Preskoči na glavni sadržaj

Golotinja

Golotinja. Nevjerojatno je da u živimo u svijetu gdje uz dnevne vijesti, sportske novosti i recepte nalazimo hrpu dojki, svih veličina i oblika - vrebaju u svakom kutku svakog portala. U jednu ruku, stoje ondje baš kao da su svi željni tih mliječnih žlijezda koje ima svaka druga osoba na svijetu, a u drugu, čame ondje kao da je sasvim prirodno da ljudi izlažu svoja gola tijela. Neki se zgražaju, neki su oduševljeni. Ja?  Nastojim ne skrolati vijesti do samog dna stranice jer mi uz jutarnju kavu stvarno ne trebaju jadnice koje nisu imale motivacije za učenje u školi pa da od sebe učine poštene ljude, niti su imale roditelje koji bi ih naučili nekim životnim vrijednostima.


Golotinja. Žene se danas, ako se žele nečemu usprotiviti, skinu u toples. Možda je problem u meni, ali ja stvarno ne razumijem zašto bi itko slušao što gola žena ima za reći? Njoj vjerojatno elokventnost nije vještina, i očito nije ovladala privlačenjem pažnje svojim intelektom, i još, pored svega, živi u zabludi - vjerujući da toples predstavlja jedini način privlačenja medijske pažnje i da gole grudi, ili golo tijelo, predstavljaju slobodu u najširem obujmu. Djevojke, pa budite originalne, 'ajmo malo kreativnosti, toples je već isfuran! A trčanje po crkvama u toplesu ne govori da se borite za neki bitan cilj, nego govori da ne poštujete nikoga na ovom svijetu, pogotovo ne nečiju svetinju. "Ne traži od drugoga ono što nisi spreman sam učiniti", rekla je jedna velika dama koja se borila za ljudska prava, i ne, nije to izgovorila u toplesu!


Golotinja. Mediji ovih dana pucaju po šavovima jer netko je objavio sliku gole osamnaestogodišnjakinje koja je možebitno Angela Merkel. Wow, zamisli ti nju! Ona se, navodno, davnih '70.-tih skinula i takva hodala plažom! Skandal! Zašto nečije golo tijelo još uvijek šokira, iako porno industrija ostvaruje milijarde godišnje, a gola tijela iskaču iz paštete? Pa zar je to stvarno važno objave u svim medijima, pored svog siromaštva, gladi, nezaposlenosti, mogućeg svjetskog rata i svih drugih pošasti koje nam prijete, a za koje nitko ne pronalazi rješenje?

Golotinja. U glazbenom svijetu postoji jednostavan recept za uspjeh - snimi spot u kojem netko pokazuje genitalije ili golo tijelo, po mogućnosti, i bit ćeš milijunaš, pa ionako ti je stalo samo do toga, a ne do toga da ljudima daruješ svoju glazbu, zar ne? Pomisao da se na gole "pjevačice" ugledaju djevojčice širom svijeta, koje samo iščekuju kada će Rihanna objaviti novu sliku sebe u razgolićenom izdanju, ili kada će Nicki Minaj snimiti video u kojem simulira seks tako da djeci zdravstveni odgoj više nije ni potreban, izluđuje me! One koje ne plešu u gaćama, koje zaista imaju izvanredan talent - one će opstati, njihova glazba će biti legendarna, uz njihove pjesme će se ljudi zaljubljivati, na njih će plesati i smijati se, uz njih će preboljeti teškoće u životu.

Golotinja. Kap koja je prelila moju čašu je članak o američkom Vogeu na čijoj naslovnici su objavili sliku gotovo golog manekena - stidne dlake i sve. Pozira on sav ponosan, raskopčao je hlače i ogrnuo se sakoom u stilu "sav sam si zgodan", a modni svijet ostao je šokiran! Pa i ja sam šokirana! Nije li Vogue modni časopis? U modi je danas očito biti kao od majke rođen - alaj će se dizajneri napatiti s kreacijama slijedeći taj trend! Gola tijela u modnom svijetu govore samo ovo: "Dosadno nam je, odustajemo, hodajte goli!"


Golotinja. Neki misle kako sposobnost čovjeka da se bez razloga razgoliti govori o njegovom sampouzdanju, o tome koliko on uživa u svojoj koži i želi to svim pokazati. Moje tijelo je moj hram, i ja ga volim, kakvo god jest, a kad nešto volim, onda to i poštujem i čuvam kao da je najveće blago.

Golotinja. Dokaz da je ljudski moral umro uslijed komplikacija uzrokovanih potpunim nedostatkom mašte, dostojanstva i inteligencije.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...