volim - trenutna mi je Still Into You od Paramorea.


Coffee to go
Ally McBeal uvijek putem do posla pjeva, sanjari i uvijek ima coffee to go u ruci. Ne znam zaista kako joj to uspijeva, to skakutanje po Bostonu s vrućom kavom u ruci. Neću lagati, isprobala sam to i ja, kupila sam i šalicu termosicu i sve, ali nekako samim pijenjem kave iz termosice, i to još na šibenskim uskim uličicama na kojima se jedva dvoje ljudi zaobiđe, moja coffee to go postala je samo coffee to spil

Unisex
Cage & Fish ured u kojem Ally radi prikazao je sve prednosti uniseks toaleta, u njemu svi plešu, rade gimnastiku, rješavaju ljubavne probleme, a u stvarnosti, moram vam reći, uniseks toalet nije baš tako zabavan - kad u svakom trenu sudac, osoba iznimnog autoriteta koja, što se tebe tiče, niti ne obavlja nuždu ikakve vrste, može doći u kabinu do tvoje, svaki posjet toaletu postaje traumatično iskustvo, pogotovo ako ne čuješ da je itko oprao ruke nakon što je kabinu napustio.


Biscuit
Zahvaljujući Ally nisam povjerovala zlim jezicima, koji, uostalom, nikada nisu ni studirali pravo, da je pravo studij na kojem se štrebaju nepovezane rečenice koje nemaju nimalo logike niti smisla. Pravo doista jest maštovita disciplina, i potrebno je mnogo vještine da bi se sve njegove grane imale u malom prstu, a još više da bi se odredbe zakona primjenile na konkretnu, ponekad prezapetljanu, spornu situaciju. OK, nisam još vidjela da netko na glavnoj raspravi izvodi sve ono što izvode Biscuit ili Richard Fish, ali you know what I mean.


Happy hour
Čuda li, u Ally McBeal je sasvim normalno da svaki odvjetniku u Bostonu poslije posla ide u bar, pije koktelčiće i pjeva karaoke ili nešto tome slično. Ne bih se složila da su svi pravnici tako muzikalni, do sada nisam nikada nikoga čula da pjeva, osim suca, s možda najdužim stažom na sudu, koji je neki dan pjevao neku nepoznatu mi klapsku pjesmu u našem famoznom uniseks wc-u (koji je ujedno i kuhinja, don't ask), dok je jedina glazba koja dopire do mene za vrijeme radnog vremena ona narodnog podrijetla koja dolazi iz zgrade zatvora koja je spojena sa zgradom suda. Što se tiče happy houra poslije posla, većina nas žuri kući jer ima život ili barem nešto njemu slično.

Dancing baby
Ally McBeal uvjerila me da muškarci jednostavno oooobožavaju ludače - da što više bebica koje plešu vidiš, to ćeš biti  više neodoljiva. Unatoč svim svojim problemima i iluzijama, Ally uvijek nekako uspije naći muškarca, ponekad se i više njih otima za nju, i zaista ne znam kako joj to uspjeva jer ja nisam ni približno luda kao ona, a moj muškarac sa mnom teško izlazi na kraj.


Možda ne pjevam i ne plešem na radnom mjestu, što je i u redu, jer to samo znači da više posla obavljam. Možda ne pijem kavu putem do posla, ali popijem je s dragim kolegama u kafiću našeg suda gdje teta Jadranka već zna kakvu pijem. Možda nismo ekscentrični u raspravnim dvoranama ili na sjednicama vijeća, ali to samo znači da je za nas sud još uvijek mjesto dostojanstva na kojem postoji barem tračak one pravde zbog koje je većina nas i upisala pravni fakultet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...