Preskoči na glavni sadržaj

Golotinja

Golotinja. Nevjerojatno je da u živimo u svijetu gdje uz dnevne vijesti, sportske novosti i recepte nalazimo hrpu dojki, svih veličina i oblika - vrebaju u svakom kutku svakog portala. U jednu ruku, stoje ondje baš kao da su svi željni tih mliječnih žlijezda koje ima svaka druga osoba na svijetu, a u drugu, čame ondje kao da je sasvim prirodno da ljudi izlažu svoja gola tijela. Neki se zgražaju, neki su oduševljeni. Ja?  Nastojim ne skrolati vijesti do samog dna stranice jer mi uz jutarnju kavu stvarno ne trebaju jadnice koje nisu imale motivacije za učenje u školi pa da od sebe učine poštene ljude, niti su imale roditelje koji bi ih naučili nekim životnim vrijednostima.


Golotinja. Žene se danas, ako se žele nečemu usprotiviti, skinu u toples. Možda je problem u meni, ali ja stvarno ne razumijem zašto bi itko slušao što gola žena ima za reći? Njoj vjerojatno elokventnost nije vještina, i očito nije ovladala privlačenjem pažnje svojim intelektom, i još, pored svega, živi u zabludi - vjerujući da toples predstavlja jedini način privlačenja medijske pažnje i da gole grudi, ili golo tijelo, predstavljaju slobodu u najširem obujmu. Djevojke, pa budite originalne, 'ajmo malo kreativnosti, toples je već isfuran! A trčanje po crkvama u toplesu ne govori da se borite za neki bitan cilj, nego govori da ne poštujete nikoga na ovom svijetu, pogotovo ne nečiju svetinju. "Ne traži od drugoga ono što nisi spreman sam učiniti", rekla je jedna velika dama koja se borila za ljudska prava, i ne, nije to izgovorila u toplesu!


Golotinja. Mediji ovih dana pucaju po šavovima jer netko je objavio sliku gole osamnaestogodišnjakinje koja je možebitno Angela Merkel. Wow, zamisli ti nju! Ona se, navodno, davnih '70.-tih skinula i takva hodala plažom! Skandal! Zašto nečije golo tijelo još uvijek šokira, iako porno industrija ostvaruje milijarde godišnje, a gola tijela iskaču iz paštete? Pa zar je to stvarno važno objave u svim medijima, pored svog siromaštva, gladi, nezaposlenosti, mogućeg svjetskog rata i svih drugih pošasti koje nam prijete, a za koje nitko ne pronalazi rješenje?

Golotinja. U glazbenom svijetu postoji jednostavan recept za uspjeh - snimi spot u kojem netko pokazuje genitalije ili golo tijelo, po mogućnosti, i bit ćeš milijunaš, pa ionako ti je stalo samo do toga, a ne do toga da ljudima daruješ svoju glazbu, zar ne? Pomisao da se na gole "pjevačice" ugledaju djevojčice širom svijeta, koje samo iščekuju kada će Rihanna objaviti novu sliku sebe u razgolićenom izdanju, ili kada će Nicki Minaj snimiti video u kojem simulira seks tako da djeci zdravstveni odgoj više nije ni potreban, izluđuje me! One koje ne plešu u gaćama, koje zaista imaju izvanredan talent - one će opstati, njihova glazba će biti legendarna, uz njihove pjesme će se ljudi zaljubljivati, na njih će plesati i smijati se, uz njih će preboljeti teškoće u životu.

Golotinja. Kap koja je prelila moju čašu je članak o američkom Vogeu na čijoj naslovnici su objavili sliku gotovo golog manekena - stidne dlake i sve. Pozira on sav ponosan, raskopčao je hlače i ogrnuo se sakoom u stilu "sav sam si zgodan", a modni svijet ostao je šokiran! Pa i ja sam šokirana! Nije li Vogue modni časopis? U modi je danas očito biti kao od majke rođen - alaj će se dizajneri napatiti s kreacijama slijedeći taj trend! Gola tijela u modnom svijetu govore samo ovo: "Dosadno nam je, odustajemo, hodajte goli!"


Golotinja. Neki misle kako sposobnost čovjeka da se bez razloga razgoliti govori o njegovom sampouzdanju, o tome koliko on uživa u svojoj koži i želi to svim pokazati. Moje tijelo je moj hram, i ja ga volim, kakvo god jest, a kad nešto volim, onda to i poštujem i čuvam kao da je najveće blago.

Golotinja. Dokaz da je ljudski moral umro uslijed komplikacija uzrokovanih potpunim nedostatkom mašte, dostojanstva i inteligencije.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...