Preskoči na glavni sadržaj

Away from home - alone

Samački život nije baš tako uzbudljiv kada nije stvar izbora, nego očaja. Da, preseliti se, osamostaliti, sve je to super, ali učiniti to pod uvjetima koji nikako nisu u skladu s vašim zamislima - not fun. Grozno je živjeti sam, posebno u slučaju kad vam se noću čini da netko stoji ispod prozora ili ispred vrata, ili vam se čini da žohari trče po stanu ili biste jednostavno s nekime razgovarali. Tužno je živjeti sam kad se u stanu nešto pokvari (wc kotlić lagano curi, vrata tuš kabine se otvaraju posebnim sistemom, klizeća vrata ormara svako malo iskliznu iz ležišta i ostanu mi u rukama, vlaga se skuplja u kutevima sobe i dr.), a još tužnije kada je u sudoperu hrpa neopranog posuđa. Ipak, život bez cimera ima svojih prednosti.


Buđenje
Nema prijevremenog buđenja! Nitko vam neće svojom budilicom upropastiti jutro, nitko se neće tuširati/pričati/pjevati/zatvarati/otvarati vrata itd. dok vi sanjate snom pravednika. Možete u pidžami biti cijeeeeeli dan i nitko vam neće prigovarati. Plus, kad se i odlučite probuditi, nećete se morati gurati u kupaonici ni sa kim.


Polaganje računa
Kad živite sami, nikome ne morate polagati račune, možete biti neuredni kad god želite, ili će sve ostati čisto i na svom mjestu ako to želite! Možete po stanu hodati goli, ne morate voditi brigu oko toga čije su namirnice u hladnjaku, tko je zadnji kupio wc papir, hoće li vaši gosti smetati vašem cimeru, svađati se jer netko nije pustio vodu u wc-u, a netko je svojim dlakama začepio odvod. Yaaaak! Kad živite sami, bar ste sigurni, cijeli hladnjak - all yours, sve dlake - all yours, a što se tiče puštanja vode - u obzir dolazi i tzv. family flush (tko gleda Malcolm in the middle zna o čemu se radi). Hej, kriza je!


Daljinski
Nema otimanja za daljinski, što čovjeka spašava velike količine stresa. Gledate što god želite, pa čak i Ljubav je na selu, bez straha da će cimer preokretati očima, ne morate gledati sportske emisije, a slušate glazbu koju želite, glasno koliko god želite. S obzirom na dvije mlađe sestre s kojima sam dugo dijelila kuću, a koje imaju totalno drugačiji glazbeni ukus od mene, ova vrsta samostalnosti često je pravi life-saver.


Dijeljenje
Možete pojesti brdo čokolade, sladoleda ili čipsa i niiiiiiiiitko neće znati, ostat će to samo vaša mala sramotna tajna (koja će se ogledati suptilno u nakupljenim kilogramima). U usporedbi sa životom s mamom koja čokolade i ostale slastice mora sakrivati po kući kako se ne bi pojele u jednom navratu (pa ih sakrije tako da ni sama ne zna gdje su), hranjenje u samoći predstavlja - freeeeeedom!


Sabranost
Možda čovjek, da bi drugome bio prijatelj, prvo mora sam sebi biti prijatelj. Neke ljude uhvati panika kad su sami u prostoriji, i takvi vjerojatno nikada neće smoći snage ni živjeti sami, iz roditeljske kuće prijeći će u stan prijatelja, pa se useliti kod životnog partnera i moliti se da ih Bog uzme prije njega, samo da ne iskuse tu tišinu. Jedino u samoći čovjek se može katarzično isplakati, jedino tako može spoznati što ga usrećuje, jedino sam može posložiti prioritete - jedino se na taj način može odmoriti od buke svijeta. I doista, ono što vas ne ubije - ojača vas!


Ipak, ono najvažnije što samostalan život donosi jest - spoznaja da je slađe živjeti udvoje - zbog koje ćete više cijeniti svaki trenutak proveden u suživotu. When I grow up and get married, I'm NOT livin' alone

Primjedbe

  1. joj ja valjda cijeli život sanjam o tome da se odselim od starci, al mislim da to ne bude tak skoro. baš me zanima kak bi to funkcioniralo budući da nemam pojma o kuhanju i tako to :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Snašla bi se brzo, i najbolje je nekad samo se baciti u to, bez razmišljanja ;)

      Izbriši
  2. e sveeee si pogodila! a najbolje mi je ovo s mamom, ja sam mislila da samo moja to radi, hahahah :D
    ja nekako jedva čekam život u dvoje :) sa svojom polovicom. nadam se da će nam život to omogućiti. tj. da ćemo se sami za to potruditi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Samoborski augtober (2)

Postaje mi sve jasnije da nisam sposobna pripremiti svoju djecu za ovaj svijet - teorija da sebe valja staviti na prvo mjesto ne ide mi u glavu, kad su u igri tiha pristojnost (koja uvijek vodi k prijeziru) i glasna ljubaznost (koja može - a i ne mora - izazvati sukob), uvijek ću izabrati potonju, reći ću im da vole ne razmišljajući o tome hoće li im ljubav biti uzvraćena, ne znam kakve obrve su u modi, nokte imam domesticus, uz prilog zanoktica, i ne propagiram nošenje najlonki/čarapa na sandale/natikače. Ono čemu ih mogu poučiti su knjige - da u njima pronalaze čaroliju i nove perspektive, da im obogate vokabular, da stvore od njih empatične i humane ljude - zato moja djeca prepoznaju imena Dragutina Tadijanovića i Mladena Kušeca u samoborskoj Aleji pjesnika, zato ih rastužuje most za Terabithiju, zato se pitaju je li bolje imati mozak ili srce i što o tome misli Čarobnjak iz Oza, zato se vesele božićnom vremenu, jer u njemu čitamo Kronike iz Narnije, zato su stvaritražitelji kao Pip...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Samoborski augtober (1)

Još otkad sam pogledala film " Train Dreams ", film u kojem ljepota i priroda igraju glavne uloge, želim pročitati nešto iz opusa Denisa Johnsona, po čijoj je noveli film u režiji Clinta Bentleyja i snimljen. Novela je originalno objavljena u The Paris Review 2002., a 2012. je bila finalist za Pulitzera (nažalost, te godine nije se dodijelio Pulitzer za fikciju, prvi put od 1977.) Jedina njegova knjiga koju sam na hrvatskom jeziku uspjela pronaći u knjižnici bila je knjiga "Isusov sin", koju sam ponijela na svoj mini odmor, i koju sam trebala čitati osunčana, kraj bazena. Sudba je htjela drugačije pa se naše ljetno izležavanje u Samoboru prometnulo u još jedan jesenski obilazak ovog šarmantnog gradića. Tomislavov trg 5 - gradska vijećnica (nekoć ured gradonačelnice u "Dolini sunca") Tomislavov trg 11 - ljekarna Mirka Kleščića K zlatnom anđelu Najstarija zgrada u Samoboru, zgrada pučke škole - iz 1601. Najstarija zgrada na središnjem trgu, s prelijepim gan...

Say hello to my little friend

Iznenada, možda zbog atmosfere " Maslačkova vina ", mitova o kojima sam pretjerano čitala ili zvuka steel gitare kojem se prepuštam ovog ljeta, shvatila sam - vrijeme je, vrijeme je za Donnu Tartt. Posljednji put kad sam čitala knjigu Donne Tartt , u potpunosti sam izgubila kompas, dani su mi se pretvorili u bakanalije kakvima pribjegava grozničavi obožavatelj književnosti - za doručak sam čitala "Tajnu povijest", za večeru slušala audioknjigu (postala sam ovisna o Donninom glasu), a između toga sam zamišljala vlastitu verziju filmske "Tajne povijesti". Zato, valjalo je ohanuti, očistiti knjiško nepce, pripremiti se za novu dozu Donne Tartt, za "Malog prijatelja". "Mali prijatelj" započinje poviješću obitelji Cleve, iako prezime protagonistice nije Cleve, nego Dufresnes. No, njezina majka Charlotte potječe iz osebujne južnjačke obitelji Cleve koja bi prepričavanjem događaja, suklađivanjem višeglasja i melodija, došla do jedine pjesme -...

Jenput u Karlovcu

Baš kao Jack Dawson u Renaultu iz 1912., moj muž sjedne za volan naše obiteljske pile i pita: "Kamo, gospođo?", a ja, nimalo zainteresirana za zvijezde, obično izreknem ime nekog sasvim običnog gradića koji nam je nadohvat ruke, a kojeg nikad ranije nismo posjetili, ili kojeg nismo pokazali svojoj djeci. Ovaj put bio je to - Karlovac, grad kojeg sam vezala uz gužvu na autocesti i uz oronuli autobusni kolodvor koji mi je bio jedna od postaja na putu do Šibenika tijekom tri godine mog života. Putovali smo od Samobora preko Jastrebarskog, a prva točka posjeta bila nam je Aquatika. Put preko Jaske Aquatika Som - maskota akvarija Aquatika je prvi i jedini slatkovodni akvarij u Hrvatskoj, za koji je sasvim logično da se nalazi u Karlovcu, gradu na četiri rijeke (Na Mrežnici se Kupa Korana Dobra!), i to uz samu Koranu. Interaktivni prikaz flore i faune svih naših rijeka te zanimljiva suvenirnica puna proizvoda lokalnih proizvođača zabavili su nas, a zabrinulo nas je upozorenje znan...