Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je Ally McBeal lagala

Zacijelo će se mnoge pravnice složiti sa mnom kada kažem da su se gotovo sva moja očekivanja vezana uz moju buduću karijeru pravnice temeljila na životu Ally McBeal. Serija o ovoj ludoj odvjetnici prikazala je pravo kao discliplinu pomoću koje čovjek zarađuje brdo love, pomaže ljudima ostvariti najluđe snove i još ima vremena i volje poslije posla plesati i pjevati s kolegama. Pa tko ne bi htio raditi taj posao?! Ljudi me i danas pitaju kakav je radni dan vježbenice na sudu, je li dinamičan i zanimljiv kao u Ally McBeal. Ne želim im kvariti koncept, a niti izazvati žaljenje pa kažem: "I bolje je nego u Ally McBeal!"


Theme song
Ally McBeal naučila nas je da nijedan pravnik ne može izdržati sav stres posla sam - potrebni su mu prijatelji, psiholozi i - theme song. Teorija o theme song pomogla mi je u životu i dokazala svaki put da glazba zaista jest lijek za svako loše raspoloženje, za svako slomljeno srce i za svaku iscrpljenost ili tremu. Zato, svi vi umorni i opterećeni, pronađite svoju theme song i pjevajte si ju kad god zagusti! Ja ih mijenjam svako tromjesečje, a uvijek su to neke koje me podižu, koje me podsjećaju na nešto, ili nekog, što volim - trenutna mi je Still Into You od Paramorea.


Coffee to go
Ally McBeal uvijek putem do posla pjeva, sanjari i uvijek ima coffee to go u ruci. Ne znam zaista kako joj to uspijeva, to skakutanje po Bostonu s vrućom kavom u ruci. Neću lagati, isprobala sam to i ja, kupila sam i šalicu termosicu i sve, ali nekako samim pijenjem kave iz termosice, i to još na šibenskim uskim uličicama na kojima se jedva dvoje ljudi zaobiđe, moja coffee to go postala je samo coffee to spil

Unisex
Cage & Fish ured u kojem Ally radi prikazao je sve prednosti uniseks toaleta, u njemu svi plešu, rade gimnastiku, rješavaju ljubavne probleme, a u stvarnosti, moram vam reći, uniseks toalet nije baš tako zabavan - kad u svakom trenu sudac, osoba iznimnog autoriteta koja, što se tebe tiče, niti ne obavlja nuždu ikakve vrste, može doći u kabinu do tvoje, svaki posjet toaletu postaje traumatično iskustvo, pogotovo ako ne čuješ da je itko oprao ruke nakon što je kabinu napustio.


Biscuit
Zahvaljujući Ally nisam povjerovala zlim jezicima, koji, uostalom, nikada nisu ni studirali pravo, da je pravo studij na kojem se štrebaju nepovezane rečenice koje nemaju nimalo logike niti smisla. Pravo doista jest maštovita disciplina, i potrebno je mnogo vještine da bi se sve njegove grane imale u malom prstu, a još više da bi se odredbe zakona primjenile na konkretnu, ponekad prezapetljanu, spornu situaciju. OK, nisam još vidjela da netko na glavnoj raspravi izvodi sve ono što izvode Biscuit ili Richard Fish, ali you know what I mean.


Happy hour
Čuda li, u Ally McBeal je sasvim normalno da svaki odvjetniku u Bostonu poslije posla ide u bar, pije koktelčiće i pjeva karaoke ili nešto tome slično. Ne bih se složila da su svi pravnici tako muzikalni, do sada nisam nikada nikoga čula da pjeva, osim suca, s možda najdužim stažom na sudu, koji je neki dan pjevao neku nepoznatu mi klapsku pjesmu u našem famoznom uniseks wc-u (koji je ujedno i kuhinja, don't ask), dok je jedina glazba koja dopire do mene za vrijeme radnog vremena ona narodnog podrijetla koja dolazi iz zgrade zatvora koja je spojena sa zgradom suda. Što se tiče happy houra poslije posla, većina nas žuri kući jer ima život ili barem nešto njemu slično.

Dancing baby
Ally McBeal uvjerila me da muškarci jednostavno oooobožavaju ludače - da što više bebica koje plešu vidiš, to ćeš biti  više neodoljiva. Unatoč svim svojim problemima i iluzijama, Ally uvijek nekako uspije naći muškarca, ponekad se i više njih otima za nju, i zaista ne znam kako joj to uspjeva jer ja nisam ni približno luda kao ona, a moj muškarac sa mnom teško izlazi na kraj.


Možda ne pjevam i ne plešem na radnom mjestu, što je i u redu, jer to samo znači da više posla obavljam. Možda ne pijem kavu putem do posla, ali popijem je s dragim kolegama u kafiću našeg suda gdje teta Jadranka već zna kakvu pijem. Možda nismo ekscentrični u raspravnim dvoranama ili na sjednicama vijeća, ali to samo znači da je za nas sud još uvijek mjesto dostojanstva na kojem postoji barem tračak one pravde zbog koje je većina nas i upisala pravni fakultet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...