Preskoči na glavni sadržaj

Mudrovanja jednog putnika

Passenger je ime britanskog alternativnog rock i folk benda, pod vodstvom Mikea Rosenberga, glavnog vokalista, koji je, zajedno s Andrewom Phillipsom i autor tekstova.

Nakon njihovog debitantskog Wicked Man's Rest, Andrew je 2009. napustio bend, a Mike je nastavio nastupati pod imenom Passenger, pod kojim je izdao Wide Eyes Blind Love (2009), Flight of the Crow (2010), Divers and Submarines (2010) i meni omiljeni - All the Little Lights (2012).


Potpuno u skladu s njegovim imenom, Passenger je najljepše slušati dok putujete, pa tako ga i ja često imam u slušalicama dok se vozim Panturistom u smjeru Imotski-Osijek, u povratnom smjeru - kako je bilo i prošli vikend u autobusu u kojem su se, pod utjecajem pokvarenog grijača, ubrzano skupljali smradovi potekli od studenata koji su, nakon vikenda s mladim lukom, kuhanim jajima, šunkom i francuskom salatom, putovali prema jugu.

Mike je duhoviti nostalgičar u James Blunt maniri čije skladbe će vas, kako zabaviti, tako i poučiti životnim lekcijama. Tako on u Night Vision Binoculars sebe naziva momkom s restraining orders koji prati djevojku koju samo želi vidjeti kako spava, dok u Staring at the stars ironično govori Who needs love when you've got silicone and strap-ons. Svoj stidljivi romantični izričaj najbolje je opisao u The wrong direction stihovima I love to feel love but I can't stand the rejection, I hide behind my jokes as a form of protection. Osim humora i romantike, Mike je u All the little lights ugradio i neka svoja mudrovanja o životu.


1. Well, if you can't get what you love, you learn to love the things you've got. If you can't be what you want, you learn to be the things you're not
U The things that stop you dreaming govori o onome što nas sve u životu čeka - suočavanju s vlastitim ambicijama koje su ostale neostvarene, o onome trenutku kada se s njima trebamo ljudski pomiriti i otvoriti vrata drugim mogućnostima, u kojima možda leži naša sreća.

2. We're born with millions of little lights shining in the dark and they show us the way 
Obožavam naslovnu pjesmu albuma, i Mike je zaisgurno veliki nostalgičar, pjesnik djetinjstva, kada je upravo po njoj nazvao ovaj divan album. U njoj se on prisjeća svih tih malih svjetala koja nas vode kroz život - misleći pritom na uspomene, one sitnice koje su nas iskrojile u odrasle jedinke.

3. Looking at pictures on Facebook of your ex-girlfriend at three in the morning never helped anyone
U pjesmi Facebook, koja se osvrće na izgubljenog čovjeka koji se vraća u prošlost i ne pronalazi hrabrosti za korak naprijed, zasigurno će se pronaći svi koji uhode svoje bivše na Facebooku.


4. Yeah I laugh, and live and I have love to give but sometimes all you can do is hate
Svi cinici svijeta - ujedinite se! I hate bi mogla biti himna svih mrguda koji na duhovit način komentiraju svijet i događanja u njemu. And it goes: la, la, la, la, la, la.

5. You may be lost in more ways than one but I have a feeling that it's more fun than knowing exactly where you are
Motiv koji je light motiv gotovo svakog Mikeovog teksta, taj korak naprijed, to dizanje nakon padova, odvažnost i novi život, unatoč strahu od nepoznatog, posebno dolazi do izražaja u inspirativnoj Keep on walking.


6. Well you only need the light when it's burning low, only miss the sun when it starts to snow, only know you love her when you let her go
Pjesma po kojoj su zacijelo mnogi i upoznali Mikea je upravo Let her go, balada posvećena onom što čovjek cijeni tek kad to izgubi.

7. Well we’ve got holes in our hearts, yeah we’ve got holes in our lives, well we’ve got holes, we’ve got holes but we carry on
Svatko od nas je ranjen na neki način, svi nosimo svoje križeve, svoje probleme, ali zbog njih ne treba odustati od življenja, baš kao što je rečeno u Holes.

8. Don't you cry for the lost, smile for the living, get what you need and give what you'r given, life's for the living so live it or you're better of dead
Passenger s Life's for the living poručuje da je besmisleno žaliti nad izgubljenim i da bi svakome najbolje bilo radost pronaći u malim stvarima, u čemu se prepoznaje način Mikeovog življenja.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...