Preskoči na glavni sadržaj

Golotinja

Golotinja. Nevjerojatno je da u živimo u svijetu gdje uz dnevne vijesti, sportske novosti i recepte nalazimo hrpu dojki, svih veličina i oblika - vrebaju u svakom kutku svakog portala. U jednu ruku, stoje ondje baš kao da su svi željni tih mliječnih žlijezda koje ima svaka druga osoba na svijetu, a u drugu, čame ondje kao da je sasvim prirodno da ljudi izlažu svoja gola tijela. Neki se zgražaju, neki su oduševljeni. Ja?  Nastojim ne skrolati vijesti do samog dna stranice jer mi uz jutarnju kavu stvarno ne trebaju jadnice koje nisu imale motivacije za učenje u školi pa da od sebe učine poštene ljude, niti su imale roditelje koji bi ih naučili nekim životnim vrijednostima.


Golotinja. Žene se danas, ako se žele nečemu usprotiviti, skinu u toples. Možda je problem u meni, ali ja stvarno ne razumijem zašto bi itko slušao što gola žena ima za reći? Njoj vjerojatno elokventnost nije vještina, i očito nije ovladala privlačenjem pažnje svojim intelektom, i još, pored svega, živi u zabludi - vjerujući da toples predstavlja jedini način privlačenja medijske pažnje i da gole grudi, ili golo tijelo, predstavljaju slobodu u najširem obujmu. Djevojke, pa budite originalne, 'ajmo malo kreativnosti, toples je već isfuran! A trčanje po crkvama u toplesu ne govori da se borite za neki bitan cilj, nego govori da ne poštujete nikoga na ovom svijetu, pogotovo ne nečiju svetinju. "Ne traži od drugoga ono što nisi spreman sam učiniti", rekla je jedna velika dama koja se borila za ljudska prava, i ne, nije to izgovorila u toplesu!


Golotinja. Mediji ovih dana pucaju po šavovima jer netko je objavio sliku gole osamnaestogodišnjakinje koja je možebitno Angela Merkel. Wow, zamisli ti nju! Ona se, navodno, davnih '70.-tih skinula i takva hodala plažom! Skandal! Zašto nečije golo tijelo još uvijek šokira, iako porno industrija ostvaruje milijarde godišnje, a gola tijela iskaču iz paštete? Pa zar je to stvarno važno objave u svim medijima, pored svog siromaštva, gladi, nezaposlenosti, mogućeg svjetskog rata i svih drugih pošasti koje nam prijete, a za koje nitko ne pronalazi rješenje?

Golotinja. U glazbenom svijetu postoji jednostavan recept za uspjeh - snimi spot u kojem netko pokazuje genitalije ili golo tijelo, po mogućnosti, i bit ćeš milijunaš, pa ionako ti je stalo samo do toga, a ne do toga da ljudima daruješ svoju glazbu, zar ne? Pomisao da se na gole "pjevačice" ugledaju djevojčice širom svijeta, koje samo iščekuju kada će Rihanna objaviti novu sliku sebe u razgolićenom izdanju, ili kada će Nicki Minaj snimiti video u kojem simulira seks tako da djeci zdravstveni odgoj više nije ni potreban, izluđuje me! One koje ne plešu u gaćama, koje zaista imaju izvanredan talent - one će opstati, njihova glazba će biti legendarna, uz njihove pjesme će se ljudi zaljubljivati, na njih će plesati i smijati se, uz njih će preboljeti teškoće u životu.

Golotinja. Kap koja je prelila moju čašu je članak o američkom Vogeu na čijoj naslovnici su objavili sliku gotovo golog manekena - stidne dlake i sve. Pozira on sav ponosan, raskopčao je hlače i ogrnuo se sakoom u stilu "sav sam si zgodan", a modni svijet ostao je šokiran! Pa i ja sam šokirana! Nije li Vogue modni časopis? U modi je danas očito biti kao od majke rođen - alaj će se dizajneri napatiti s kreacijama slijedeći taj trend! Gola tijela u modnom svijetu govore samo ovo: "Dosadno nam je, odustajemo, hodajte goli!"


Golotinja. Neki misle kako sposobnost čovjeka da se bez razloga razgoliti govori o njegovom sampouzdanju, o tome koliko on uživa u svojoj koži i želi to svim pokazati. Moje tijelo je moj hram, i ja ga volim, kakvo god jest, a kad nešto volim, onda to i poštujem i čuvam kao da je najveće blago.

Golotinja. Dokaz da je ljudski moral umro uslijed komplikacija uzrokovanih potpunim nedostatkom mašte, dostojanstva i inteligencije.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...