Preskoči na glavni sadržaj

Kako mi je Ally McBeal lagala

Zacijelo će se mnoge pravnice složiti sa mnom kada kažem da su se gotovo sva moja očekivanja vezana uz moju buduću karijeru pravnice temeljila na životu Ally McBeal. Serija o ovoj ludoj odvjetnici prikazala je pravo kao discliplinu pomoću koje čovjek zarađuje brdo love, pomaže ljudima ostvariti najluđe snove i još ima vremena i volje poslije posla plesati i pjevati s kolegama. Pa tko ne bi htio raditi taj posao?! Ljudi me i danas pitaju kakav je radni dan vježbenice na sudu, je li dinamičan i zanimljiv kao u Ally McBeal. Ne želim im kvariti koncept, a niti izazvati žaljenje pa kažem: "I bolje je nego u Ally McBeal!"


Theme song
Ally McBeal naučila nas je da nijedan pravnik ne može izdržati sav stres posla sam - potrebni su mu prijatelji, psiholozi i - theme song. Teorija o theme song pomogla mi je u životu i dokazala svaki put da glazba zaista jest lijek za svako loše raspoloženje, za svako slomljeno srce i za svaku iscrpljenost ili tremu. Zato, svi vi umorni i opterećeni, pronađite svoju theme song i pjevajte si ju kad god zagusti! Ja ih mijenjam svako tromjesečje, a uvijek su to neke koje me podižu, koje me podsjećaju na nešto, ili nekog, što volim - trenutna mi je Still Into You od Paramorea.


Coffee to go
Ally McBeal uvijek putem do posla pjeva, sanjari i uvijek ima coffee to go u ruci. Ne znam zaista kako joj to uspijeva, to skakutanje po Bostonu s vrućom kavom u ruci. Neću lagati, isprobala sam to i ja, kupila sam i šalicu termosicu i sve, ali nekako samim pijenjem kave iz termosice, i to još na šibenskim uskim uličicama na kojima se jedva dvoje ljudi zaobiđe, moja coffee to go postala je samo coffee to spil

Unisex
Cage & Fish ured u kojem Ally radi prikazao je sve prednosti uniseks toaleta, u njemu svi plešu, rade gimnastiku, rješavaju ljubavne probleme, a u stvarnosti, moram vam reći, uniseks toalet nije baš tako zabavan - kad u svakom trenu sudac, osoba iznimnog autoriteta koja, što se tebe tiče, niti ne obavlja nuždu ikakve vrste, može doći u kabinu do tvoje, svaki posjet toaletu postaje traumatično iskustvo, pogotovo ako ne čuješ da je itko oprao ruke nakon što je kabinu napustio.


Biscuit
Zahvaljujući Ally nisam povjerovala zlim jezicima, koji, uostalom, nikada nisu ni studirali pravo, da je pravo studij na kojem se štrebaju nepovezane rečenice koje nemaju nimalo logike niti smisla. Pravo doista jest maštovita disciplina, i potrebno je mnogo vještine da bi se sve njegove grane imale u malom prstu, a još više da bi se odredbe zakona primjenile na konkretnu, ponekad prezapetljanu, spornu situaciju. OK, nisam još vidjela da netko na glavnoj raspravi izvodi sve ono što izvode Biscuit ili Richard Fish, ali you know what I mean.


Happy hour
Čuda li, u Ally McBeal je sasvim normalno da svaki odvjetniku u Bostonu poslije posla ide u bar, pije koktelčiće i pjeva karaoke ili nešto tome slično. Ne bih se složila da su svi pravnici tako muzikalni, do sada nisam nikada nikoga čula da pjeva, osim suca, s možda najdužim stažom na sudu, koji je neki dan pjevao neku nepoznatu mi klapsku pjesmu u našem famoznom uniseks wc-u (koji je ujedno i kuhinja, don't ask), dok je jedina glazba koja dopire do mene za vrijeme radnog vremena ona narodnog podrijetla koja dolazi iz zgrade zatvora koja je spojena sa zgradom suda. Što se tiče happy houra poslije posla, većina nas žuri kući jer ima život ili barem nešto njemu slično.

Dancing baby
Ally McBeal uvjerila me da muškarci jednostavno oooobožavaju ludače - da što više bebica koje plešu vidiš, to ćeš biti  više neodoljiva. Unatoč svim svojim problemima i iluzijama, Ally uvijek nekako uspije naći muškarca, ponekad se i više njih otima za nju, i zaista ne znam kako joj to uspjeva jer ja nisam ni približno luda kao ona, a moj muškarac sa mnom teško izlazi na kraj.


Možda ne pjevam i ne plešem na radnom mjestu, što je i u redu, jer to samo znači da više posla obavljam. Možda ne pijem kavu putem do posla, ali popijem je s dragim kolegama u kafiću našeg suda gdje teta Jadranka već zna kakvu pijem. Možda nismo ekscentrični u raspravnim dvoranama ili na sjednicama vijeća, ali to samo znači da je za nas sud još uvijek mjesto dostojanstva na kojem postoji barem tračak one pravde zbog koje je većina nas i upisala pravni fakultet.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...