Preskoči na glavni sadržaj

Mudrovanja jednog putnika

Passenger je ime britanskog alternativnog rock i folk benda, pod vodstvom Mikea Rosenberga, glavnog vokalista, koji je, zajedno s Andrewom Phillipsom i autor tekstova.

Nakon njihovog debitantskog Wicked Man's Rest, Andrew je 2009. napustio bend, a Mike je nastavio nastupati pod imenom Passenger, pod kojim je izdao Wide Eyes Blind Love (2009), Flight of the Crow (2010), Divers and Submarines (2010) i meni omiljeni - All the Little Lights (2012).


Potpuno u skladu s njegovim imenom, Passenger je najljepše slušati dok putujete, pa tako ga i ja često imam u slušalicama dok se vozim Panturistom u smjeru Imotski-Osijek, u povratnom smjeru - kako je bilo i prošli vikend u autobusu u kojem su se, pod utjecajem pokvarenog grijača, ubrzano skupljali smradovi potekli od studenata koji su, nakon vikenda s mladim lukom, kuhanim jajima, šunkom i francuskom salatom, putovali prema jugu.

Mike je duhoviti nostalgičar u James Blunt maniri čije skladbe će vas, kako zabaviti, tako i poučiti životnim lekcijama. Tako on u Night Vision Binoculars sebe naziva momkom s restraining orders koji prati djevojku koju samo želi vidjeti kako spava, dok u Staring at the stars ironično govori Who needs love when you've got silicone and strap-ons. Svoj stidljivi romantični izričaj najbolje je opisao u The wrong direction stihovima I love to feel love but I can't stand the rejection, I hide behind my jokes as a form of protection. Osim humora i romantike, Mike je u All the little lights ugradio i neka svoja mudrovanja o životu.


1. Well, if you can't get what you love, you learn to love the things you've got. If you can't be what you want, you learn to be the things you're not
U The things that stop you dreaming govori o onome što nas sve u životu čeka - suočavanju s vlastitim ambicijama koje su ostale neostvarene, o onome trenutku kada se s njima trebamo ljudski pomiriti i otvoriti vrata drugim mogućnostima, u kojima možda leži naša sreća.

2. We're born with millions of little lights shining in the dark and they show us the way 
Obožavam naslovnu pjesmu albuma, i Mike je zaisgurno veliki nostalgičar, pjesnik djetinjstva, kada je upravo po njoj nazvao ovaj divan album. U njoj se on prisjeća svih tih malih svjetala koja nas vode kroz život - misleći pritom na uspomene, one sitnice koje su nas iskrojile u odrasle jedinke.

3. Looking at pictures on Facebook of your ex-girlfriend at three in the morning never helped anyone
U pjesmi Facebook, koja se osvrće na izgubljenog čovjeka koji se vraća u prošlost i ne pronalazi hrabrosti za korak naprijed, zasigurno će se pronaći svi koji uhode svoje bivše na Facebooku.


4. Yeah I laugh, and live and I have love to give but sometimes all you can do is hate
Svi cinici svijeta - ujedinite se! I hate bi mogla biti himna svih mrguda koji na duhovit način komentiraju svijet i događanja u njemu. And it goes: la, la, la, la, la, la.

5. You may be lost in more ways than one but I have a feeling that it's more fun than knowing exactly where you are
Motiv koji je light motiv gotovo svakog Mikeovog teksta, taj korak naprijed, to dizanje nakon padova, odvažnost i novi život, unatoč strahu od nepoznatog, posebno dolazi do izražaja u inspirativnoj Keep on walking.


6. Well you only need the light when it's burning low, only miss the sun when it starts to snow, only know you love her when you let her go
Pjesma po kojoj su zacijelo mnogi i upoznali Mikea je upravo Let her go, balada posvećena onom što čovjek cijeni tek kad to izgubi.

7. Well we’ve got holes in our hearts, yeah we’ve got holes in our lives, well we’ve got holes, we’ve got holes but we carry on
Svatko od nas je ranjen na neki način, svi nosimo svoje križeve, svoje probleme, ali zbog njih ne treba odustati od življenja, baš kao što je rečeno u Holes.

8. Don't you cry for the lost, smile for the living, get what you need and give what you'r given, life's for the living so live it or you're better of dead
Passenger s Life's for the living poručuje da je besmisleno žaliti nad izgubljenim i da bi svakome najbolje bilo radost pronaći u malim stvarima, u čemu se prepoznaje način Mikeovog življenja.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Alain de Botton & Marcel Proust

U knjizi " I ponovno, ljubav " lik Doris Lessing, Sara Durham, u razgovoru s prijateljem spominje Prousta. Otrovana ljubavlju, ona poseže za Stendhalom, a njezin prijatelj, nesretno zaljubljen, čita Prousta. "Još mi samo on može zadržati pažnju. Barem sada, kad se ovako osjećam. Neobično, nekoć sam smatrao da je previše zaokupljen sobom", kaže Stephen, dodajući da i Proust i Stendhal umiju spojiti romantičnu zaljubljenost i hladnu inteligenciju. Ah, kakav spoj... Pred očima mi se odmah stvori slika: rujno je jutro, prvi je sat hrvatskog jezika u četvrtom razredu matematičke gimnazije. Naša profesorica Mlinac postala je penzionerka, a njezine cipele treba nazuti profesorica Pepelko. Iskusna je to profa naše škole, ali mi smo već matori prefriganci - Pepa, nemoj nas gnjaviti ni Krležom ni gramatikom, samo daj petice. Pepa nam daje upute da spojimo stolove, a na vratima su kuharice školske kuhinje koje nose šalice iz kojih miri lipov čaj. Breze se njišu kraj prozora, l...

Alain de Botton & Lauren Groff

Postoji ta jedna pjesma Paule Abdul kojom sam opsjednuta otkad pamtim, " Opposites Attract ". Zapela mi je za oko kao djetetu jer je u videospotu uz Paulu glumio i animirani mačak zvan MC Skat Kat, kojemu su glas posudili reperi zvani Wild Pair, Bruce DeShazer i Marvin Gunn. Danas, pak - jer poslušam tu pjesmu i danas - duboko promišljam o njezinim stihovima. Što nas to privuče nekome tko nam je do jučer bio stran? Privlače li se doista suprotnosti? Jednom kad odlučiš voljeti jednog muškarca cijeli život (pustimo romantiku, to je odluka - i valja ju donijeti svakog dana iznova), moraš neprestano preispitivati ono na čemu ste izgradili temelje, i, što je najvažnije, ono što ste jedno drugo gradeći naučili. Zato uzimam u proučavanje knjige kao što je "Ogledi o ljubavi", koju je Alain de Botton, švicarsko-britanski filozof-psihoterapeut, napisao u 23. godini, i koja je momentalno postala bestseler. Ponukan nesretnim ljubavnim iskustvima, golobradi je Alain pokušao u nj...

Alain de Botton & Niall Williams

Gledam nedjeljom lica ljudi u klecalima konkatedrale. Mlađarija lijeno skriva zijevanje (subota je bila burna), penzioneri netremice zure u svećenika (oni su to već sve čuli sto puta), majke umiruju djecu ("Bože, uzmi moju rastresenost kao pokoru."), naša mlaka lica ne pristaju uz radost koju bi sveta misa trebala predstavljati u našim životima. Ipak, svi se jednom tjedno slijemo u tu impresivnu građevinu u kojoj se osjećamo malenima - zrnca smo prašine koja traže svoje mjesto pod suncem, koja traže Boga, mir, ljubav, recept za sretan život. Pavao Pavličić rekao je da sreća nije stanje i da postoje tek sretni trenuci (mislim često o toj rečenici, kad god me snađe neki sretan trenutak), ali mi, ljudi, ne odustajemo od traganja za onime što bi nas učinilo sretnijima. Neki u toj potrazi idu toliko daleko da pišu knjige o arhitekturi koja ljudima može donijeti sklad i ljepotu (čitaj: željela sam izliku za čitanje još jedne knjige Alaina de Bottona). Prvi posjet Iloku Ostaci osman...

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (part 1)

Od 2001. godine, otkad sam prvi put vidjela Lorelai Gilmore kako u rodeo styleingu trči niz stepenice dok je njena kći Rory požuruje jer kasni prvog dana u novoj školi, moj život nije bio isti. U to doba nije bilo torrenata i sličnog oruđa za nabavku omiljenih filmova, serija i glazbe, pa sam, luđakinja kakva jesam, iz tjedna u tjedan, snimala svaku epizodu Gilmoreica na VHS. Od tog dana, u našoj kući jedino što je uvijek bilo na TV ekranu su neustrašive i brbljave Gilmoreice. Osim što su nas naučile sve o filmovima, glazbi i pop kulturi te povećale našu word per minute sposobnost, stvorile su neku čarobnu vezu između mene i mojih sestara koje su zbog moje opsesije bile prisiljene odrastati pitajući se hoće li Lorelai ikad završiti s Lukeom i otvoriti svoj pansion te hoće li Rory pristojnog Deana zamijeniti zločestim Jessom. Zadnja klapa u Stars Hallowu pala je 2007. godine, a još uvijek mi ne prođe dan da ne pogledam barem jednu epizodu, iako već svaki dijalog, a i monolog, z...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...