Šljokičasta žena

U trećoj turi o Gilmoreicama govorim o vrlo važnim životnim lekcijama kojima su me naučile i bez kojih bih ja vjerojatno bila wanted kao kleptomanka, a depresiju nikad ne bih liječila čipsom i čokoladom. Ipak, neke lekcije čovjek usvoji tek kad ih osjeti na svojoj koži, a neke stvari ne može ne uzeti k srcu, bez obzira što je svjestan da svijetom hodaju ljudi koji ga na svakom koraku nastoje obeshrabriti i ubiti u pojam - iako bi bilo jednostavnije na svaku kritiku odgovoriti samo: 16. Ne kradi Svi se držimo one "Ne kradi", ali Rory, inače uvijek sva pristojna, pod stresom čudno reagira - u trenutku kada ju je Dean prvi put poljubio, ukrala je kukuruzni škrob, a kada joj je Mitchum rekao da nema talent za novinarstvo, s Loganom je ukrala jahtu i završila u buksi. Škrob je ostao lijepa uspomena, ali zbog ukradene jahte, odradila je 300 sati rada za opće dobro, pa pamet u glavu, folks ! 17. Žaluj Iako je pokušavala ignorirati prekid s Deanom, Rory je na kraj...

Samački život nije baš tako uzbudljiv kada nije stvar izbora, nego očaja. Da, preseliti se, osamostaliti, sve je to super, ali učiniti to pod uvjetima koji nikako nisu u skladu s vašim zamislima - not fun . Grozno je živjeti sam, posebno u slučaju kad vam se noću čini da netko stoji ispod prozora ili ispred vrata, ili vam se čini da žohari trče po stanu ili biste jednostavno s nekime razgovarali. Tužno je živjeti sam kad se u stanu nešto pokvari (wc kotlić lagano curi, vrata tuš kabine se otvaraju posebnim sistemom, klizeća vrata ormara svako malo iskliznu iz ležišta i ostanu mi u rukama, vlaga se skuplja u kutevima sobe i dr.), a još tužnije kada je u sudoperu hrpa neopranog posuđa. Ipak, život bez cimera ima svojih prednosti. Buđenje Nema prijevremenog buđenja! Nitko vam neće svojom budilicom upropastiti jutro, nitko se neće tuširati/pričati/pjevati/zatvarati/otvarati vrata itd. dok vi sanjate snom pravednika. Možete u pidžami biti cijeeeeeli dan i nitko vam neće prigovar...

Rijetki su filmovi kojima se jednako oduševimo moja najmlađa sestra i ja, iz jednostavnog razloga - ona je prekul, i osim što sluša samo kul glazbu, ona gleda samo kul filmove. Uglavnom, sva je ona totalno kul, ali Harold and Maude oduševio je kako nju, tako i mene. Čudna crna romantična komedija (kombinacije li!) iz 1971. o dječaku Haroldu koji ima neobični hobi - izvršavanje samoubojstva, over and over again -  i neobičnu prijateljicu - 79-togodišnju Maude koja je živi show. Starica je to koja se ne boji živjeti, koja je Harold poučila životu onako kako niti jedna škola to nije sposobna učiniti, što je valjda i razlog zašto smo ovaj neodoljivi duo zavoljele i nas dvije. Sestra me nedavno podsjetila na nju, pa danas dijelim s vama par pametnih od Maude, koja zna razlikovati bitno do nebitnog! “Some people get upset because they feel they have a hold on some things. I'm merely acting as a gentle reminder - here today, gone tomorrow, so don't get attached to things.” Pri...

"Zahvalno držanje donosi sreću", pisalo je u knjizi citata J. M. Tempeltona koju mi je prijatelj poklonio za 17. rođendan. Bilo je ondje cijelo poglavlje o zahvalnosti, što će reći da je ona stvarno bitna, no, funny thing , dok ne zađeš u treće desetljeće svog života, ni ne razmišljaš o zahvalnosti. A onda odjednom, star si i nezadovoljan i nađeš se oči u oči s tom - zahvalnosti.  Opterećeni smo političkim događanjima, neizlječivim bolestima, brojem nezaposlenih koji se neprestano povećava, neizvjesnosti koju nosi budućnost, i ponekad je teško osvrnuti se i pogledati na svoj život sa zahvalnošću. Izjedaju nas negativne misli, zavist i nervoza, pa kao da se loše stvari događaju samo nama. Pročitala sam jednom davno u Cosmu (da, pored svih onih "kako biti seksi", "50 shades of grey savjeta" i slika skupih krpica i kozmetike fancy sponzora, nađe se i neki pametan savjet) da je bitno poraditi na osjećaju zahvalnosti jer su istraživanja pokazala da svak...

Passenger je ime britanskog alternativnog rock i folk benda, pod vodstvom Mikea Rosenberga, glavnog vokalista, koji je, zajedno s Andrewom Phillipsom i autor tekstova. Nakon njihovog debitantskog Wicked Man's Rest, Andrew je 2009. napustio bend, a Mike je nastavio nastupati pod imenom Passenger, pod kojim je izdao Wide Eyes Blind Love (2009), Flight of the Crow (2010), Divers and Submarines (2010) i meni omiljeni - All the Little Lights (2012). Potpuno u skladu s njegovim imenom, Passenger je najljepše slušati dok putujete, pa tako ga i ja često imam u slušalicama dok se vozim Panturistom u smjeru Imotski-Osijek, u povratnom smjeru - kako je bilo i prošli vikend u autobusu u kojem su se, pod utjecajem pokvarenog grijača, ubrzano skupljali smradovi potekli od studenata koji su, nakon vikenda s mladim lukom, kuhanim jajima, šunkom i francuskom salatom, putovali prema jugu. Mike je duhoviti nostalgičar u James Blunt maniri čije skladbe će vas, kako zabaviti, tako ...

Jednom davno spomenula sam svoju ljubav prema Gilmoreicama ( Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (I) ) Njima dugujem mnogo, jer su me naučile o mnogočemu - o glazbi, o filmovima, o obitelji - i dale mi pouke za cijeli život. 11. Ne šalji muža na vazektomiju bez nadzora Sookie je nakon dolaska male Marthe na svijet poslala four-in-four-Jacksona (planirao je četirir djeteta u četiri godine) na vazektomiju, ne misleći da se muškarcima ne može vjerovati kada je u pitanju simbol njihove muškosti, kojega će oni zaštiti pod svaku cijenu. Jedno je ne obaviti vazektomiju, ali sasvim je drugo o tome ne obavijestiti suprugu kojoj ni u peti nije da bi mogla opet biti dovedena u blaženo stanje. 12. Ne taji  Pokazalo se u puno navrata kako je u životu najlakše biti iskren prema svima, čak i kad istina boli. Lorelai je od Emily i Richarda tajila ljubavnu vezu s Diggerom, Christopheru je tajila o osjećajima prema Lukeu, Luke je od Lorelai tajio April, Rory je ...

Posljednjih dana podijelila sam toliko ohrabrenja da sam se začudila samoj sebi - otkud meni, mrgudu i ciniku, toliko pozitivan stav? Čini mi se da obilje vjere imam za svoje kolege i prijatelje i da mi riječi podrške klize s usana tako lako jer sam uvjerena da su stvoreni za velike stvari, svi odreda, zaista. Kada su drugi pred teškim životnim odlukama, kad proživljavaju bolno razdoblje, kad ne vjeruju sami u sebe - često im instinktivno kažem i koju pametnu riječ, nekad im možda ona na jedno uho uđe, na drugo izađe, ali dosta često ih dirne, promijeni kut njihova gledanja. Zašto mi se onda čini kao da u svakog čovjeka na kojeg naletim vjerujem više nego u sebe samu?  Kako je moguće da se osoba koja se susrela s preranim odlaskom nekoliko dragih i bliskih ljudi, koja se radi ljubavi nije bojala poniziti, koja se nikad ne boji reći što misli, koja je uvijek željna novih znanja, koja sve što započne i završi, koja je ostavila sve koje voli i preselila se na drugi kraj zemlj...

Bez imalo pretjerivanja, moje prijateljice su najljepše, najnježnije, najsnažnije, najpametnije i najkreativnije žene na svijetu, pa mi nema dražega nego ih okupiti sve na jednom mjestu, pogotovo povodom rođendana, kako je, hvala Bogu, bilo i ove godine. Kroz smijeh i glasne rasprave o nezaposlenosti, make upu i bolestima koje su nas snašle nakon 25. gledala sam žene u koje su odrasle, prisjećajući se njihovih dječjih lica koji spavaju ispod slojeva vremena. Svaka od njih ima svoj život, svoje brige, ali vjerujem da svaka shvaća koliko mi je važno prijateljstvo koje dijelimo od malih nogu i koje je i mene oblikovalo u ono što sam danas. Tko god me zna, zna da volim od rođendana praviti spektakl, pa da nastojim slaviti i polurođendane. Obožavam samo na taj, moj dan, pogledati unatrag i uvidjeti da godina nije prošla uzalud, da su me prošli dani naučili da je život divan dar od Boga koji sam proživjela onako kako je On zamisli...

Kad ljudi saznaju da si najstarije od troje djece, a još k tome, da si najstarija od tri sestre, već o tebi steknu određeni dojam - ti si zasigurno predvodnik čopora, vječni savjetodavac i dijelitelj mudrosti teško stečene na iskustvu. Možda je to u najviše slučajeva i istina, ali iz mog iskustva, što sam starija, to me više napušta onaj učiteljski duh i ja polako poprimam ulogu učenika. Moja sestra D. stigla je na svijet četiri godine poslije mene i narušila moj mir, uslijed čega sam obožavanje i pažnju, koje su roditelji poklanjali samo meni, bila prisiljena dijeliti. Ipak, u tim godinama i ja sam se brzo prilagodila novonastaloj situaciji i zavoljela cvilidretu koja je zauzela nekoć moj kinderbet . Postala je moja zanimacija, a starci su mi dopustili i da joj odaberem ime, što sam ja radosno i učinila nazvavši je po prijateljici s kojom sam u predškolskoj dobi, a tijekom ljeta provedenih kod bake, preskakala kanale i igrala se žmire , a koja...

U mom rođendanskom tjednu na TV programu bio je i moj omiljeni film - 10 things I hate about you , onaj isti koji sam gledala prijateljicama u kinu u proljeće 1999. godine, kad su u modi bile zavrnute nogavice traperica i kopčice u obliku leptirića u kosi, a mi smo bez Interneta i s a la Ingrid znanjem engleskog jezika pokušavale doznati lyricse pjesme nama tada znane kao I love you baby, a inače u svijetu poznate kao Can't take my eyes off of you . Što da vam kažem, we've come a long way since then . Prije američkih pita svijet je bio jednostavan, a mi smo kao dvanaestogodišnjakinje tek oblikovale svoja stajališta o mnogim unutarnjim i vanjskim pitanjima. Na neke od nas je ovaj film ostavio ogroman utisak, pa smo si i ovaj tjedan slale poruke u smislu: "Vidiš li sto je na televiziji večeras? :)" Osim što sam naučila da imati crne gaćice znači da očekuješ akciju i da je Shakespeare kul dude , kroz 10 things I hate about you naučila sam i ovo: 1. ...

Nedavno je na televiziji bio film Posljednji akcijski junak (1993.) koji me podsjetio na dobre stare dane i na sve one filmove koji su mi u najosjetljivijim godinama približavali neki čudesni svijet, a koje i danas rado gledam, svom djetinjstvu u čast. Dok su tinejdžeri uživali u filmovima Molly Ringwald, ja nisam u svojoj predškolskoj dobi niti čula za nju, niti sam znala tko je Ferris Buller, pa niti sam vidjela Johna Cusacka kako pušta In your eyes ispod Dianinog prozora. Osim domaćih filmova uz koje vežem uspomene na školsku lektiru, nezaobilaznog Peru Kvržicu, Vragece te onaj urnebesni "Saperlot!" Ede Peročevića, u našoj kući na repertoaru su bili i američki klasici - Karate Kid (1984.), Smrtonosno oružje (1987.), Ghost Busters (1984.), Policijska akademija (1984.) i dr.  u koje se, bez obzira na to koliko puta sam ih gledala, nikada nisam uživjela. Ipak, nekoliko filmova mi je čvrsto urezano u sjećanje, i ja ih još uvijek, pored svih blockbustera dana...

Unatoč buri koja je ovog vikenda puhala, šibala more i ledila kosti, zaputili smo se u šetnju - light planinarenje na našu omiljenu tvrđavu u Šibeniku - tvrđavu svetog Ivana, popularno zvanu Tanaja. Nazvana je prema kapelici svetog Ivana koja se ondje nalazila do 1638., kada je srušena zbog gradnje tvrđave. Tvrđava je podignuta na početku Kandijskog rata, u samo dva mjeseca 1646.g., kada su Šibenčani, muškarci, žene i djeca, u strahu od Turaka, sudjelovali u njezinoj gradnji. Nacrt tvrđave izradio je franjevački inženjer Antonio Leni iz Genove, a tvrđava ima tlocrt zvijezde, dok je na sjevernoj strani pojačana visokim zidanim nasipom u obliku kliješta - tal. tanaglia , po čemu se za nju i uobičajio naziv Tanaja. Razlog zašto odabranik moga srca i ja volimo Tanaju je činjenica da je udaljena samo par koraka (čitaj: tisuću stuba) od mog ćumeza, i da se nalazi na 115 metara nadmorske visine, odnosno, da s nje puca predivan pogled na sam grad, tvrđavu svetog Mihovila, t...