Preskoči na glavni sadržaj

Ljubitelji knjiga, ujedinite se!

Pročitala sam na jednom portalu izjavu profesora Filozofskog fakulteta u Osijeku u kojoj on govori kako 56 % građana Hrvatske starijih od 15 godina pročita iz razonode ili užitka godišnje jednu knjigu (dok 57% ljudi u svijetu mjesečno pročita jednu knjigu), a što je podatak kojeg on ne smatra lošim.


E, pa, profesore, ja smatram. Jedna knjiga godišnje? Zaboravimo na siromaštvo, kapitalizam, skupe knjige - ljudi kao da su zaboravili da postoje knjižnice - znate, one hrpe knjiga koje čekaju da budu pročitane, za pišljivih 50-100 kn godišnje? Ukoliko polovica Hrvata godišnje ne pročita niti jednu knjigu, možemo slobodno reći da je polovica Hrvata neuka, jer biti načitan danas zaista nije luksuz koji si mogu priuštiti samo doktori znanosti. Čitanje iz gušta trebalo bi biti potreba svakog čovjeka, služiti mu kao odmor od svakodnevnog stresa i stručne literature, poreznih obrazaca, tiskovina ili časopisa koje smo iz raznih razloga prisiljeni čitati.


Idu mi na živce mediji koji sudjeluju u umjetnim akcijama koje bi trebale potaknuti ljude na čitanje, a istovremeno šopaju ljude sa šund literaturom kao što je 50 nijansi sive (nažalost, da nema te knjige bi postotak s početka ovog posta bio još poražavajući) i kojoj je jedina svrha - prodati! Belles letteresa iliti lijepa književnost - poznajete li taj pojam? Svrha beletristike je odvesti onoga tko ju čita na putovanje koje će ga preporoditi, poučiti, zabaviti, koje će promijeniti njegov način gledanja na svijet. Lijepoj književnosti ne može vas privući popularizacija čitanja učinjena od onih koji od izdavanja knjiga žive niti knjiga napisana pod pritiskom izdavača - "kao na traci" - tome vas može privući samo ljubav prema lijepoj riječi, prema lijepim mislima koje su se rojile u glavi onoga tko je štivo koje čitate donio na svijet. Tu ljubav može vam usaditi roditelj, prijatelj, profesor, onaj koga volite ili koga iznimno cijenite, i to nehotično. Neki će se možda truditi zavoljeti knjige, čitati jednu knjigu mjesecima kao da je najgora domaća zadaća, ali kao niti jednu ljubav, niti ovu ne možeš iscenirati. U pravom knjiškom crvu prepoznat ćete ljubav prema književnosti koja graniči s nužnom potrebom i vidjet ćete na primjeru njegovog života da ga ta ljubav mijenja, da se on skladno izražava, da je sposoban svoje osjećaje iznijeti na svjetlo dana, da suosjeća s ljudima kao što suosjeća s likovima o kojima je čitao, da se divi svijetu svakoga dana i svake minute - i poželjet ćete osjetiti takvu ljubav! Nije istina da Hrvati ne čitaju, čitaju, dakako, ali premalo žive ljubav prema knjigama svakodnevno, kao da lijepu riječ nikada ne dožive u svoj njenoj punini. Zato, ljubitelji knjiga, ujedinite se, sjednite s knjigom pod drvo - upijte svaku pročitanu riječ, gutajte knjige, budite spremni na raspravu o svakoj, posuđujte drugima knjige koje u svojim kućnim bibliotekama ljubomorno čuvate, uzbuđeno iščekujte sljedeći odlazak u knjižnicu, pričajte o knjizi koja vas je oduševila na kavi s prijateljem, širite ljubav, na vama svijet ostaje! Neka vam nijedan dan ne prođe bez hrpe papira u rukama i neka ljubav prema lijepoj riječi u vama nikada ne ugasne - to vam želim od srca želim danas - na Svjetski dan knjige!

Primjedbe

  1. Jako dobar post! Na moju sramotu priznajem da već jako dugo vremena ne čitam knjige, no odlučila sam to promijeniti pa ću uskoro obnoviti članarinu u knjižnici. Skupljam preporuke pa pucaj ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala, drago mi čuti (za članarinu!) :) :) A za preporuke: http://ggirrrl.blogspot.com/search/label/knjiga

      Izbriši
  2. Odlično si sve napisala, mogu samo dodati: Amen! :)
    Sramim se što nisam ništa pročitala unatrag mjesec, dva, ali kad obaveze stisnu jednostavno nedostaje vremena za uživanje u knjizi. Navečer ja legnem i krenem čitati, ali kapci sami padnu dok kažeš keks. Ma samo dok mi se malo smire strasti na poslu, jedva čekam :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hehe, danas svi misle da mi se moraju opravdavati :D
      Ja sam sva naopaka, sto vise imam posla koji mi je tlaka, to vise knjiga posudim u knjiznici :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...