Preskoči na glavni sadržaj

Mudrovanja jednog putnika

Passenger je ime britanskog alternativnog rock i folk benda, pod vodstvom Mikea Rosenberga, glavnog vokalista, koji je, zajedno s Andrewom Phillipsom i autor tekstova.

Nakon njihovog debitantskog Wicked Man's Rest, Andrew je 2009. napustio bend, a Mike je nastavio nastupati pod imenom Passenger, pod kojim je izdao Wide Eyes Blind Love (2009), Flight of the Crow (2010), Divers and Submarines (2010) i meni omiljeni - All the Little Lights (2012).


Potpuno u skladu s njegovim imenom, Passenger je najljepše slušati dok putujete, pa tako ga i ja često imam u slušalicama dok se vozim Panturistom u smjeru Imotski-Osijek, u povratnom smjeru - kako je bilo i prošli vikend u autobusu u kojem su se, pod utjecajem pokvarenog grijača, ubrzano skupljali smradovi potekli od studenata koji su, nakon vikenda s mladim lukom, kuhanim jajima, šunkom i francuskom salatom, putovali prema jugu.

Mike je duhoviti nostalgičar u James Blunt maniri čije skladbe će vas, kako zabaviti, tako i poučiti životnim lekcijama. Tako on u Night Vision Binoculars sebe naziva momkom s restraining orders koji prati djevojku koju samo želi vidjeti kako spava, dok u Staring at the stars ironično govori Who needs love when you've got silicone and strap-ons. Svoj stidljivi romantični izričaj najbolje je opisao u The wrong direction stihovima I love to feel love but I can't stand the rejection, I hide behind my jokes as a form of protection. Osim humora i romantike, Mike je u All the little lights ugradio i neka svoja mudrovanja o životu.


1. Well, if you can't get what you love, you learn to love the things you've got. If you can't be what you want, you learn to be the things you're not
U The things that stop you dreaming govori o onome što nas sve u životu čeka - suočavanju s vlastitim ambicijama koje su ostale neostvarene, o onome trenutku kada se s njima trebamo ljudski pomiriti i otvoriti vrata drugim mogućnostima, u kojima možda leži naša sreća.

2. We're born with millions of little lights shining in the dark and they show us the way 
Obožavam naslovnu pjesmu albuma, i Mike je zaisgurno veliki nostalgičar, pjesnik djetinjstva, kada je upravo po njoj nazvao ovaj divan album. U njoj se on prisjeća svih tih malih svjetala koja nas vode kroz život - misleći pritom na uspomene, one sitnice koje su nas iskrojile u odrasle jedinke.

3. Looking at pictures on Facebook of your ex-girlfriend at three in the morning never helped anyone
U pjesmi Facebook, koja se osvrće na izgubljenog čovjeka koji se vraća u prošlost i ne pronalazi hrabrosti za korak naprijed, zasigurno će se pronaći svi koji uhode svoje bivše na Facebooku.


4. Yeah I laugh, and live and I have love to give but sometimes all you can do is hate
Svi cinici svijeta - ujedinite se! I hate bi mogla biti himna svih mrguda koji na duhovit način komentiraju svijet i događanja u njemu. And it goes: la, la, la, la, la, la.

5. You may be lost in more ways than one but I have a feeling that it's more fun than knowing exactly where you are
Motiv koji je light motiv gotovo svakog Mikeovog teksta, taj korak naprijed, to dizanje nakon padova, odvažnost i novi život, unatoč strahu od nepoznatog, posebno dolazi do izražaja u inspirativnoj Keep on walking.


6. Well you only need the light when it's burning low, only miss the sun when it starts to snow, only know you love her when you let her go
Pjesma po kojoj su zacijelo mnogi i upoznali Mikea je upravo Let her go, balada posvećena onom što čovjek cijeni tek kad to izgubi.

7. Well we’ve got holes in our hearts, yeah we’ve got holes in our lives, well we’ve got holes, we’ve got holes but we carry on
Svatko od nas je ranjen na neki način, svi nosimo svoje križeve, svoje probleme, ali zbog njih ne treba odustati od življenja, baš kao što je rečeno u Holes.

8. Don't you cry for the lost, smile for the living, get what you need and give what you'r given, life's for the living so live it or you're better of dead
Passenger s Life's for the living poručuje da je besmisleno žaliti nad izgubljenim i da bi svakome najbolje bilo radost pronaći u malim stvarima, u čemu se prepoznaje način Mikeovog življenja.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...