Preskoči na glavni sadržaj

Away from home - alone

Samački život nije baš tako uzbudljiv kada nije stvar izbora, nego očaja. Da, preseliti se, osamostaliti, sve je to super, ali učiniti to pod uvjetima koji nikako nisu u skladu s vašim zamislima - not fun. Grozno je živjeti sam, posebno u slučaju kad vam se noću čini da netko stoji ispod prozora ili ispred vrata, ili vam se čini da žohari trče po stanu ili biste jednostavno s nekime razgovarali. Tužno je živjeti sam kad se u stanu nešto pokvari (wc kotlić lagano curi, vrata tuš kabine se otvaraju posebnim sistemom, klizeća vrata ormara svako malo iskliznu iz ležišta i ostanu mi u rukama, vlaga se skuplja u kutevima sobe i dr.), a još tužnije kada je u sudoperu hrpa neopranog posuđa. Ipak, život bez cimera ima svojih prednosti.


Buđenje
Nema prijevremenog buđenja! Nitko vam neće svojom budilicom upropastiti jutro, nitko se neće tuširati/pričati/pjevati/zatvarati/otvarati vrata itd. dok vi sanjate snom pravednika. Možete u pidžami biti cijeeeeeli dan i nitko vam neće prigovarati. Plus, kad se i odlučite probuditi, nećete se morati gurati u kupaonici ni sa kim.


Polaganje računa
Kad živite sami, nikome ne morate polagati račune, možete biti neuredni kad god želite, ili će sve ostati čisto i na svom mjestu ako to želite! Možete po stanu hodati goli, ne morate voditi brigu oko toga čije su namirnice u hladnjaku, tko je zadnji kupio wc papir, hoće li vaši gosti smetati vašem cimeru, svađati se jer netko nije pustio vodu u wc-u, a netko je svojim dlakama začepio odvod. Yaaaak! Kad živite sami, bar ste sigurni, cijeli hladnjak - all yours, sve dlake - all yours, a što se tiče puštanja vode - u obzir dolazi i tzv. family flush (tko gleda Malcolm in the middle zna o čemu se radi). Hej, kriza je!


Daljinski
Nema otimanja za daljinski, što čovjeka spašava velike količine stresa. Gledate što god želite, pa čak i Ljubav je na selu, bez straha da će cimer preokretati očima, ne morate gledati sportske emisije, a slušate glazbu koju želite, glasno koliko god želite. S obzirom na dvije mlađe sestre s kojima sam dugo dijelila kuću, a koje imaju totalno drugačiji glazbeni ukus od mene, ova vrsta samostalnosti često je pravi life-saver.


Dijeljenje
Možete pojesti brdo čokolade, sladoleda ili čipsa i niiiiiiiiitko neće znati, ostat će to samo vaša mala sramotna tajna (koja će se ogledati suptilno u nakupljenim kilogramima). U usporedbi sa životom s mamom koja čokolade i ostale slastice mora sakrivati po kući kako se ne bi pojele u jednom navratu (pa ih sakrije tako da ni sama ne zna gdje su), hranjenje u samoći predstavlja - freeeeeedom!


Sabranost
Možda čovjek, da bi drugome bio prijatelj, prvo mora sam sebi biti prijatelj. Neke ljude uhvati panika kad su sami u prostoriji, i takvi vjerojatno nikada neće smoći snage ni živjeti sami, iz roditeljske kuće prijeći će u stan prijatelja, pa se useliti kod životnog partnera i moliti se da ih Bog uzme prije njega, samo da ne iskuse tu tišinu. Jedino u samoći čovjek se može katarzično isplakati, jedino tako može spoznati što ga usrećuje, jedino sam može posložiti prioritete - jedino se na taj način može odmoriti od buke svijeta. I doista, ono što vas ne ubije - ojača vas!


Ipak, ono najvažnije što samostalan život donosi jest - spoznaja da je slađe živjeti udvoje - zbog koje ćete više cijeniti svaki trenutak proveden u suživotu. When I grow up and get married, I'm NOT livin' alone

Primjedbe

  1. joj ja valjda cijeli život sanjam o tome da se odselim od starci, al mislim da to ne bude tak skoro. baš me zanima kak bi to funkcioniralo budući da nemam pojma o kuhanju i tako to :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Snašla bi se brzo, i najbolje je nekad samo se baciti u to, bez razmišljanja ;)

      Izbriši
  2. e sveeee si pogodila! a najbolje mi je ovo s mamom, ja sam mislila da samo moja to radi, hahahah :D
    ja nekako jedva čekam život u dvoje :) sa svojom polovicom. nadam se da će nam život to omogućiti. tj. da ćemo se sami za to potruditi :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...